Imamo li pravo na dom? | kulturpunkt

Imamo li pravo na dom?

Turistifikacija gradova dovodi do neodrživog stanja u kojem pravo na dom postaje luksuz dostupan sve manjem broju ljudi, a tema priuštivog stanovanja sve češći aktivistički fokus.

Piše: Ivana Pejić

FOTO: Wikimedia Commons

Krajem lipnja deset velikih europskih gradova zatražilo je pomoć Europske unije u reguliranju Airbnb-a i drugih globalnih platformi za kratkoročni najam, čiji utjecaj sve više mijenja vizuru urbanih sredina, pretvarajući životne prostore lokalnog stanovništva u turističko-smještajne kapacitete. U zajedničkom otvorenom pismu predstavnika Amsterdama, Barcelone, Berlina, Bordeauxa, Bruxellesa, Krakova, Münchena, Pariza, Valencije i Beča ističe se goruća potreba lokalnih vlasti za suprotstavljanjem negativnim efektima kratkoročnog iznajmljivanja, kao što su povećanje cijene dugoročnih najmova za stanovanje i galopirajuća komercijalizacija stambenih četvrti. U tome bi im moglo pomoći uvođenje propisa koji bi bili u korelaciji s lokalnim prilikama, no recentne odluke ukazuju na to da zaštita internetskih giganata u Europskoj uniji ima prednost pred nastojanjem gradova da osiguraju normalan život svom stanovništvu. 

Turistifikacija gradova, financijalizacija i špekulacije nekretninama sinergijskim su djelovanjem dovele do neodrživog stanja u kojem pravo na dom postaje luksuz dostupan sve manjem broju ljudi, a tema priuštivog stanovanja sve češći aktivistički fokus. O uzrocima i posljedicama krize stanovanja tako se govorilo i na ovotjednoj tribini Imamo li pravo na stan? održanoj u sklopu međunarodne konferencije INURA – International Network for Urban Research and Action, čije se 29. izdanje održava u Zagrebu u organizaciji Instituta za političku ekologiju i Prava na grad. Domaći i međunarodni stručnjaci i aktivisti u dvosatnom su razgovoru prezentirali lokalne kontekste Zagreba, Beograda, Berlina i Züricha, mapirajući dijeljene probleme kao i specifičnosti pojedinih sredina.

Kao dominantno obilježje lokalnog i regionalnog konteksta izdvaja se visok postotak kućanstava – u Hrvatskoj njih čak 90 posto – koja žive u stanovima i kućama u privatnom vlasništvu. No statistika pokazuje i kako su ta kućanstva često prenapučena, najstariji smo po prosječnoj dobi napuštanja roditeljskog doma u EU, gdje suvereno "vodimo" i u prekarnom radu. Kad se tome pridoda brojka od svega 2 posto stanova u javnom vlasništvu, jasno je kako dolazak do krova nad glavom u Hrvatskoj postaje nemoguća misija. Kako pojašnjava Iva Marčetić iz Prava na grad, takva je statistika rezultat politika svih vlada u posljednjih trideset godina, koje su poticanjem stambenih kredita umjesto socijalnog i zadružnog stanovanja i regulacije tržišta najma, osudile građane na kupnju stanova kao jedini put do sigurnog doma. Vezu stanovanja i stambenih kredita analizirala je docentica zagrebačkog Filozofskog fakulteta Petra Rodik, koja napominje da se pitanje stanovanja i vlasništva ne može svesti na "kulturu naših naroda", kako se to često tumači. Da su razlozi visokog udjela vlasništva rezultat profitne logike i u osnovi strukturni potkrjepljuje njegovim povećanjem u tranzicijskom periodu – 1991. godine vlasništvo nad životnim prostorom imalo je 66 posto kućanstava, da bi se u 2001. ta brojka popela na 82 posto.

Mit o "ideologiji vlasništva" uglavnom prati i individualizacija odgovornosti u rješavanju stambenog pitanja, koju kao negativan faktor izdvaja Marko Aksentijević iz Zadružene akcije "Krov nad glavom". Stoga beogradski kolektiv, pored solidarnih akcija sprječavanja deložacija koje postaju gorući problem stanovanja u Srbiji, ističe i nužnost osvještavanja javnosti o njegovim razmjerima i stvarnim krivcima. Unatoč izglednom pooštrenju Zakona o izvršenju i obezbeđenju i kriminalizaciji solidarnosti, Aksentijević ipak primjećuje pozitivan pomak i porast vidljivosti teme prava na adekvatno stanovanje kao nečeg što pripada svima, no zaključuje kako do promjene paradigme beogradske aktiviste čeka još puno posla.

Ulrike Hamann iz berlinske stanarske zajednice Kotti&Co skicirala je promjene u stanovanju njemačke metropole u posljednjih deset godina, koje se prvenstveno odnose na rapidni rast cijene najma stanova, protiv kojeg se kolektiv bori od 2011. godine. Da su njihovo organiziranje, umrežavanje i širenje na nivou lokalnih zajednica te zagovaranje i referendumske inicijative na gradskoj razini urodile plodom – ili da je voda uistinu došla do grla – svjedoči i recentna odluka berlinskih vlasti da uvedu moratorij, odnosno "zamrznu" visinu stanarina u sljedećih pet godina. Kotti&Co idu i korak dalje pa predlažu inicijativu za eksproprijacijom velikih privatnih nekretninsko-investicijskih kompanija koje u svojem vlasništvu imaju preko tri tisuće stanova. Drugačiji pristup u rješavanju problema skupih i nedostupnih stanova predstavio je i Philipp Klaus iz švicarskog Kraftwerka koji predlaže kooperativni model kao alternativu tržišno orijentiranom stanovanju.

Alternativu postojećim stambenim politikama zahtijeva i Europska građanska inicijativa Housing for all kojoj su se, potaknuti nemogućim uvjetima stanovanja, priključili i hrvatski aktivisti. "Stanovi moraju biti priuštivi, a stanovanje društvena briga", poručili su zajedno s europskim partnerima s kojima se bore da Europska unija poduzme mjere kojima će se svim građanima olakšati pristup socijalnom i cjenovno dostupnom stanovanju te da se potreba za domom ponovno tretira kao temeljna ljudska potreba, a ne kao luksuz. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 03.07.2019

VEZANE VIJESTI

Stanovanje je društvena briga

Piše: Martina Domladovac

Nemogući uvjeti stanovanja i divljanje cijena nekretnina potakli su inicijativu Stanovanje za sve koja zahtijeva korjenitu izmjenu europskih stambenih politika.

Tiha izvanredna kriza

Piše: Martina Domladovac
Kolaps tržišta i nedostatak javnih stambenih prostora uzrokovali su sve kasnije osamostaljivanje mladih i marginalizaciju pojedinih zajednica, ali i rađanje novih urbanih inicijativa.

Jer ja sam skitnica...

Piše: Matea Grgurinović
Stambena politika Republike Hrvatske poslije 1991. teži jedino i isključivo demontaži stambenog sustava naslijeđenog iz bivše države.