Il' me ženi, il' kameru kupi | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Il' me ženi, il' kameru kupi

Obilježena izvrsnom glumom, serija Unreal na spretan se način uspijeva izrugivati realityjima i istovremeno funkcionirati kao reality.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: IMDb

Kad se Unreal pojavio prije tri godine, brzo se prometnuo u pravu malu senzaciju. Krenuo je bez velike pompe na Lifetimeu, američkom kablovskom kanalu prvenstveno poznatom po reality emisijama i ne baš osobito zapaženim serijama poput Devious Maids i Witches of East End, instantno osvojio kritiku, te bio ovjenčan s nekoliko nagrada, uključujući i uglednog Peabodyja... Kojeg se često spominjalo u recenzijama treće sezone Unreala, ali ne kao preporuka za seriju – nego kao tužan podsjetnik da o takvoj počasti Unreal danas može samo sanjati.

I da, kritika je načelno u pravu: Unreal jest još jedna serija koja je blistavo startala samo da bi ubrzo potom iznevjerila očekivanja, pa je generalni ushit prvom sezonom zamijenjen razočaranjem drugom te, konačno, ravnodušnošću spram treće. Tako da ne mogu zamjeriti nikome tko je dosad digao ruke od nje, iako osobno mislim da... nije još sve nužno izgubljeno?

Unrealov cinični pogled iza kulisa fiktivne reality emisije Everlasting u kojoj se skupina žena natječe za naklonost atraktivnog neženje (po uzoru na, jel, The Bachelor) od početka je hodao po tankoj žici, i bilo je dovoljno malo autorske nepažnje da iz serije u kojoj beskrupulozne manipulacije producentica nehotice dovedu do pokušaja samoubojstva jedne natjecateljice – već do druge sezone degenerira u seriju u kojoj iste te producentice učesnike i učesnice emisije svjesno dovode u životnu opasnost, samo da bi dobile TV-moment o kojem će svi pričati. I još je pritom neženja bio sportaš na zalazu karijere s teško ozlijeđenim leđima kojeg je jedna potencijalna nezgoda dijelila od života u kolicima! Da je bilo ugodno gledateljsko iskustvo – baš i nije.

Mnogi smatraju da je sve krenulo nizbrdo s razlazom autorica serije. Unreal je, naime, nastao na ideju Sarah Gertrude Shapiro, nekadašnje producentice The Bachelora kojoj je ovo prva dramska gaža, dok joj je TV-veteranka Marti Noxon (pisala scenarije još za Buffy the Vampire Slayer) pomogla da pretoči svoja iskustva u suvislu seriju s glavom i repom. Noxon zatim uslijed razmirica nakon prve sezone napušta projekt i Shapiro ostaje sama za kormilom, dovoljno umješna da uoči i uvaži prigovore kako je Unreal postao serija koja šokira ne da bi nešto konkretno poručila, nego čisto iz obijesti... Ali ne i da ispravi drugi ključni problem.

FOTO: IMDb

A to je nekonzistentno, pa i nelogično ponašanje likova. Uzmimo samo primjer neženje u trećoj sezoni, koji ovaj put nije on nego, za osvježavajuću promjenu, ona. I sve okej, osim što od početka pa do samog kraja ostaje nejasno zašto bi se u jednu takvu glupavu emisiju prijavila – i još usto iskreno mislila da bi mogla u njoj napokon naći pravu ljubav – osoba koju nazivaju, ni manje ni više... ŽENSKIM ELONOM MUSKOM?!? 

Ono, pripadnica američke poslovne elite, sorte koja se ufa da radi minimalno 18 sati na dan i da je slobodno vrijeme za luzere – a spremna je tek tako napustiti svoj imperij na dva-tri mjeseca? I nije ju ni strah da je ljudi više neće ozbiljno shvaćati? Osoba takvog statusa bi se na tako očajnički potez mogla odvažiti jedino ako krije neku jako, jaaaako mračnu tajnu, ali kad naposljetku otkrijemo zašto joj ne ide u ljubavi – ispadne da je riječ o relativno benignim ispadima kakve je imalo bar nekoliko ljudi koje svatko od nas zna. I nije im ni na kraj pameti da se zbog toga prijavljuju na Ženim sina ili što već.

No opet, koliko god da i dalje znao zastraniti s besmislicama, Unreal ipak zadržava brojne odlike iz prve sezone koje ga redovito čine zabavnim. Umjesto da podilazi pučkim predodžbama da "sve je to, brate, lažno do jaja", Unreal se drži osnovne postavke realityja da je glavni cilj da kamere zabilježe sirove, stvarne emocije (neovisno, naravno, o tome što te emocije znaju biti plod producentskih makinacija!) i spretno zadržava i ovce i novce: izruguje se realityjima, ali istovremeno i funkcionira kao reality – gledaš ga kao bilo koju drugu TV-dramu, ali i sa zanimanjem nagađaš tko će idući od natjecatelja ispasti. 

Dijalozi su i dalje sočni, glavna glumačka postava ostaje izvrsna – prije svega Constance Zimmer u ulozi šefice Quinn, koja toliko rastura svaku scenu u kojoj se pojavi i toliki je užitak za gledati da se i šugavije epizode lako istrpi samo radi nje. Ima, recimo, jedan super moment u trećoj sezoni kada njezina nova BFF-ica kaže da bi se željela baviti ozbiljnijom TV-produkcijom: Quinn je uvrijeđena implikacijom da je to što ona radi bezvrijedni treš, pa krene u tiradu iz koje se vidi kako živi u iluziji glede svojih umjetničkih dosega – ali pritom ujedno i isijava prkosnim, zaraznim zanatskim ponosom, sviješću da petnaest godina zaredom isporučuje iznimno uspješan proizvod i da je, jednostavno, jebeno dobra u poslu koji radi i to joj se mora priznati. Da Quinn glumi manje-više bilo tko drugi, na to bih samo otfrknuo da koga briga koliko je dobra u svom poslu kad producira toksično smeće; u izvedbi Constance Zimmer, dođe mi da joj dam pet i uzviknem "TO, CARICE!"

FOTO: IMDb

Prva sezona je kao centralni odnos uspostavila onaj Quinn i njezine desne ruke Rachel (također odlična Shiri Appleby, koju znamo još iz Roswella). Njih dvije imaju sjeban ali simbiotski odnos koji je istovjetno malo kolegijalan, malo prijateljski i malo nalik onome kćeri i majke: Rachel nitko drugi ne razumije pa nema ni kome pobjeći iz ralja Everlastinga, koji definitivno nije dobar po njezino labilno mentalno zdravlje (na početku prve sezone je zatječemo nakon živčanog sloma); Quinn se zapravo ne može ni na kog drugog osloniti. Njihov odnos je, kao što glavna autorica serije voli isticati, jedina prava ljubavna priča Unreala; druga sezona je, između ostalog, tratila vrijeme i tako što nam je neuspješno pokušavala prodati nekakvo rivalstvo među njima, pa je olakšanje što su se u trećoj manuli ćorava posla. Čak je i pomalo dirljivo kako Quinn bez beda tolerira što Rachel nemalo zanemaruje svoje poslovne obaveze dok se, opet, po tko zna koji put, pokušava dovesti u red.

No iako žene ovdje imaju glavnu riječ, bilo bi vjerojatno pretjerano Unreal nazvati feminističkom serijom, i činjenica jest da uglavnom šteka kad pokušava ekplicitnije ići u tom smjeru: novoprobuđena wokeness pojedinih likova u trećoj sezoni djeluje više kao niz nasumičnih unutarnjih monologa scenarist(ic)a, a naročito je usiljena epizoda u kojoj Serena (to bi bila gorespomenuta Elena Musk) prihvati savjet da bi imala bolju prođu kada bi se više smiješila i laskala muškima – i njezini je udvarači, SVI odreda, isti tren počnu tretirati kao potpuno drugu osobu! Unreal je uvijek bolji kad toj tematici pristupa suptilnije: štošta je bolje kad se ne podcrtava debelim markerom, a kamoli girl power u seriji o dvije izuzetno sposobne i promućurne žene koje uspješno vode jedan komplicirani projekt unatoč opstrukcijama nadređenih muških glavešina.

Prvu sezonu bih i dalje svakako preporučio ako niste gledali, posebno ako imate dovoljno čeličnu volju da se na tome i zaustavite. No ako biste ipak nastavili gledati dalje, pred vama je serija koja nakon osjetnog pada kakvoće daje sve od sebe – s varirajućim, ali uvijek zabavnim rezultatima – da ispravi greške u hodu, i još onda na samom kraju najavi tako uzbudljiv koncept idućeg izdanja Everlastinga / Unreala da sam u trenu zaboravio na sve manjkavosti treće sezone i odmah odjurio na net da vidim datum premijere četvrte (još se ne zna! BAH!).

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 04.05.2018

VEZANE VIJESTI

Crno im se piše

Piše: Tonći Kožul

Zbog inteligentnog prikaza utjecaja rasizma i klasizma na živote njezinih protagonista, serija Atlanta jedna je od najboljih predstavnica žanra takozvane komedije u teoriji.

Ne još pokoreni grad

Piše: Tonći Kožul

Besprijekorno snimljen i odglumljen, Babylon Berlin efektno uvlači u svoj svijet, a onda kao da ne zna više što da tamo gledateljima ponudi.

Niska modna napetost

Piše: Tonći Kožul

Zanimljivi likovi i široka društvena perspektiva druge sezone American Crime Story, posvećene Versaceovom ubojstvu, gube se u crnoj rupi ljudskog ništavila u njenom središtu.