Igra začudnosti i spoznaje | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Igra začudnosti i spoznaje

Metamorfoze znanstvene fantastike Darka Suvina kapitalna je studija žanra u kojoj autor estetiku oblaže ideološkom ljuskom.

Piše: Ante Jerić

Reći za jednu SF knjigu da je kvalitetno štivo bilo je na granici mogućeg. Ako bi slučajno razradom motiva iz tog tematskog sklopa autor već etabliran u "ozbiljnoj" književnosti  napisao dobar roman, onda on u kritičarskoj optici ne bi izgledao kao znanstvenofantastični roman nego kao zanimljiv primjerak iz kolekcije kreatora postmoderne književne mode. Ne bi bilo govora o vrhunskom žanrovskom ostvarenju, već o domišljatoj hibridizaciji književnih vrsta, gustom palimpsetu koji preispituje literarne konvencije ili dojmljivoj intertekstualnoj igri. Jedan od boljih pisaca vrijednosne sudove kritičara o djelima unutar žanra usporedio je sa rezultatima zapisnika policijske racije u bordelu: "Anonimni, obični gosti se promatraju jednostavno kao mušterije prostitutki, dok neki princ ili političar mogu svoje prisustvo braniti izgovorom da su se na te donje katove društvenog života spustili zato što su bili žedni egzotike, zato što im je došla bubica da naprave takav izlet." Takav podcjenjivački pogled na SF spada u pretpovijest proučavanja žanra. Analiza znanstvene fantastike prošla je fazu institucionalizacije; tijekom godina ustanovljen je korpus tekstova koji možemo nazvati žanrovskim kanonom, a teorijski pristupi s kategorijalnim aparatima kojima se otvaraju kanonski tekstovi poprilično su raznovrsni. Pionirsko razdoblje afirmacije proučavanja SF-a u akademskim krugovima obilježio je rad Darka Suvina koji je najbolji izraz dobio u knjizi Metamorfoze znanstvene fantastike. Nakon više od trideset godina čekanja njegov prilog "poetici i povijesti jednog književnog žanra" doživio je hrvatsko izdanje.

Dvije cjeline iz podnaslova – Poetika i Povijest – čine kompozicijsku okosnicu knjige. Njihov odnos prikladno je promatrati kao odnos između baze i nadgradnje u marksističkoj artikulaciji prostorne metafore. Unatoč poslovično briljantnim kritikama opusa vodećih autora SF-a, nema sumnje da je upravo stvaranje autonomne žanrovske poetike najveći doprinos Metamorfoza proučavanju znanstvene fantastike. Važno je naglasiti da je knjiga prvi put objavljena prije tri desetljeća na engleskom jeziku. Činjenica da recepciju doživljava tijekom dugog vremenskog perioda u anglosferi obavezuje nas da si pokušamo predočiti okolnosti teškog poroda koje su presudno obilježile njezin daljni život. Prije pionirskog rada ekipe okupljene oko časopisa Science Fiction Studies, kojoj je pripadao i Suvin, istraživanje znanstvene fantastike bilo je sporadično. Zapadni kritičari, podrazumijevajući ukorijenjenost žanra u pulp tradiciju, nisu mu posvećivali previše pozornosti. Jedan od rijetkih akademičara koji znanstvenoj fantastici nije pristupio zatvorena nosa bio je Kingsley Amis. Njegova knjiga  New Maps of Hell: A Survey of Science Fiction bila je važan poticaj za ozbiljnu analizu SF-a koji je kasnije inventivno reinterpretiran u Metamorfozama. Suvin – poliglot, komparatist s posebnim interesom za teatrologiju, vrhunski poznavatelj tradicije žanra s obje strane Željezne zavjese – bio je idealna osoba za protejski posao stvaranja poetike bez koje je nemoguće pisanje povijesti žanra. I, the last but not the least, treba spomenuti marksizam kao najvažniju odliku njegovog habitusa. Marginalni žanr počeo se smatrati ideološki revolucionarnim što je zasluga već spomenutog Science Fiction Studies. Uređivačka politika časopisa omogućila je da se motivi znanosti, filozofije i svakodnevnog društveno-ekonomskog života prisutni u znanstvenofantastičnim djelima promatraju unutar epistemološkog okvira historijskog materijalizma. Koja je onda, po Suvinu, definicija SF-a?

Bit će najlkaše da pokušamo vizualizirati Suvinovu gnoseološku shemu. Zamislite književnu ravan kao koordinatni sustav podijeljen dvjema osima koje se sijeku pod pravim kutem na sredini komada papira. Horizontalna os prostire se između lijevog kraja na kojem je naturalizam i desnog kraja na kojem je začudnost. Vertikalna os pruža se između donjeg kraja na kojem je nespoznaja i gornjeg na kojem je spoznaja. Gulliverova putovanja bi se u našem koordinatnom sustavu smjestila gore desno dok bi se gore lijevo našlo Crveno i crno. Dolje desno bila bi nasumično odabrana horror priča iz Biblioteke horora za mlade, a  uz donji lijevi rub papira bilo koji ljubavni roman iz Glorije. Nespretna vizualizacija ipak je bolja od pokušaja parafraziranja Suvinovih preciznih pojmovnih određenja kojima priprema vlastitu definiciju znanstvene fanastike kao "književnog žanra za koji su nužni i dovoljni uvjeti prisutnost i međudjelovanje začudnosti i spoznaje, a čija je glavna formalna tehnika imaginativni okvir alternativan autorovoj empiričkoj okolini". Differentia specifica SF-a koja povezuje začudnost i spoznaju je novum. Radi se o spoznajnoj inovaciji koja odstupa od stvarnosne norme autora ili implicitnog čitatelja, ali je njihova znanstveno-metodička spoznajna logika potvrđuje. Novum je dinamički koncept koji nikako ne podnosi statički opis; može biti minimalan kao konkretni tehnički izum u obliku podmornice kod Julesa Vernea ili maksimalan kao prostorno-vremenski lokus s radikalno drukčijim društvenim ustrojem u odnosu na autorovu ili čitateljevu zbilju kao u Left Hand of Darkness Ursule Le Guin. Poetika žanra postavljena na ovim temeljima ima, uvjetno rečeno, prednosti i mane koje valja ispitati.

Očiti nedostatak definicije karakterizira isključivanje velikog dijela književne građe iz korpusa znanstvene fantastike. Suvin niz žanrovskih klasika poput Asimova, da ne idemo dalje, smatra krupnim otpadom pa ih nehajno baca na subliterarno smetlište. Većina prigovora u proteklim desetljećima odnosila se na pretjeranu preskriptivnost njegove poetike, posebno nakon diversifikacije žanra tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća u anglosferi. The Cambridge Companion to Science Fiction navodi četiri dominantna kritička pristupa znanstvenoj fantastici. Feministički, postmodernistički i queer pristup svoje su definicije žanra morali osmisliti na fonu marksističke paradigme čiji je najvažniji arhitekt upravo Suvin. U vrijeme kad on stvara autonomnu poetiku pri upotrebi pojma znanstvena fikcija brka se čitav žanr s anglofonim SF-om dvadesetog stoljeća koji mu je dao ime. Suvin na temelju onog što će kasnije nazvati političkom epistemologijom spasa podiže žanrovsku poetiku pa se djela unutar nje procjenjuju prema mjerilu metamorfoze svijeta u skladu s nadama, očekivanjima i prognozama marksističke koncepcije povijesti. Njegov kasniji rad rijetko izlazi iz okvira kojeg si je svjesno nametnuo. Očita prednost definicije je skretanje pozornosti na dugu tradiciju književnosti utopijske misli – u posljednje vrijeme poznate pod imenom znanstvena fantastika –  koja se s punim pravom može promatrati zasebno od, kako kaže Suvin, nefikcijskog utopizma naturalističke književnosti i druge nenaturalističke beletristike. Čarobna riječ utopija zahtijeva da knjigu počnemo pažljivije čitati.

Dijalektička napetost značenja koja sugerira sam pojam "utopija" omogućila mu je ulazak u brojne artikulacije. Riječi pamte sve svoje upotrebe pa bi bilo naivno tvrditi da mu možemo preciznije odrediti značenje. Dobar početak za razgovor nudi predavanje Utopia: A question of definition koje je nedavno održao Greg Claeys na Royal Holloway University of London. Nakon filtriranja semantičkih šumova koji prate upotrebu pojma, Claeys je zaključio da se ideja utopije aktivira u društvenom, ideološkom i literarnom polju na različite načine koji djeluju jedni na druge u vremenu zbog čega je svako jednoznačno određenje pojma osuđeno na propast. Suvin je, bojim se, zanemario upravo to upozorenje. On kaže da je "utopija verbalna konstrukcija određene kvaziljudske zajednice u kojoj su društveno-političke institucije, norme i osobni odnosi organizirani po savršenijem načelu nego u autorovoj zajednici, pri čemu se ova konstrukcija temelji na začudnosti koja proizlazi iz alternativne povijesne hipoteze". Svođenje utopije na verbalnu konstrukciju trebalo je poslužiti, riječima samog Suvina, "rješavanju stare teleogizirajuće svađe o tome može li se utopija ostvariti, može li se utopijom ustvari nazvati (po jednoj školi) samo ono što je ostvarivo ili pak suprotno (po drugoj, ali jednako dogmatskoj školi) samo ono što je neostvarivo". Čini mi se da svođenje utopije na verbalnu konstrukciju – odnosno filozofsku metodu – ne rješava problem već ga samo zaobilazi. Redukcionizam je inače korisna metoda, ali u slučaju utopije  opravdan je jedino ako se stalno imaju na umu njegova ograničenja. Nijedna definicija utopije ne može istovremeno biti koherentna i potpuna.

Prijeporno mjesto u tekstu ne utječe na proučavanje prirode veze između utopijske i znanstvenofantastične književnosti. Ako je spoznajna začudnost temeljna žanrovska odrednica znanstvene fantastike, onda SF predstavlja zajednički nazivnik najrazličitijim utopijama. Suvin tako u svojoj knjizi prepoznaje utopiju kao društvenopolitički podžanr SF-a. Fredric Jameson u Archaeologies of the FutureMetamorfozama sestrinskoj knjizi –  oslanjajući se na svog druga primjećuje kako bi možda bilo bolje reći da je utopija društveno-ekonomski podžanr znanstvene fikcije. Ta mala preinaka definicije ključna je za shvaćanje marksističkog pristupa književnosti i povlaštenog mjesta koje znanstvena fantastika zauzima unutar nje. Ona također objašnjava zašto Suvin gotovo cijeli fantasy žanr smatra spoznajnom pustinjom koja isključivo pruža posljednje utočište siromašnima duhom. Prema njegovom mišljenju protusvjetovi fantastičke tradicije pružaju bijeg u alternativna ahistorijska prostorvremena ničim ne pridonoseći doživljavanju svijeta oblikovanog liberalno-kapitalističkom modernizacijom kao problema. Ideološkokritičko čitanje dosljednog marksista može se razumjeti, ali je svejedno teško potpisati Suvinovu drakonsku osudu. Motivi gozbe koji se često pojavljuju u različitim djelima visoke fantastike, čisto primjera radi, od zabava u pitoresknim naseljima do terevenki na arthurijanskim dvorima, mogu se čitati kao izmješteni institucionalizirani oblik sjećanja na vrijeme subzistencijalnih gospodarstava. Statičan tip ekonomije orijentiran na minimalan rizik kojeg obilježavaju jedinstvo proizvodnje i potrošnje, zadovoljavanje primarnih potreba i uporabna vrijednost roba podrazumijevao je drugačiji tip etike. Rijetki viškovi nisu se iznosili na tržište već su se u svečanim prigodama dijelili među članovima zajednice što je pozitivno djelovalo na grupnu povezanost. Suvin bi, bojim se, teško našao simpatija za ovakav tip nostalgije. Utopijski impuls koji pripisuje znanstvenoj fantastici računa na zamišljanje društva podignutih na radikalno drukčijim ekonomskim formacijama koje bi trebale promijeniti poimanje proizvodnje, posjedovanja i, na kraju, života samog. SF je, smatra Suvin, nastala od utopije postupno postajući tijekom razmahivanja dvojne revolucije kroz 19. stoljeća širom od nje. Obiteljskog podrijetla postala je svjesna tek prisjećajući se svoje prošlosti. Koliko je problematično ukalupljivanje znanstvene fantastike u utopijsku tradiciju procijenite sami. Poetika postavljena od strane Suvina SF aksiomatski uključuje u književnost ljudi ojađenih hegemonijom vladajućih u razvojnom luku od Lukijana do Lunjika.

Jedna od najvažnijih periodizacijskih točaka pomoću kojih su konceptualizirane mijene utopijske misli početak je 19. stoljeća kada literatura počinje očuđavati vrijeme, a ne samo prostor. Kapitalizam je ušao u imperijalnu fazu, na svijetu nije ostalo mjesta za sociopolitiku sreće na izoliranom otoku, alternativni obzori postali su mogući samo u drugom vremenu. Suvin se pokazuje kao izuzetno lucidan i akribičan kritičar prateći u drugom dijelu knjige metamorfoze ideje boljeg svijeta tijekom više od četiri stoljeća. Svoju Povijest počinje iščitavanjem Utopije koja nastaje kao humanistička reakcija na uspostavu kapitalizma. Njen autor, Thomas More, odbacuje postupna melioristička rješenja za novi tip društvenih odnosa koji se učvršćuje pred njegovim očima i oblikujući mogućnost otoka dolazi do modela radikalno drukčijeg društveno-političkog života u "zemlji kojom se upravlja kao besklasnom širom obitelji". S pravom je naglašena kao ključna Moreova odluka da Utopiju smjesti u povijesno vrijeme što bi inače suvremeni čitatelj mogao previdjeti budući da je kršćanska teleološka koncepcija poimanja ljudske egistencije, kodificirana u Augustinovoj Civitates Dei, izgubila svoj nekadašnji utjecaj. Preskočimo li autorske opuse, kojima Suvin posvećuje sjajne retke, pažnja bi nam se, prateći zlatnu žilu utopije koju smo prvi put susreli kod Moreovog logičkog prauzora, trebala zaustaviti u 19. stoljeću na nacrtima alternativne društvene organizacije koje susrećemo kod Bellamyja i Morrisa. Njihova djela, Looking Backward: 2000 - 1887 i News from Nowhere, Suvin uvjerljivo prikazuje kao dva vida otpora kapitalizmu svog vremena koji su, svaki sa svojim prednostima i nedostacima, komplementarni u predanosti nužnosti radikalne pregradnje postojećeg društva. To razdoblje ipak nisu obilježile njihove utopije već saint-simonovska volja za moć vidljiva u premrežavanju cijelog svijeta sredstvima fizičke komunikacije – brodovima, vozilima, lokomotivama –  zbog čega se devetnaesto stoljeće zove doba pare, a preziva doba kapitala. Geometrijska imaginacija tog perioda najbolji literarni izraz dobila je u nizu djela Julesa Vernea. Autor Metamorfoza izlaže glavne aspekate dotičnog opusa, u skladu s vlastitom poetikom priznaje njegova ograničenja, ali naglašava da u Vernea osim svijeta koji potvrđuje vlastita ograničenja postoji određeni višak; težnja za bijegom iz njega. Uzdrmana vjera u društvenu emancipaciju koju je obećavala konjunktura znanosti i tehnike od H. G. Wellsa napravila je, prema Suvinovom mišljenju, prekretnicu u povijesti SF-a. Njegov kolebljiv odnos prema utopiji rezultat je isključivog zanimanja za "suprotnost između očekivanja buržoaskog čitatelja i čudnih odnosa drugdje". Do zadnje stranice Metamorfoze nude poticajno štivo premještajući težište istočno, u drugu tradiciju znanstvenofantastične književnosti, društvenu sredinu koja je u dvadesetom stoljeću jednu utopijsku ideju pokušala ostvariti. Pitanje disciplinski izbačeno kroz vrata definicijom utopije kao verbalne konstrukcije vratilo se kroz prozor.

Suvin nedvojbeno briljira u kritičkim osvrtima, ali Povijest kao druga velika kompozicijska jedinica unutar Metamorfoza ima svojih mana. Teško je, kao pri svakom čitanju historijskog djela čije su organizacijsko načelo velike ličnosti, pronaći razloge zbog kojih su neki pisci preskočeni, dok se nekima pridaje prevelika pozornost. Ono što posebno raspaljuje maštu je dosljedna nepostojeća društvena povijest književnosti napisana između utopijskog i antiutopijskog obzora. U jednoj ispovjednoj fusnoti Suvin kaže da je takav pristup pokušao primijeniti prilikom pisanja knjige Victorian SF in the UK, no "pokazalo se da bi za nj bio potreban kolektivni pristup moguć samo u većoj istraživačkoj grupi s odgovarajućim financijama, dakle u besklasnom društvu". Današnjicu obilježava radikalna promjena koncepta sveučilišta i pokušaj nametanja dubiozne spoznajne hijerarhije koja diljem Europe rezultira ukidanjem humanističkih odsjeka. Suvinove riječi odjekuju puno jače nego u vrijeme kad su napisane. Vrijeme u kojem živimo kompleksni odnos između utopijskog i antiutopijskog horizonta nametnulo je kao problem od najvećeg interesa proučavateljima žanra. Zašto u jednom vremenskom intervalu dominiraju utopije, a drugom distopije? Možemo konstatirati da živimo u vrijeme distopije koja se najbolje ogleda u recentnoj holivudskoj produkciji. Ekumenska ideja komunističke revolucije je propala, a problemi koje je obećavala riješiti, kronični manjak solidarnosti i apsolutistička moć novca koja usmjerava događaje, pojačavaju svoj stisak. Kapitalizam je ostvario gotovo potpunu dominaciju na nivou kulturalnog nesvjesnog pa je – što su posljednjih godina uporno isticali prvaci ljevice poput Jamesona i Žižeka – postalo izuzetno teško ponovno osmisliti njegovu alternativu. U takvoj konstelaciji izražajni repertoar društva svodi se najčešće na negativ utopije. Distopija nalikuje stvarnosti više od same stvarnosti kao što karikatura neke osobe više nalikuje toj osobi nego što ta osoba nalikuje sama sebi. To je depresivna sadašnjost protiv koje se Suvin, neslomljivi utopograf, očajnički bori.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 05.04.2011