Igre gladi za boljim životom | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Igre gladi za boljim životom

Unatoč vrludanjima i inferiornosti spram Lodge 49, na koju podsjeća, serija Dispatches from Elsewhere dovoljno je pomaknuta i na momente dirljiva da je vrijedi pogledati.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: IMDb

Istina jest da, kao i mnogi pripadnik hrvatske srednje very online klase, u internetskoj komunikaciji s drugim Hrvatima (pa i ne samo internetskoj!) znam koristiti previše izraza na engleskom… Ali ima i nekih koji opisuju određene pojave, a koje hrvatski jezik naprosto ne poznaje. Ili ih bar ne poznaje sažete u jednu praktičnu riječ.

Kao naprimjer – twee.

Ili, prema Oxfordovom rječniku: pridjev koji označava nešto što je pretjerano ili izvještačeno ljepuškasto, sentimentalno ili staromodno. Najbliži pandan u hrvatskom jeziku bi bio... ne znam, "djetinjasto"? Ali ni to nije to, jer kad kažemo da je netko djetinjast pod tim obično mislimo da je nezreo, dok twee – ili barem ja tako doživljavam pojam – prije podrazumijeva pokušaje odraslih da gledaju svijet zadivljenim očima neiskvarenog djeteta, tako nekako? A pošto se, jelte, ne radi o djeci nego o odraslim ljudima, ti izlijevi usiljenog ushita – a koji se posebno znaju provlačiti kroz američku indie glazbu i kinematografiju – znaju biti toliko napadno muci-buci da mi se želudac okrene.

Kroz prvih nekoliko epizoda, AMC-jeva nova serija Dispatches from Elsewhere hoda po jako tankoj žici između živopisne otkačenosti i twee odbojnosti. Upoznajemo se s Peterom (glumi ga Jason Segel, ujedno i autor serije), čovjekom koji ne da je zapao u zatupljujuću životnu kolotečinu, nego nikada u životu ni nije znao za išta osim zatupljujuće kolotečine. Iz koje će biti prodrman nakon što se javi na neobičan oglas, preko kojeg će se upetljati u sukobe između tajanstvenog instituta Jejune i još tajanstvenijeg društva "Drugdje".

Institut Jejune je, inače, uistinu i postojao – kao dio interaktivne igre uživo u kojoj je 2008. sudjelovalo preko deset tisuća žitelja San Francisca koji su se javili na oglase zaljepljene po gradu i zatim tražili tragove i riješavali zagonetke koje su ih vodile ka novim lokacijama i novim zagonetkama. O toj igri je i snimljen dokumentarac The Institute koji je poslužio kao inspiracija za ovu seriju, u kojoj se deseci igrač(ic)a nedugo nakon početka skupe na jednom trgu i budu raspoređeni u timove. No Peterova se ekipa pita je li uistinu posrijedi samo igra – ili se iza svega krije nešto veće i važnije? A serija i gledatelje navodi da se pitaju istu stvar.

Samo što je od početka jasno da su izgledi da u pozadini leži nešto zlokobno... pa, zanemarivo maleni. I okej, Peter jest, kao i ostatak njegove ekipe, dovoljno sjeban da se hvata za nadu da je to nešto više od igre kao slamku spasa, nešto što će njegovom životu dati neki viši, ili bar novi smisao... Ali da se od mene kao gledatelja očekuje da bih mogao i na trenutak ozbiljno shvatiti cijelu tu blesavu priču o nepomirljivom neprijateljstvu između uštogljenih tehno-korporativaca iz instituta Jejune i slobodnih umjetničkih duša iz društva "Drugdje", skupa s cakano hipsterskim audiovizualnim tragovima koje i jedni i drugi ostavljaju za sobom? Pa, to je naprosto... twee

A ako sve uistinu jest samo igra, zašto bi nam onda uopće stalo do ičega što se "događa" između Jejunea i "Drugdje"? To je pitanje koje nelagodno visi u zraku kroz prve dvije trećine Dispatches from Elsewhere, a čini se da ga je bio svjestan i scenarističkim tim serije s obzirom na varijacije u dozama kerefeka Jejunea i "Drugdje" po epizodi. Koliko je sve čudački, toliko je i light: nemaš dojam da su, takoreći, neki veliki ulozi u igri. 

No opet, ta prividna frivolnost ostavlja i dosta manevarskog prostora da te serija iznenadi nekom dodatnom dimenzijom, neočekivanim zaokretom ili neslućenom dubinom. I tu se Dispatches from Elsewhere pokazuje kao serija vrijedna pažnje.

Uzmimo naprimjer glavnu ljubavnu priču, onu između Petera i prve suigračice koju upoznaje, Simone. Mislim da i nije neki spojler kada kažem da oni imaju ljubavnu priču: vrlo se brzo uspostavlja dinamika "hoće li-neće li", Segel i dosta impresivna debitantica Eve Lindley imaju opipljivu kemiju i odmah je jasno kamo to ide. I isprve se čini da ide po špranci za koju bi se čovjek nadao da je dosad prevaziđena, onoj s besciljnim muškim bezveznjakom koji sreće manic pixie dream girl koja frca od životne energije i beskrajne spontanosti i nauči ga kako živjeti život punim plućima i još mu pride bude nagrada za happily ever after...

Samo što je i sama Simone – dosta besciljna. Ona uopće nije manic pixie dream girl; tu funkciju za oboje ispunjava pustolovina u koju su se upustili. Ona nije tu da spašava ikoga jer je, baš kao i Peter, nesretna duša kojoj je potreban spas. A ni Peter se, kako se bude zbližavao s njom, neće tek tako, čarobnim štapićem transformirati u odvažnog frajera te će ipak morati snositi neke posljedice toga što u dotadašnjem životu nije uložio praktički nikakav trud da se izgradi u iole zanimljivu osobu. 

Povrh svega toga, Simone je i trans-žena, pa je ovo možda čak i, ako ne griješim... prvi put da u jednoj visokoprofilnoj TV-seriji imamo romansu, ali baš ono propisno romantičnu, između trans-žene i cis-muškarca? A da nije, je li, Pose?

A i njihovih dvoje kolega iz tima se također razviju u zanimljive likove. Prijašnji su me filmski i TV-izleti Andréa "3000" Benjamina iz Outkasta uglavnom zaobišli, pa me se dojmilo kako se dobro nosi sa zahtjevnom ulogom opsesivnog teoretičara zavjera Fredwynna, načelno iritantnog lika koji ti naposljetku ipak mora prirasti srcu. Ali nema do Sally Field, koja je jednostavno fantastična u ulozi Janice, i to s takvom lakoćom da je kriminalno što je ne viđamo češće na malim ekranima... Pa makar i, kao u ovom slučaju, scenarij ponešto cimao po žicama po kojima se već iscimao jedan jako popularan animirani film iz ne pretjerano davne prošlosti! Ali nije da nije efektno, pa se dade lako progledati kroz prste.  

I jako mi se svidjelo kako je već u sedmoj epizodi (od njih ukupno deset) otkriveno u što su se točno Peter, Simone, Fredwynn i Janice upustili. Pa je priča krenula jednim drugim tokom... Ili se, bolje rečeno, usredotočila na ono što je od početka bio zapravo glavni tok, srce priče: četvero slomljenih ljudi koji pomažu jedni drugima da skupe krhotine s poda i nađu radost u životu.

E sad, red bi bio primijetiti i kako taj ključni motiv ljudi koji putem neobičnih tajnih društava pronalaze sebe i sebi srodne duše... popriiiiiiiilično podsjeća na jednu drugu, također nedavno emitiranu AMC-jevu seriju. Govorim, naravno, o Lodge 49, koja je u međuvremenu neslavno otkazana – kako bi sad kao "utjehu" dobili osjetno inferiorniji Dispatches from Elsewhere. Zasigurno nisam jedini fan Lodgea koji je zbog toga možda i malkice kivan na Dispatches?

Ali ionako su jako rijetke serije koje nisu inferiorne Lodge 49, pa nemojte to shvatiti kao neki bitan prigovor – ova je, svim svojim vrludanjima unatoč, dovoljno pomaknuta i na momente dirljiva da je vrijedi pogledati. I iskreno nemam pojma u kojem bi smjeru moglo otići finale idućeg tjedna, što nije mala stvar za seriju za koju sam bio uvjeren da će dosad već otkriti sve svoje karte.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 24.04.2020

VEZANE VIJESTI

Sekunda je potrebna da se desi alkemija

Piše: Tonći Kožul

Za razliku od većine serija koje kao negativca uzimaju surovi kapitalistički sistem, Lodge 49 uspijeva iz epizode u epizodu biti ne samo sve bolja, nego i sve zabavnija.

Došlo doba da se ljubav proba

Piše: Tonći Kožul

Sex Education je serija o jednom boljem svijetu u kojem uz malo dobre volje i razumijevanja možemo riješiti međusobne probleme, ili bar otvoriti put ka njihovom rješavanju.

Top 25 najboljih serija 2019.

Piše: Tonći Kožul
Koje su kvalitetom pale, koje porasle, a kojima je i pola sezone dovoljno za sjajan dojam donosimo u našem izboru najboljih ovogodišnjih televizijskih serija.