Igra na sigurno | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Igra na sigurno

Ovogodišnji festival Queer Zagreb ponudio je šarolik izvedbeni program, a konačnog rezultata ne bi se posramile ni umjetnički pretencioznije manifestacije.

Piše: Antonija Letinić
  • A
  • +
  • -

Pokušaj da učine društvo što otvorenijim za sve i prema svima fokus je djelovanja brojnih organizacija, aktivista, umjetnika i kulturnih proizvođača. Tako se za ravnopravnost ljudi drugačijih seksualnih orijentacija zalaže Queer Zagreb, festival posvećen afirmaciji homoseksualne populacije kroz izvedbene umjetničke prakse. Osam godina za redom dosljedno prati ovu ideju predstavljajući široku paletu izvedbenih smjernica s jasnom ideološkom podlogom.

U osmo izdanje Queer Zagreba, uz izvedbeni dio, ponovno je uvršten i filmski program. Iako je Queer, imajući u vidu nedostatak cjelogodišnjeg bavljenja ovom temom kroz kulturno-umjetnički program, filmsku sekciju izdvojio iz festivala prije nekoliko godina te je predstavljao kroz cjelogodišnji program, ove godine su ipak u okvir festivala uvrštene dvije selekcije – predstavljanje recentne queer filmske produkcije Brazila pod naslovom Reel Tropical Extravaganza u kinu Europa te program Mea Culpa u AKC Medika u sklopu kojeg je prikazan izbor filmova s berlinskog PornFilmFestivala.

 

queer_plakat_2010

 SMG, Amado mio

Ovogodišnji izvedbeni program mogao bi se podijeliti u dvije cjeline. Američki blok, u sklopu kojeg je predstavljeno četvero umjetnika - trajnih ili povremenih stanovnika ovog kontinenta,  skicozno je naznačio kretanja u produkciji performansa koji se više ili manje oslanjaju na queer te nekoliko koncertnih izvedbi. Drugu cjelinu bismo mogli podvesti pod program evropskih gostovanja kojima zajedničko nije gotovo ništa osim geografske odrednice.

Festival je otvoren performativnim koncertom Into The Dark Unknown: The Hope Chest Halcombea Wallera. Autor nastavlja trend američkih glazbenika koji pokušavaju, koristeći se kazališnim prostorom, na drugačiji način kontekstualizirati glazbu i koncertnu izvedbu. Almerički blok nastavljen je performansom I Offer Myself to Thee umjetnika Jeremy Wade, trenutno nastanjenog u Berlinu. Wade je izveo performans gradeći ga na svojoj metodi "articulating disorientation" (artikuliranje dezorijentacije) koja se temelji na tendenciji stvaranja organske veze između svjesnih i nesvjesnih, odnosno ne-voljnih tjelesnih kretnji. U prvom dijelu predstave, uz glazbenu pratnju, Wade parcijalnim i dobro uvježbanim kretnjama jasno primjenjuje svoju metodu, postepeno prevodeći iskustvo koncertne izvedbe u ekstatično stanje narkotičko-religijskih zanosa ritualnih obreda. Dok na početku izvedbe samo pojedine dijelove tijela postavlja u nevoljne kretnje, nakon ekstaze prelazi u stanje "čišćenja" u kojem se čitavo tijelo nalazi u nekontroliranom kretanju ali u geometrijski pravilnom prostornom gibanju čime simulira tjelesno oslobađanje kako bi ga na kraju vratio u stanje sabranosti. Cjelinu dramaturški zaokružuje lakonotnom pjesmom, prema kojoj predstava i nosi naslov, vraćajući se u početno stanje ravnoteže. Wade u predstavi jasno i uspješno provodi metodu koja je u fokusu njegova rada te postavljajući je u kontekst ritualnih obreda jasno prikazuje koje su njegove duhovne okupacije kroz koje promatra tijelo te učinke koje one imaju na njega. Ono što predstavu čini nedosljednom jest autorova neodlučnost da bude ili ne bude ironičan. Tako plešući konstantno po vlastitoj neodlučnosti odašilje dvosmislene poruke koje priječe gledatelja da se prepusti obrednom zanosu i krene ka ekstazi, ili pak da naprosto stavi trorogu kapu i s podsmjehom iz prikrajka promatra parodiju.

Performer i aktivist Keith Hennessy napravio je performans Crotch polazeći od radova Josepha Beuysa. Za svoj hommage ovom utjecajnom umjetniku, kroz svoj uobičajen pristup kojeg karakterizira kombiniranje različitih formi – rituali, ples, predavanje, improvizacija – odabrao je njihove najkonzervativnije oblike i uklopio ih u staromodan performans. Scena postavljena kao izložbeni prostor u kojem je publika pozvana razgledati izloške, u sljedećem prizoru postaje predavaonica u kojoj Hennessy u sedmominutnom (namjera) – odnosno desetominutnom (rezultat) izlaganju objašnjava povijest filozofije i teorije likovne umjetnosti od prapovijesti do danas. Hennessy je doslovno u sprintu projurio kroz svu pamet civilizacije, a kako bi se držao samonametnute minutaže štopericom je zadužio dobronamjernika u publici. I pretenciozno i površno. Nakon ove scene slijedi plesna izvedba za koju je teško naći opravdanje, osim što je umjetnik sam po sebi plesač, a teško je uspostaviti i vezu s ostalim dijelovima ovog njegovog "sveobuhvatnog" rada. I za kraj, crveni konac, igla, nekoliko asistenata iz publike, i umjetnikovo tijelo kao tkanina. Odlazak sa scene i mrak. Iako je Joseph Beuys samo povod ovom radu, u konačnici on ne odlazi dalje od Josepha Beuysa i njegove kompleksne biografije informacijski naznačujući prostore njegova izražavanja, pritom kaosom prikrivajući nedostatak jasne konceptualizacije nejasne ideje.

Već je postalo tradicionalno da Queer Zagreb u svoj program uvrštava "interaktivne" predstave u kojima je lokalna publika pozvana sudjelovati u realizaciji. Takav rad je ove godine predstavio Guillermo Gomez Peña s grupom La Pocha Nostra. Ovaj umjetnik meksičkog porijekla, osim performansom, eksperimentira s brojnim formama, od videa i radija do fotografije i instalacija, a trenutno privlači veliku pozornost kako publike tako i struke širom svijeta. U performansu Corpo-Illicito: Post Human Society 6. 9 koristi se plemenskim ritualima, baletom i alternativnim metodama liječenja stvarajući izvedbeni kaos i postapokaliptičnu atmosferu.

 

baehr_lachen_2 

 Antonia Baehr, Rire/Lachen 

Program evropskih autora predstavio je njemačku umjetnicu Antoniju Baehr, francuski dvojac Francoisa Chaignauda & Ceciliu Bengoleu, predstavu Slovenskog mladinskog gledališča te ovdašnjoj publici dobro znane Jérôma Bela i Raimunda Hoghea. Njemačka umjentica Antonia Baehr izvela je predstavu Rire/Lachen u kojoj se, kako i sam naslov upućuje, bavi smijehom. Za svoj rođendan zamolila je prijatelje i članove obitelji da joj poklone kompozicije, priče, scene, skice... bilo što, što će je nasmijavati. Taj je materijal iskoristila za ovaj rad u kojem kroz smijeh prepričava sadržaj svakog pojedinog poklona. Osim prepričavanja smijehom, Baehr pokušava imitirati i načine na koje se smije svaki od darivatelja te kroz njihove smijehove prepričati anegdote. Osim iznimne snage i koncentracije potrebne za izvedbu ovog zahtjevnog rada, Baehr uspješno dočarava raznolikosti smijeha te preciznim nijansiranjem u prvi plan gura rječitost i višeslojnost smijeha kao izražajnog sredstva kojeg tako često doživljavamo usputno. Svojim mu radom ona daje punoznačnost nižući ironiju, podsmjeh, porugu, tugu, razočaranje, iznenađenje, nasilnost, izvještačenost, i konačno samo smijeh. Polazeći od jednostavnog smijanja polako gradi sve kompleksnije i kompleksnije strukture i kompozicije smijehova koje na kraju dovodi do karikaturalnosti i smijeha očaja.

Jérôme Bel je na Queeru prvi puta gostovao s predstavom Pichet Klunchun i ja 2007, a istoj seriji, u kojoj se Bel bavi različitim plesnim formama i tradicijama, pripada i predstava Lutz Förster posvećena plesaču grupe Tanztheater Wuppertal koju je pokrenula i vodila Pina Bausch sve do svoje smrti prošlog ljeta. Sam na sceni, Lutz Förster prepričava kroz birane slike svoj život i karijeru, osobna iskustva, uspjehe i neuspjehe, zanose i traume, dvojbe i nesigurnosti. Priču presijeca izvedbenim sekvencama iz predstava i radova u kojima je sudjelovao te onih koje je sam kreirao. Minimalistički, čist, jasan i fino tkan rad besprijekoran je i savršeno precizno krojen. Svaka redateljska intervencija u njemu jasno je čitljiva, svaki naputak vidljiv. Ova predstava, mehanički rastvorena poput ure, pritom nije lišena osobnosti, već dapače, oslobođena svake pretencioznosti, diše sjajnom energijom, jednostavnošću i posvećenošću materijalu izražavajući puno poštovanje prema biografiji, sceni, pokretu, izborima, osobnostima, pojedincu...

 

bel_lutz_foerster

 Jérôme Bel, Lutz Förster

Poslijepodne jednog fauna Stéphana Mallarméa inspiracija je za kompozicije koje su mu posvetili Claude Debussy i Gustav Mahler. Na njihovu glazbu, Raimund Hoghe, dugogodišnji suradnik Pine Bausch, radi koreografiju naslovljenu L'Après-midi za vrsnog mladog plesača Emanuela Eggermonta koji nesvakidašnjom koncentracijom i predanošću izvodi zahtjevnu plesnu strukturu. Hogheova koreografija, jasna, slikovita i pročišćena, koristi se širokim spektrom plesnog vokabulara prelazeći od ogoljenih baletnih pokreta, preko kretnji marioneta do suvremenog plesnog jezika. Izvedena na terasi Zagrebačkog plesnog centra u kasnopopodnevni nedjeljni sat ova predstava ponudila je rijedak ugođaj i jedinstveno iskustvo. Konstantno se približavajući rubu patetike koju priziva ambijent prirode, vjetra, ptičjeg pjeva, crkvenih zvona i aviona, Hogheova joj koreografija uspijeva umaći upravo svojom osiromašenošću kretnji svedenih na čistu tjelesnu mehaniku, a značajnu ulogu u tome igra i Eggermontova facijalna ukočenost.

Tako je u konačnici Queer Zagreb ponudio dva vrhunska umjetnička rada, jedan zanimljiv performans i nekoliko interesantnih scenskih rješenja. Dojmljivo scensko rješenje nalazi se u predstavi Amado mio Slovenskog mladinskog gledališča koja prikazuje odnos Piera Paola Pasolinija i njegova mladog ljubavnika. Klasično režirana dramska predstava u izvedbi dvoje glumaca priča je o muško-muškoj ljubavi u konzervativnoj talijanskoj sredini u doba drugog svjetskog rata i poratnom vremenu. Svaki od izvođača priča svoju priču u monološkom obliku na slovenskom jeziku, dok rijetke dijaloge izvode na talijanskom. Posebno dojmljiva i odlično režirana scena, suptilna i snažno nabijena erosom, događa se na samom kraju predstave kada se konačno ostvaruje tjelesni odnos prema kojem čitava priča vodi. Glumci se nalaze u kino dvorani a njihova tijela postaju projekcijsko platno. Zamračena scena tako stvara višeslojnost ovog odnosa u kojem se film projicira na njihovim tijelima, njihov tjelesni vrhunac zakriven je filmskom projekcijom a filmska scena se upliće u njihovu ljubav čineći njezinu realizaciju stvarnom i nestvarnom istodobno. Dojmljivo ispreplitanje pozicija i odnosa rastvoreno u ovom fino utkanom rješenju nježno uokviruje mekano pleten rad pun emocionalnih uspona, padova, dvojbi, trauma i nedoumica.

Queer se tako pokazao uspješnim u umjetničkom smislu u onom selekcijskom prostoru koji jest igra na sigurno jer dovodi provjerena imena, ali očuđuje normalnost. U izboru koji teži drugačijosti pak, zadržava onu liniju koja ima za cilj pomaknuti granice percepcije normalnog i prihvatljivog, ne stavljajući nužno kvalitativnu stranu u prvi plan.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 13.05.2010