Igrati na sigurno | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Igrati na sigurno

Program Zagreb Film Festivala "Kockice" svake godine predstavlja kratke filmove hrvatskih mladih autora koji još nisu snimili dugometražni film.

Piše: Luka Ostojić

Tin Žanić, Manjača

Iako se naizgled radi o nepopularnom programu (i smještenom u nezgodan termin, radnim danom u 23 sata), svake je godine dvorana Tuškanca dupkom puna, i to ne samo kolegama i članovima obitelji pojedinog autora, što je zaista lijepo vidjeti. 

Pritom valja biti svjestan da se u "Kockicama" ne nalaze remek djela, nego početni radovi autora koji još ovladavaju filmskim jezikom i traže svoje načine izražavanja. Stoga treba biti blagonaklon prema ovim filmovima i očekivati igranje "na sigurno", odnosno osnovne filmske tehnike i konvencionalne scenarije. Ipak, uz strpljenje, treba i konstantno poticati mlade autore da se opuste, da se usude ući u rizik i eksperimentiranje koje bi ih moglo odvesti prema drugačijim (možda dobrim, možda lošim) filmovima. I putovanje krivim smjerom u umjetnosti može biti iznimno korisno iskustvo, a igranje na sigurno je dugoročno tek siguran poraz. 

Zbog navedenog, nije iznenađenje da se skoro svih 12 filmova može svrstati u dvije kategorije: to su kratki komični skečevi i psihološke drame. Valja primijetiti da su autori skečeva isključivo amaterski filmaši, a autori drama većinom studenti ili diplomanti Akademije dramske umjetnosti. Nije jasno je li to svjesna odluka selektora da podijeli program na "lake" i "teže" filmove, ali iz ovog svakako možemo zaključiti da značajan broj perspektivnih autora s ADU-a snima slične filmove.

S jedne strane, razumljivo je da će najmanje iskusni autori posegnuti za komičnim skečom s jednostavnim dijalozima. Priprema i snimanje takvog filma su lakše izvedivi, manje stresni i manje pretenciozni, zbog čega takav skeč služi kao praktična vježba za početnike. S druge strane, činjenica da značajan dio filmova čine prilično slične psihološke drame pokazuje da studenti Akademije imaju zajednički, konvencionalan stil. To nije dobro jer bi umjetnička akademija, po mom sudu, trebala gajiti raznolikost i ohrabriti studente da razvijaju svoj potencijal u različitim smjerovima. Ako najbolji studenti Akademije snimaju filmove držeći se istih konvencija, onda ih je Akademija ili pustila da se snažno uhvate za ovaj "žanr" (kako bi ga mogli nazvati, zbog prepoznatljivih konvencija i stalne prisutnosti na raznim festivalima) ili ih je čak i potaknula da to naprave. 

Sonja Tarokić, Tlo pod nogama

Sve bi bilo u redu kad bi autorima ovaj žanr odlično odgovarao, ali čini se da nije tako. Premda su filmovi u najgorem slučaju solidni i mahom pokazuju da njihovi autori imaju talent, u scenarijima redovito kao da postoji kočnica koja sprečava autore da budu maštovitiji, da razviju slojevite i upečatljive likove, da zagrebu dublje ispod površine radnje – da se, na kraju krajeva, ne drže "zakonitosti" žanra kao pijan plota. 

Naime, filmovi uglavnom prate blazirane mlade likove koji se teško snalaze u suvremenom društvu. Oni su mahom "tipični", ali u lošem smislu te riječi, jer se zapravo radi o nositeljima osnovnih osobina koji nemaju prepoznatljivi karakter. U filmovima pratimo mračno, poludepresivno stanje tih likova, ali rijetko saznajemo konkretne razloge zbog kojih su oni takvi (ili ih saznajemo, ali nisu uvjerljivi). Intencija autora je prikazati šutljivost i distanciranost tih likova kao paravan za potisnute, neizrečene, važne frustracije – ali zbog nerazrađenosti likova i njihovih priča, prije se dobiva dojam da likovi šute jer nemaju što reći. 

Riječ je o praćenju konvencija jednog žanra koji ima svoje kvalitete, ali koji zaista nije sveto pismo. Ponavljam, razumljivo je da se mladi autori snažnije drže sigurnog teritorija, ali preduga vezanost uz žanr mogla bi dugoročno dovesti do toga da te konvencije s vremenom postanu ukorijenjen, neupitan i nepromjenjiv dio stila.  

Mladi autori trebali bi hrabro i razigrano istražiti različite filmske tehnike ne bi li kroz isprobavanje različitih metoda, stilova i konvencija, kroz metodu pokušaja i pogreški, došli do svog jezika. Također, svakako bi trebali istražiti zanimljive i važne probleme izvan svog uskog, svakodnevnog kruga – jer mi se čini da teme skoro svih filmova proizlaze iz neposrednog životnog iskustva mladih autora. 

Ako govorimo o pojedinim filmovima, iz konkurencije su se očekivano izdvojili Manjača Tina Žanića i Tlo pod nogama Sonje Tarokić (koji su na kraju odnijeli i nagrade žirija: Tarokić glavnu, Žanić posebno priznanje). To su ipak prepoznati i talentirani autori: Žanić je, unatoč amaterskoj edukaciji i neiskustvu, već debitantskim filmom Komba pobijedio 2011. na "Kockicama", a njegov drugi film Manjača pokazuje daljnji napredak. Tarokić već godinama s pravom spada u najveće nade hrvatskog filma, osvojila je cijeli niz nagrada za kratke filmove, pri čemu je Tlo pod nogama već osvojilo nagradu "Jelena Rajković" na Danima hrvatskog filma te je bilo uvršteno u program "Spectrum Shorts" na festivalu kratkog filma u Rotterdamu. Međutim, iako su Manjača i Tlo pod nogama stvarno dobri filmovi, i oni pate od prevelike vezanosti uz navedene konvencije. 

Tlo pod nogama je odlično snimljeno djelo koje bi posramilo i daleko iskusnije domaće i strane redatelje. Film govori o ocu i sinu koji ne uspijevaju preuzeti tradicionalne, aktivne muške uloge koje im eksplicitno nameće majka, a implicitno teška ekonomska situacija. Fantastični kadrovi eksterijera i interijera, te odličan zvuk i glazba, fascinantni su i sami po sebi, i u funkciji radnje gdje služe efektnom dočaravanju pritiska koji osjećaju protagonisti. Stoga ovdje treba istaknuti i direktora fotografije Danka Vučinovića te autora glazbe i dizajnera zvuka Bornu Buljevića.

Igor Bezinović, Vrlo kratak izlet

Međutim, iako film dojmljivo govori o zanimljivom stanju suvremenih muškaraca, on kao da se zaustavlja na prikazu stanja, te ne razrađuje detaljno ni pozadinu tog stanja ni likove. Glavni su likovi konstruirani kao tipičan dalmatinski otac, tipična dalmatinska majka i tipičan dalmatinski dečko ("Toni"), bez dodatnih osobina. Iako dobivamo jasne naznake da u pozadini pritiska leže financijske poteškoće oko posla koji obitelj mora sklopiti, nemamo jasan pregled ni o tom slučaju, ni o općenitom životu te obitelji, nego je fokus na daljnjem dočaravanju pritiska. I ovakav prikaz je interesantan, kvalitetan i potresan, ali u 29 minuta (koliko film traje) bilo je moguće dublje ući u razradu priče i jače povezati ovo rodno pitanje i temu obitelji sa širim ekonomskim i socijalnim kontekstom. 

Slično vrijedi i za odlično snimljenu Manjaču, film o mladiću koji se preselio djedu da bi se pokušao odviknuti od droge. Fotografija Jane Plećaš je vrhunska, a kadrovi šume, osim što su naprosto lijepi, imaju ambivalentnu ulogu: ta šuma označava smirujuće utočište od svijeta i droge, ali i mračno skrovište za drogeraše. Film ima odličan ritam, nelagodnu atmosferu i odvažnu pomaknutost (epizodnu ulogu tako ima i jedan tapir). Međutim, i ovaj film staje na prikazu stanja, bez značajne razrade "tipičnog" glavnog lika ili pozadine. Jednom kad su dočarani i situacija i atmosfera, film prelazi na dodatno podcrtavanje istog. 

Filmovi sa sporijom radnjom ili jednostavnom karakterizacijom nisu loši sami po sebi, ali čini mi se da s obzirom na njihove tematske interese, i Sonja Tarokić i Tin Žanić mogu napraviti još veći iskorak (čak i u okviru kratkog filma). Razrađeniji likovi sami otvaraju nove teme i vode dublje u priču, ostavljaju jači i finiji dojam te su, na kraju krajeva, životniji od beskarakternih "tipičnih" likova koji, kako to biva s "tipovima" i "prosjecima", ne postoje u realnom svijetu i nikad se ne uspijevaju povezati uz iskustvo nijednog živog čovjeka.

Naposljetku, valja izdvojiti i treće djelo  - Vrlo kratki izlet Igora Bezinovića, kratki film nastao na radionici u talijanskom Pratu. Bezinović je u kratkom roku pripremio i snimio nepretenciozan film koji se referira na Šoljanov roman Kratki izlet. Iz opuštenosti su proizašle neke zbilja zgodne metafilmske i autoironične fore te hommage mladom piscu Anti Zlatku Stolici (ujedno i glumcu u filmu) čije mikropriče možemo čuti u offu. Premda smatram da doslovno čitanje priča nije najbolji način za prenošenje Stoličine proze u filmski medij, i premda Bezinovićev film nije bolji od nagrađenih djela, ipak se radi o sasvim zgodnom i neobičnom djelu nastalom u opuštenoj radnoj atmosferi. Takvom bi radu, smatram, češće trebali stremiti i drugi mladi autori koji se kane prijaviti na "Kockice". 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 29.10.2014