Ili je ili nije | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Ili je ili nije

Poezija, kritika, emocije, društvo, Dalmacija, Poptika, Blokada... samo su neke od tema o kojima razgovaramo s Marijom Andrijašević.

Razgovarala: Darija Žilić
  • A
  • +
  • -

Marija Andrijašević (Split, 1984.) dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike 2007.  za zbirku pjesama davide, svašta su mi radili. Objavljivala je pjesme u mnogim časopisima, poput Poezija, Knjigomat, Re i dr., a mnoge od njih su prevedene na engleski, poljski i slovenski jezik.  Jedno vrijeme je pisala kolumnu na portalu Kulturpunkt.hr. Trenutno studira komparativnu književnost na Filozofoskom fakultetu u Zagrebu.

KP: U intervjuu za časopis Tema kažeš da si u srednjoj školi vrijeme provodila "gutajući" knjige, počela si tada i čitati na engleskom jeziku, a ističeš i kako si odgojena na američkim piscima. Taj se utjecaj ogleda i u tvojoj poeziji, narativnoj poeziji koja se izdvaja po radikalnoj ispovjednosti. Koje si američke autore čitala i što te zapravo fasciniralo u njihovoj poeziji?



M. A.: Privuklo me strano i neznanje. Kad nešto ne poznajem, k'o da me izaziva da ga pokorim. Mozgom i tijelom. Nema ništa bolje nego kad nešto osvojiš. I napraviš sve da to dobiješ. Nije odmogla ni usamljenost. Ni to što baš i ne volim ljude, barem u svakodnevnim oblicima. Knjiga je uvijek bila pogodnija za maštu nego ljudi i događaji. Uvijek sam se više prilagođavala sebi nego drugima. Otud sva ta silna ljubav i fascinacija: ono što sam slutila da jesam mogla sam pročitati kod drugih. S druge strane, dotad sam bila pročitala većinu naših meni zanimljivih pjesnika i pisaca i naravno da sam morala "izaći" iz tog okvira. Detektiv u nama oživi prije ili poslije, ako smo tragači. A Amerikanci su bili dobri jer su pisali filmično i brutalno. Ipak je moja generacija TV generacija na koju su se 90-ih probili nasilje, erotika i krv. Onda sam to nekako tražila i u knjigama.

Sad... koji autori. To me pitaš kao za lektiru za srednjoškolce po Mariji Andrijašević ili pokušavaš doznati zašto pišem tako kako pišem? Uglavnom, više je tu bilo prozaika nego pjesnika, a oni su ukratko i nasumično: Hemingway, Fante, Salinger, Auster, Pynchon, Vonnegut, Plath, DeLillo, Fitzgerald, Capote... Ima tu još dosta toga, ali ne vjerujem da ijedan govori išta o meni i da je ijedan toliko nasilan, erotičan i krvav koliko mogu umisliti da jesu.



KP: Dobitnica si nagrade Goran za mlade pjesnike, a i tvoja je poezija uvrštena u neke preglede. Ipak izostala je kritička recepcija, kao da naši kritici nisu znali što bi s tim radikalnim izlaganjem, s tim neoromantičarskim bilježenjem emocija.




M. A.:
Ne mogu ti ja pričati o kritici i što ona bilježi a što izbjegava. Ja pišem. U posljednje vrijeme puno više mislim nego što pišem, ali svejedno... To što kritika, kako ti kažeš "ne zna što bi" s mojom poezijom, pa to je njen problem, ne moj. Nema smisla ulaziti dalje u to pitanje. Ja sam već dovoljno ušla u njega kad sam nešto napisala. Još da joj nudim rješenja i da joj objašnjavam... pa to bi bilo blesavo!

KP: Kada već spominjemo emocije, treba istaknuti kako ti na vrlo zanimljiv način pišeš o ljubavi. Ljubavni diskurs shvaćaš kao igru u koju unosiš fraze, patetične izraze, klišeje, dječje brojalice, citate iz filma, virtualnu komunikaciju.



M. A.: Svaka ljubav ima svoj jezik, to je, valjda, jezik moje ljubavi. Sviđa mi se dok je takav. Razigran. Teške i velike misli o ljubavi deprimiraju. Osim toga, kako uvjeriti sve one koji je još nisu doživjeli da joj se približe? Neka je ljubav pas koji i laje i grize. Treba lagati i zavarati da se doživi prava ljubav. Uvjerena sam. Kad čitaš te brojalice, citate iz filma, nije li to najgora vrsta laži o ljubavi u koju povjeruješ tako brzo? Ne postoji li cijeli niz institucija koje te na najbanalnije moguće načine uvjeravaju da je ljubav jednostavna, svemoguća i svakodnevna? Pa ono, kad je takva, eto je nazad svima onima koji su je takvu usadili u nas. Još jedan krug koji dokazuje repetitivnost, makar kroz ironiju. I nije da ne vjerujem u ljubav, vjerujem ja u svašta i svašta ja osjećam. Zato se svemu i rugam; da se ne bih opustila. Ili još gore, da ne bih postala fanatik.

 



KP: U tekstu o hrvatskim pjesnikinjama Dalmatinski položaj koji je objavljen baš na ovom portalu, duhovito definiraš poeziju: "poezija je Robert, veseli peder, a ako kažeš da si Robertova nevjesta, obično te pitaju što nije u redu s tobom". Poanta je jasna - nije baš mudro u Dalmaciji reći da si pjesnikinja, jer to ti ga dođe kao da si mentalno bolesna.

M. A.: Jesi gledala Smojino Malo misto? Možda si ga čitala? Uglavnom, Ivica Vidović tamo glumi Tonča zvanog Servantes, povratnika iz Čilea. Živi na tuđi teret, stalno je u "svom svitu" i stvari vidi drugačije od drugih: za ne baš najbolji primjerak dalmatinske amazonke on kaže "kakva lipost". Sad, ako to gledaš s 5-6 godina i s tobom to gledaju roditelji koji se tome smiju i sutradan, kad te odvedu na Pazar, tamo svi neku pazarušu koja liči Servantesovoj liposti časte baš tim epitetom, vidiš da nešto sa Servantesom nije u redu. To je jednostavno takav tip mentaliteta. Pjesnici svijet ne gledaju drugačije od ostalih, gledaju pomnije, ne boje mu se približiti. I svatko tko ti se toliko približi da ti ružno učini lijepim, da ono što ne vidiš učini vidljivim, čini te da se zapitaš nad samim sobom i nad onim čime si se okružio. A Dalmatinci ne vole baš takav tip filozofije: oni su ljudi od akcije. Kad se zaljube to ih pukne toliko da nema tu veće poezije od "moj i Božji!". Strast je kod njih nešto što ne stane na papir i u jednu osobu. Pjesnici ih zbunjuju baš zbog toga. Valjda misle da nešto propuštaju pa otud taj sjetni i žalosni pogled na tu ridikuloznost. I ne kažem da nisu u pravu!

KP: Kad već spominjemo Kulturpunkt hr, možeš li reći kako je bilo surađivati na ovom portalu?



M. A.: Dobro! Doduše, nakon nekog vremena moralo me se tjerati da nešto napišem, pa sam nakraju odustala. Barem sam naučila da više ne bih pisala kolumnu, ne tog tipa. Ne da mi se ulaziti u društvo na taj način. Stvarno kao kolumnist ne možeš garantirati da nećeš biti licemjer. Dogodi se, samo od sebe. Kako da ti kažem, ponekad jednostavno volim, jer sam mentalni egzibicionist, biti s druge strane kolumne, ono o čemu bih pisala. Kad sam vidjela da se to dvoje sudara, ulijenila sam se. I bolje. Sad barem imam na TO-DO listi jednu stvar manje.

KP: U spomenutom intervjuu ističeš kako preferiraš militantnu beskompromisnost. Možeš li obrazložiti taj stav?

M. A.: Ne volim kompromise. Kompromis je laž. Sve svedem na dobru staru "ili je ili nije". Kako drugačije? Možda je to samo moj problem, jer sam naučena da sve radim sama i da sve zaslužim. Uvijek i samo pristati na ono što te čini sretnim. To stanje između, to stanje u kojem se dvoje (od ljudi do stvari) susreće na pola i ispunjava samo toliko... to je apsurdno! Moraš željeti sve i moraš se osjećati kao da to imaš. Ako ne dobiješ, doći će nešto drugo, uvijek dođe. Vidim što kompromisi rade ljudima i njihovim životima, vidim što su uradili meni. Nema dobrog života, nema dobrog stanja koje je nastalo na kompromisu. Moraš biti spreman uzeti sve i dati sve i ne pristati na drugačije. Svaki dan.

KP: U međuvremenu postala si studentica, kakvo je tvoje mišljenje o studentskim prosvjedima za besplatno obrazovanje, jesi li možda u njima aktivno sudjelovala?

M. A.: Podržavam, dapače! I nisam aktivno sudjelovala, osim ako dizanje ruku na plenumima nije neki vid aktivizma. Onda jesam, je l'. Al' ne vjerujem ja puno u generacije koje dolaze. Sjećam se intervjua s našim poznatim dizajnerom Mirkom Ilićem za Plan B otprije nekoliko mjeseci koji kaže: "Ne možeš raditi revoluciju ako ti je frka da će ti ispasti iPod iz jakne dok bježiš ispred policije. Imate lijepe laptope, lijepu odjeću, baš vam je lijepo – prema tome, protiv čega se buniti?" To je stav većine. Jebe se njima, toj divnoj generaciji simboličke '89-te, sve su moralne probleme tako riješili u startu, roditelji su ih riješili za njih nekom bastardnom verzijom socijalnog darvinizma. Smiješna mi je i državna matura. To će biti odstrel ljudi iz strukovnih škola i gimnazijskih viškova. I zanimljivo mi je kako nitko o tome ne piše, nitko se ne buni. Tko bi se i bunio? Neki stočar iz Ivanića koji će bit sretan ako sinu uspije platit pokaz do škole i prodat mlijeko prije nego ga prisile da opet izađe na ulicu s traktorom? A i te strukovne škole, iz njih izlaziš spremniji za Keruma i Todorića nego za Butlericu i Foucaulta. I ovdje točno znam o čemu pričam. Ne kažem ja da su gimnazije bolje, govorim isključivo o državnoj maturi koja je savršena matrica, novi vid legitimne čistke. Dat će oni nama besplatno obrazovanje, ali prije toga očistit će nas ko mladi fažol. Lijepa nam je i ta sintagma "društvo znanja", ako ništa drugo, kreativni smo do bola!

KP: Stigneš li čitati neke nove pjesničke knjige hrvatskih autora, bi li neku zbirku pjesama izdvojila?

M. A.: Vraga stignem! Neki dan sam sebi na post-it napisala: počni čitat nešto drugo osim literature za faks.

 

***

Foto: Marta Klarić

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 21.01.2010