Igra začudnosti i funkcionalnosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Igra začudnosti i funkcionalnosti

U Zagrebu je u sklopu Muzičkog salona Studentskog centra nastupio proslavljeni gitarist i skladatelj Fred Frith.

Piše: Nina Čalopek

FOTO: Damir Žižić

Zaljev San Francisca često je bio sinonim za sve ono progresivno i drugačije te je kao jedno od liberalnijih mjesta, u SAD-u, prokazivao utege društva, ali slijedom toga doživljavao i brojne kulturne i socijalno-političke uzlete. Mjesto čuvanja tradicije u ovom je slučaju ujedno i najbolji inkubator avangardnog i pionirskog koje se, poznavajući svoje ishodište, slobodno otvara i svemu novome čime dalje gradi vlastitu kulturu. Naravno, glazba nije izuzeta od atmosfere i modernističkih stremljenja ove kulturne sigurne zone u kojoj se u Oaklandu smjestio i Mills College. San Francisco Tape Music Center, osnovan 1961. pri San Francisco Conservatory of Music, već 1966. seli na Mills College, od tada poznatiji i kao centar svega eksperimentalnog u američkoj glazbi. U samim počecima njegove glazbene smjernice odredila je ponajviše Pauline Oliveros koja se svojom skladateljskom poetikom približila estetici njujorške tzv. downtown skladateljske grupe čiji je najpoznatiji predstavnik John Cage. Nakon Oliveros na Millsu su, među ostalima, predavali Darius Milhaud, Terry Riley, Iannis Xenaxis, Frederic Rzewsky, a među slavnije studente spadaju Laurie Anderson, Steve Reich i Don Buchla

Upravo je s Mills Collegea, na početku svoje europske turneje, u Teatar &TD u organizaciji Muzičkog salona Studentskog centra u Zagrebu stigao i proslavljeni Fred Frith. Majstor improvizacije i gitare, skladatelj i tekstopisac, najviše upamćen kao član kultnog engleskog avangardnog rock benda Henry Cow, na glazbenoj sceni prisutan je više od 40 godina. Poput kakvog glazbenog kameleona, ne mijenja se mnogo, ali svojim talentom, istraživačkim nagonom i kvalitetom uspijeva se prilagoditi svim uvjetima i zahtjevima koji sam pred sebe postavlja. Nova skladba za ansambl Modern, jedan od najboljih ansambala za suvremenu glazbu, nakon toga improvizacijski solo koncert, za kojim slijedi novi angažman za plesnu predstavu ili filmsku glazbu – Fred Frith je veliki glazbeni radnik. Ujedno je i profesor na Mills Collegeu. Naravno, to mjesto nikako ne može predstavljati njegovu kompletnu personu i svih 40 godina predanog glazbeničkog života na sceni i oko nje. Ipak, činjenica da tamo trenutno obrazuje one odabrane, stavlja ga uz bok svim onim koje je struka priznala i etablirala, a ipak je među ekstremnijima i otvorenijima na glazbenoj sceni današnjice. S istog područja, onog oko San Francisca, dolaze i Frithovi kolege, bubnjar Jordan Glenn i basist Jason Hoopes. Glazbenici Alen i Nenad Sinkauz, multimedijalni umjetnik Ivan Marušić Klif i oblikovatelj zvuka Miroslav Piškulić u audiovizualnom projektu 50th Day of the Year predstavili su, kao predgrupa, za njih tipičnu kombinaciju grupne improvizacije auditivnih i vizualnih elemenata. 

50th Day of the Year / FOTO: Damir Žižić

U međuovisnoj igri improvizacije i glazbovanja, unutarnji satovi Fred Frith Trija bili su u potpunosti usklađeni. Savršenu preciznost i čistoću izraza već na samom početku seta donio je Jordan Glenn iznimnom tehničkom manipulacijom bubnja, ali i snagom prenošenja glazbene ideje. Bilo je očekivano da njegov ritam ostvari više od same metrike, mnogo više od pulsa ili kombinacije udaraca po različitim dijelovima glazbenog instrumenta. Ipak iznenadio je svojevrsnim davanjem jednog sasvim pomaknutog improvizacijskog kostura te muzikalnim korištenjem dinamike i savršenim razumijevanjem i nadopunjavanjem ostalih glazbenih gradivnih momenata, od melodije, boje, do harmonije. Glenn se na taj način pridružio Frithu u ulozi zvijezde večeri. Paradoksalno, on je istovremeno bio jedan statičan - u smislu preciznosti i naglašavanja određenih promjena tempa i sadržajnih cjelina - ali i vrlo aktivan, stimulativan, progresivan element ovoga seta. Iako se njegova svirka u ni jednom trenu nije povlačila kako bi napravila mjesta kolegama, Glenn je sadržajem i strukturom iste činio pomicanja mjesta i proizlazećih funkcija unutar ove improvizacijske mreže. Ovog odličnog bubnjara bilo bi zanimljivo vidjeti i u samostalnim projektima ili bendovima poput Wiener Kids ili njegovog proširenja The Wiener Kids Family Band, još bolje ako bi se to dogodilo u neko skorašnje vrijeme u nekoj nama susjednoj dvorani. 

Kontekst koji je stvorio Glenn bio je savršeno poprište za daljnje glazbene ekshibicionizme Freda Fritha i basiste Jasona Hoopesa. Ostavljali su dojam smirenosti, ozbiljnosti i posvećenosti, ali je i njima glavna zajednička karakteristika, kao i Glennu, bila upravo ona čistoća i preciznost izvedbe koja tim više začuđuje u tom divljaštvu zvukova kojima su nas Fred Frith i njegovi pobočnici obasuli. Istodobno pronalaženje i realiziranje glazbe, što improvizacija u svojoj biti jest, iziskuje prije svega izraziti glazbeni instinkt i osluškivanje drugih. Tek potom se može aktivirati vlastita tehnička, kako improvizatorska, tako i izvođačka spretnost, za kojom slijedi otvaranje spontanostima momenta izvan nekog zadanog modela. Taj improvizatorski refleks više nego očito posjeduje Jason Hoopes. Njegov topli basistički dron stapa se s Glennovim bubnjem i Frithovom gitarom u pravu mjeru kvazihotimične teksture i basovskog groovea. Ponekad, kao da Hoopes prati Fritha u svojevrsnoj imitaciji čudesnog zvuka gitare koji oboje proizvode, a koji se jednako tako ponekad u potpunosti udaljava od onog poznatog nam gitarskog standarda. Cijeli set stilsko-tehničkih manipulacija instrumenta koje Frith tako znalački upotrebljava, od sasvim konvencionalnog do sasvim nekonvencionalnog, od preparacija instrumenta pa do tretiranja žica neobičnim predmetima, ne ostavljaju nikakav prostor začudnosti, već upravo glazbenoj funkcionalnosti. Nevjerojatne su zajedničke promjene tempa koje često impliciraju promjenu u emociji ili kompleksna metrika između koje proviruju Hoopesove solaže i nevjerojatne Frithove eskapade. 

Fred Frith Trio / FOTO: Damir Žižić

U kaosu punktualnih glazbenih stimulansa koji su prelazili s bas gitare na bubanj do same gitare, melodioznost je ipak izvirivala sasvim prirodno i nepretenciozno. Svakom uhu prepoznatljive melodijske konture različitih glazbi svijeta i svjetskih glazbenih žanrova – kako god to naznačili, definirali ili klasificirali uvijek ćemo promašiti smisao same glazbe – ulazile su u njihove melodije. Od folka i bluesa do tonskih nizova azijskih tradicija poput gamelana, Frith i njegova ekipa kao da sve te različite glazbe provlače kroz svoje slušanje, kroz svoje vlastito uho te ih rastaču i dekonstruiraju, samo kako bi ih nanovo konstruirali i prezentirali publici kao njihovu vlastitu varijantu doživljaja te glazbe. Upravo to poštovanje prema glazbenom univerzumu i posezanje u različite ladice istog, najbolje pokazuju suptilno korištenje mastodontskog znanja i više od četrdeset godina iskustva Freda Fritha. Dakako, to nimalo ne umanjuje njegov talent i kreativnost, već upravo podcrtava i naglašava njegov glazbenički potpis. 

Nekada, i ne tako davno, možda avangardna, danas je gitaristička tehnika Freda Fritha i glazba koja pomoću nje nastaje prije svega poetična. On je nesumnjivi virtuoz, ali koji poput kakvog Mallarméa istražuje zvukovnost koristeći svoj medij kako bi došao do glazbenih, simboličkih i nekih drugih vrijednosti i kvaliteta zvuka. Glazba je ispred svega. Ona bujna, zanosna glazba. Glazba koja krepi i koja nam dopušta da je pomalo otkrivamo, da skidamo njezine slojeve te joj zavirujemo pod skute. I kada s njom završimo – ili možda ona završi s nama – pomućeni od uzbuđenja, nesvjesni što nas je snašlo, opet nanovo samo tražimo još. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 05.03.2015