Inovacije i renovacije književne scene | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Inovacije i renovacije književne scene

Kruno Lokotar sigurno je jedan od boljih sugovornika za književna zbivanja od devedesetih do danas.

Razgovarala: Martina Budimir
Hrvatska je književnost potkraj devedesetih nastajala u sjeni, da bi dobila zamah s FAK-om, prvim Festivalom A književnosti u Hrvatskoj. O FAK-u i književnom kontekstu toga vremena govori nekadašnji knjižničar, književni kritičar, i sadašnji urednik u izdavačkoj kući Algoritam, Kruno Lokotar.

 

KP: Kakva je bila književna produkcija devedesetih? Tko je podržavao književne snage toga vremena?

K. L.: Devedesete nisu jedinstven pojam, može ih se radno podijeliti na dvije faze, na rane i kasne 90-e. Prijelomnica je, po meni, otprilike 1997. godina, a počinju, naravno, 1991. godine kontekstom, ne tekstom nego novim kontekstom. U prvoj fazi, gdje dolazi do raspada jednog sistema i uspostavljanja drugog, ostali su repovi onoga što je postojalo i nastajalo u prethodnom dobu jer izdavački je proces spor, dakle, još su objavljivane neke prije započete knjige. Zatim je uslijedila jedna solidna rupa u kompletnom sistemu, jer cijeli se sistem raspao, od proizvodnje, dakle od izdavača, do distribucije i knjižarske mreže, raspala se jedna država, a druga uspostavljala, tako i tržište, koje je još izrastalo u novi tip tržišta. Scena se počela regenerirati u drugoj polovici 90-ih. Pojavili su se nezavisni, ili bolje reći - novi autori, pod tim mislim na autore koji su izdavali pri nezavisnim izdavačima, a koji su opet dobrim dijelom izašli iz okrilja nekih velikih izdavača. To su različiti izdavači poput Durieuxa, Konzora, Naklade MD, Meandra i drugih. Bitna stvar u cijelom kontekstu toga doba je bila časopisno-magazinska scena. Mlađa kultura toga doba živjela je u okviru nečega što danas ne postoji ili postoji bez ikakvog bitnog utjecaja. Najveći dio idejnog krčkanja događao se oko novih novina i magazina; Arkzina, Nomada, Godina novih i Ferala. U tim se novinama razvijala nezavisnija kultura koja je imala bitan odmak od svega onoga što je bila državna kultura, to jest subvencionirana iz okvira države koja je bila antiintelektualna, antiprosvjetiteljska, nacionalistička, pasatistička i konzervativna. To je kontekst na koji se nadovezivao uspon književnosti, s tim što je u tim časopisima, s iznimkom Godina i Quoruma, malo objavljivano same književnosti u užem smislu, ali kultura koju su promovirali bila je drukčija od etablirane. Tada se pojavio i fenomen pisaca-novinara, nad kojim su se svi čudom čudili, a s kojim su se do danas, Bogu hvala, pomirili. U kontekstu kapitalizma, gdje čovjek mora puno raditi da bi zaradio, ljudima nije bilo jasno kako to novinari mogu biti pisci? Do tada je bilo uobičajeno da pisci žive od sinekura po različitim institucijama, televizijama, sinekurama, socijalistički, pasivno, budžetski, za zasluge, uglavnom, netalasanja, možda čak i kao svojevrsna ucjena. 
 

KP: O kakvom je prijelomnom trenutku riječ kada spominjete '97? Što se to presložilo da se na sceni pojave nezavisni autori? Gdje vidite ključni impuls za nezavisne izdavače, a onda i autore? 
 
K. L.: Ono što je predstavljeno na FAK-u se prikupljalo godinama. 1997. godina je značajna po objavi tri autora koji su bili okosnica FAK-a: Jurica Pavičić je objavio roman Ovce od gipsa koji je po svom "socijalnom mimetizmu" i naraciji proto-oblik književnosti koja će uz pomoć FAK-a uskoro vratiti publiku domaćim autorima. Ante Tomić je objavio odličnu zbirku kratkih priča Zaboravio sam gdje sam parkirao, ali je ostala nezamijećena, budući da je bila nabavljiva samo u Splitu. FAK se trudio ispraviti i takve nepravde. Konačno, Ćićo Senjanović je iz Ferala prikupio i objavio Dorin dnevnik, što je ona druga strana FAK-a, zabavna, nadrealistička, oslobađajuća, borba s propisanom amnezijom. Sva trojica su i novinari. Do tada su se pažnje vrijedna nova imena svodila na Miljenka Jergovića i njegove dvije odlične zbirke priča, Mišolovku za Walta Disneyja Zorana Ferića, Radakovićevu također zbog traljavog izdavačkog aranžmana zametnutu zbirku priča Ne, to nisam ja – roman Sjaj epohe je imao nesreću da izađe prije rata - dvije literarizirane non-fiction knjige Stanka Andrića i odlični Robi K.: 101 priča za laku noć Viktora Ivančića kojega većina naše kritike i Akademije ni dan-danas ne smatra književnošću. Također, te godine su objavljene knjige - poslije također FAK-ovaca, samo ih se nije spominjalo u prvom ešalonu jer simplifikacija FAK-a na potcjenjivačku poetiku neorealizma je bila i ostala uobičajena pojava - Nevena Ušumovića i Senka Karuze. Te godine je objavljena i knjiga Alemke Mirković, 91,6 Mhz, Glasom protiv topova, što je, uz Kratki izlet Ratka Cvetnića i vrhunac i kraj prve faze devedesetih u kojima su dominirali memoaristika, dnevnici, kolumne, non-fiction

1997., također, su nakon bijega iz SC-a u okrilje Konzora objavljene Godine nove kao kulturni magazin, njihov utjecaj će idućih godina rasti i prikupiti najveći dio FAK-ovaca na svojim stranicama prije FAK-a.

Jedinstvenog impulsa nije bilo, radilo se uglavnom o destiliranom očaju stanjem i ljudskom potrebom za adekvatnim izrazom.

 

naslovnica_br_3_final

 

KP: Svojedobno ste uređivali časopis Godine u SC-u. Kako je uopće došlo do te suradnje, u vrijeme kada je Studentski centar bio više okrenut politici provedbe duhovne obnove, a ne razvoja i poticanja novih i mladih snaga kulturne i umjetničke produkcije? Jeste li mislili da vaša urednička politika časopisa može nešto promijeniti? 

 
K. L.: Godine su, istini za volju, kao nekakva još nedefinirana magma, objavljene s prvim brojem iz 1991., još u Jugoslaviji. A trebalo je i duhovnoj obnovi neko vrijeme da krene u obnovu, a do tada smo mi, koji smo ispali središte časopisa, Robert Perišić, Predrag Madžarević i ja već bili obnovljeni, nije nam se išlo na popravni. U tim godinama, pa i dosta poslije, sam vjerovao da će se stvari lako mijenjati, da će kvalitet doći na red, da entuzijazam i znanje mogu sve izgurati, da će slijepi progledati, da su ljudi manje zli, da rade zbog općih stvari a ne iz privatnih interesa, iz ljubavi, a ne iz sebičnosti... Oh, mislio sam to još dugo, bez te vjere ni FAK-a ne bi bilo, ničega, život bez romantizma je pust i star. Čovjek radi najbolje što zna i umije, a iz toga ispadne ono što ispadne.
 
 
KP: Zbog sukoba s upravom pokrenuli ste časopis Godine nove. Kakva je bila priroda sukoba?
 
K. L.: U SC-u je tada o kulturi brinula nekulturna ekipa. Upravitelj SC-a je tada bio zloćudni Cvitan Milas, tip koji je za cijeli SC naručivao isključivo krumpir iz svog kraja, jer drugi krumpir nije hranjiv... Naravno, radilo se tu o provizijama. Eto, s takvim ljudima smo morali imati posla. Kada je po ne znam koji put došlo do kašnjenja s isplatama honorara autorima, poslali smo SC-u "prijetnju" izravno na fax, kako moramo obavijestiti javnost o tome. Na telefone nitko nije odgovarao, morali smo tako. U roku od dva dana javili su nam se ustrašeni voditelji kulture i SC-a, iz čega izuzimam pokojnog Slobodana Šemberu koji nam je bio sklon, ali nemoćan da podrži naš projekt. Pozvali su nas na razgovor za koji smo pripremili mutnu taktiku. Budući da su to ljudi koji poznaju samo govor sile i straha, Perišić je glumio PTSP-evca na rubu živaca mumljajući nešto iza sunčanih naočala, a ja sam navodno elokventno iznosio primjedbe na račun SC-a, na odnos prema nama kao redakciji... Na sastanku je dva puta gotovo došlo do fizičkog incidenta, što znači da nas je Cvitan Milas, koji je između ostaloga bio izbacivač i boksač, gotovo nokautirao, barem tako je to vidio pokojni Šembera. Ja, iskreno, nisam slutio da sam tako blizu potresa mozga. No, upalilo je, i svi su honorari bili isplaćeni u roku dva-tri dana. Ipak su se i ti beskrupulozni tipovi do neke mjere bojali javnosti koja je mogla naštetiti svim ostalim mutnim poslovima koji su se odvijali u SC-u, a radilo se i o mizernoj lovi. Nakon toga prešli smo kod privatnog izdavača, u Konzor Milana Šarca, i počeli izdavati kulturni magazin Godine nove koji je kroz nekoliko godina dosegao nakladu od 4.000 prodanih primjeraka. No, Tisak je u ono doba prodaju plaćao samo velikima. Država nam nikada nije dala nikakvu potporu, bili smo nepoćudni. Oglašavanja ni tada nije bilo bez jakog marketinga ili političkih veza - ništa nismo imali. Godine nove su bile, po nekoj općoj procjeni najbolji magazin za kulturu, barem južno od Münchena. Bile su također vrlo utjecajne, solidno prodavane, gotovo trendseterske. Unatoč tome, bile su u problemima s redovitim rokom izlaženja i nisu uspjele opstati. Nudili smo ih i većim novinskim magnatima, no oni nisu pokazivali razumijevanje za taj koncept pametnog, duhovitog i suvremenog kulturnog magazina. 
 

KP: Postoji li danas po vašem mišljenu časopis takve kvalitete i jesu li mladi ostali zakinuti?
 
K. L.: Mislim da takav časopis u Hrvatskoj ne postoji. Moguće da je uzrok neuspjeha novina, časopisa i magazina općenito, ne samo onih koji se bave alternativnom kulturom, internet. On je fragmentarizirao, dislocirao i umrvio cijelu, ionako malenu scenu. Danas imamo mnogo manjih centara interesa gdje nedostaje sinergija, ali i ozbiljnost i odgovornost prema svemu onome što se piše. Notoran je i problem selekcije i, s tim vezanog, generalnog overloada, pa onda brzine i posljedične površnosti u pristupu... Borges je rekao da smatra ljude u srednjem vijeku sretnima, jer su imali malo knjiga, pa su ih puno puta čitali i dublje u njih ulazili. Mi danas ne jedemo, samo dnevno iskušavamo. Činjenica je da je došlo do diskontinuiteta i da već zadnjih 10 godina nema niti jednog magazina koji bi mogao galvanizirati studentsku publiku koja je najkreativnija i ima vremena baviti se takvim stvarima. Tu je negdje došlo do brejka. Danas studenti ni ne pokreću časopise, zadnji zanimljiv je bio Kaos dok ga je kratko uređivao Marko Pogačar. Mladi odmah upadaju u strukture medijskih korporacija, tu im samo preostaje marš po postavljenim ljestvama i ljestvicama. Mi smo stvarali svoje strukture.

 

nagradjena_stranica_u_magazinu_print_final

 

KP: Kako je nastao FAK? Kako je došlo do inicijative za organizaciju festivala?

K. L.: Takve ideje nastaju spontano, iz zezanja i ljubavi. FAK, kada je krenuo, nije ciljao da bude ono što je vremenom postao, nije tu bilo velike ambicije. Prvi dogovor je bio da se napravi kolektivno čitanje u Osijeku u klubu Voodoo. Selektori su bili Borivoj Radaković, Nenad Rizvanović i, kooptirana, moja malenkost. Shvatili smo da se pojavilo dosta ljudi koji pišu nešto zanimljivo, a koji su izmaknuti od medija. Prvi FAK se održao 13. i 14. svibnja 2000. godine. Ja sam ga vodio jer sam imao iskustva na temelju showa K Lokotaru koji sam priređivao u knjižnici Ivan Goran Kovačić gdje sam tada radio. Te nekonvencionalne književne večeri u knjižnici su bile za današnje okvire nezamislivo dobro posjećene. Sjećam se, kada smo predstavljali drugu Ferićevu knjigu, ljudi su se tiskali po stepenicama. 70 ljudi u jednoj knjižnici, tražilo se zraka za udah, tražilo se mjesto za stajanje...
 
No, vratimo se FAK-u. Čitanje se održavalo dvije noći. Prva je noć bila sjajna, a druga - još bolja. Postignuta je potpuna komunikacija s publikom i svi su se sudionici odlično osjećali. Upoznavali smo jedan drugoga i opuse svih onih koji su nam manje-više izmakli. Na temelju te dobre emocije odlučili smo stvar ponoviti, a nakon drugog, zagrebačkog FAK-a, bilo ju je nužno i još konceptualizirati. Festival je krenuo razmjerno anarhoidno i prvi se FAK zvao Festival alternativne književnosti, pri čemu se mislilo na nezavisnost scene, njezinu izmaknutost. No, kako je to bunilo novinare, odlučili smo da postane Festival A književnosti. S vremenom se uspostavilo sve ono što je FAK-u davalo koncept, tonus i obrise: načelo da se čita proza, da imamo lokalne goste, jednog gosta iz "starije garde", da usput idu neki od novijih tehnoloških ili humanističkih programa, da u bubanj za nastupe idu svi oni koji su zadnjih godina izdali po nama relevantnu proznu knjigu... Na temelju tih kriterija su se ljudi pozivali na sudjelovanje na festivalu. Neki su se odazivali, neki ne, primjerice Viktor Ivančić, Ivica Đikić, Davor Slamnig... Nikada ih ne bismo pitali zašto ne žele.
 

KP: FAK-ova opozicionalnost proizlazi iz otpora prema dominantnom, etabliranom i nacionalističkom mainstreamu koji ne komunicira s publikom. Kakvu paradigmu uvodi FAK
 

K. L.: Paradigma je kao domovina, teška riječ. FAK je štošta inovirao, ali sve svoditi na poetičku paradigmu bilo bi pogrešno, simplificiranje do besmisla, jer je nužno bio inkluzivan, jer je stanovitu prednost morao davati tekstovima koji funkcioniraju uživo, jer je držao do inovacija i renovacija, do zapostavljenih, da ne kažem, manjinskih, jer je koristio neke estradne mehanizme kako knjiga ne bi postala ekskluziva... Dakle, prvenstveno smo na području sociologije i kulturne politike. FAK nije bio autističan prema vremenu i mjestu, sudjelovao je, snosio odgovornost, provocirao, kritizirao, gradio, računao s Erosom, kulturom kao potrebom, a ne frazom, komunikacijom u svim smjerovima…

 

FAK_Gjuro_Franci_i_ja_final

 

KP: Festivali su održavani i izvan Hrvatske. Koliko ih je održano i u kojim gradovima?

K. L.: To je sve lijepo popisao Roman Simić, FAK-ovac i benevolentni urednik specijalnog izdanju časopisa Relations objavljenom, na žalost, samo na engleskom jeziku. Ja mislim da ih je bilo jedanaest u užem smislu, a 16 uključivši i specijalna izdanja, tipa FAK vino za Martinje koji je održan u Istri ili FAK na kajkavskom i čakavskom. To je isto bila jedna od ideja, da se štite dijalekti i manjinski jezici. FAK u užem smislu se događao u Osijeku, Zagrebu, Puli, Motovunu, Beogradu i Novom Sadu. Do Splita nikada nismo dobacili. Bilo je i ekskurzija sa strane, primjerice u Varaždin, Savičentu i London
 

KP: FAK nikada nije bio financiran od strane Ministarstva kulture. Kako se financirao?
 
K. L.: Da, FAK nikada nije tražio potporu od Ministarstva kulture budući da je nastao kao nekakav nezavisan projekt pa je bio red da tu svoju nezavisnost i održi. Htio se osloniti na neke druge izvore kao što su lokalni izvori financiranja i sponzori. FAK je ipak nešto koštao. Ljudi uglavnom nisu dobivali honorare i svaki je FAK svima nama koji smo sudjelovali de facto bio financijski gubitak. Ja sam gubio i kilograme, što možda i nije bilo loše. U to doba ideje o važnosti publiciteta nisu još potpuno zaživjele u kultur-marketingu, a kamoli "brendiranja" preko povezivanja. To kažem s punim uvjerenjem jer sam, mislim 1998., nudio Daruvarskoj pivovari da u jednom zborniku hrvatske proze koji sam uredio svi piju Staročeško pivo - a dosta se popilo u tom zborniku - u zamjenu za nekoliko gajbi za promociju. No, čovjek iz marketinga me gledao kao da ga hoću opljačkati. 2005. godine objavio sam knjigu Gori domovina Zorana Lazića i Tonćija Kožula, koja je po svemu bila vrlo zanimljiva, možda prije za Biennale nego za našu spisateljsku akademiju, oni to sigurno neće nikada dokučiti. U toj se knjizi već nešto plaćalo da bilo tko bude spomenut u romanu, ne samo za oglase. Čini se da smo bili ispred svoga vremena. A nisam baš siguran ni da bih danas našao sponzore za takavu knjigu, kao da smo opet retardirali.
 
 
KP: U medijima su vas optuživali za nepotizam, to jest da fakovci jedni drugima dodjeljuju nagrade. Kako komentirate takve optužbe?
 
K. L.: Bilo bi dobro kada bi netko popisao kada i tko je kome činio bilo koji tip usluge pa da s tim raskrstimo. Jer, to naprosto, nije istina nego laž. Istina je, u okviru ovako male scene gdje svatko svakoga poznaje, da neizbježno dolazi do sukoba interesa, da ne kažem promiskuiteta. Svi se poznaju i htjeli-ne htjeli doći će u nekakav kontakt. Ideja da se ukloni sukob interesa je lijepa i plemenita, no nažalost nemamo dovoljan broj ljudi. Činjenica je da su neki ljudi iz FAK-a pisali kritike, pa i ja, ali isto tako da smo se svi, dobrim dijelom i zbog FAK-a, tada već povlačili iz tog posla. Perišić je ostao kritičar, ali se distancirao od FAK-a, i to mu služi na čast, morao je zadržati neovisnost, e da bi mogao bolje suditi. Istina je da su neki po novinarskom poslu morali pisati o našim karavanama. Primjerice, kada je FAK bio u Novom Sadu reportažu o tome je napisao Ante Tomić. On je to napravio preko svoje volje, no vlasnicima i urednicima Jutarnjeg lista nije padalo na pamet da pošalju drugog novinara kad već imaju Antu tamo. Dakle, to stvarno nije bilo do FAK-a nego do centara moći. Možda je netko u neko doba i pisao o nečijoj knjizi, no toga je bilo vrlo malo jer su to svi izbjegavali. Recimo, ja sam puno prije pisao o gotovo svim autorima, Ferića smo podržali samo mi izmaknuti od raznih žirija i Josip Užarević, nekada davno – poslije su ga hvalili i nagrade mu dodjeljivali svi oni koji su prvu knjigu ignorirali.
 
 
KP: "U sjeni Fakovaca" sintagma je koja se pojavljivala u medijima. Mislite li da je FAK zasjenio neke spisatelje toga doba?
 
K. L.: Pun sam sućuti za one kojima nismo dali disati. "U sjeni FAK-a" naslov je knjige Velimira Viskovića, legitiman način da se i njegova knjiga malo ogrebe o popularnost FAK-a. On je napisao knjigu koja se bavi piscima koji nisu sudjelovali na prvom FAK-u. Visković je nekompetentan da piše o FAK-u jer nikada nije na njega kročio nogom, što je čudna stvar, budući da se ne radi o konzervativnom čovjeku ili mrzitelju bilo čega. Ali FAK je bitno bio performativna stvar i trebalo je vidjeti kako to izgleda uživo. Velimiru sam osobno dao mnogo materijala oko FAK-a – budući da su izlazili i zbornici, četiri zbornika od kojih sam tri uredio ili suuredio, i CD-i, bilo je tu i scenarija, puno materijala. Ipak je trebao malo bolje proučiti materijal, barem onaj koji se ticao FAK-a. Mislim da nije trebao izlaziti s nekim tezama bez da se bolje uputio. FAK je nastao iz vlastitih snaga i imao je pravo sam odlučivati o tome koga će izvući na svijetlo, a koga ne. Ja sam siguran da je bilo nekih propusta. Da sam u to doba pročitao prvu knjigu Dejana Šorka, Kontrolnu projekciju, sigurno bih ga predložio za sudionika. Pitanje je, dakako, bi li se drugi selektori s time složili, kao što je i pitanje bi li Dejan to prihvatio. Ja osobno nemam dojam da je nekome nanesena velika šteta, a ako jeste – ovim putem se javno ispričavam svima koji mi to dokažu. Naime, budući da je FAK-om prodefiliralo 80-ak autora, neki su i profitirali od te "nepravde nepozivanja". Hm, Koščecova prva knjiga je bila obećavajuća, eto, mislim danas da je on trebao sudjelovati.
 
 
KP: U jednom ste intervjuu izjavili da vas posebno vesele primjedbe da je FAK bio muški kružok. A takvih je primjedbi bilo, pa čak i od spisateljica koje su sudjelovale na festivalu. Kako objašnjavate veći broj muškaraca nego žena u književnim naraštajima?
 

K. L.: U doba FAK-a bilo je vrlo malo žena koje su pisale prozu koja je po našoj procjeni bila relevantna. Tu je postojala čak pozitivna diskriminacija. Bili smo presretni kada se pojavila Rujana Jeger koju smo odmah uhvatili da s nama skakuće okolo. Bilo je relevantnih prozaistkinja, no u inozemstvu. Pozivali smo Dubravku Ugrešić, koja nije mogla organizirati svoje obveze u skladu s FAK-om, a imala je i zadršku, prije prema svemu što se ovdje događa, nego prema FAK-u specijalno. Slavenka Drakulić je sudjelovala kad god je mogla, ali zbog zdravstvenih problema to joj je bilo komplicirano. Danas bi stvar bila puno ugodnija. Danas ima velik broj pisaca uopće koji bi u to doba dobili poziv za sudjelovanje na FAK-u, a posebice spisateljica. Danas bi ta scena izgledala potpuno drugačije.

 

FAK_Novi_Sad_lokotar_radakovic_final

 

KP: Upravo oko spisateljice, Vedrane Rudan, sukobili ste se s kolegom Borivojem Radakovićem. Je li Rudanica bila povod ili uzrok vašeg sukoba? 

K. L.: Ako je Vedrana Rudan uzrokovala raspad FAK-a onda je FAK i zaslužio da se raspadne. Ako jedan autor može uništiti cijelu koncepciju, sve ono lijepo što je stvoreno i sva ta divna druženja - neka uništi. Borivoj Radaković je izjavio da ona piše fašističku književnost. Ja sam na to morao reagirati budući da sam kao urednik u gradskoj firmi AGM-u potpisao tu knjigu. Ta je izjava notorna glupost. Tu se našlo puno uvrijeđenih, a teške kalibre su potegnuli neki drugi, učas je polemika pala ispod svake razine. Došlo je, recimo, do muzičkog razmimoilaženja. Vjerojatno se tu radilo o nekoj tendenciji koja je bujala od prije, a tada samo eskalirala. 
 
 
KP: FAK se samoukinuo proglasom od 13. 12. 2003. godine koji su potpisali Borivoj Radaković, Hrvoje Osvadić i Nenad Rizvnaović, a vi ste se s tim solidarizirali 15. 12. Kako gledate danas, s vremenskim odmakom, na raspad FAK-a?

K. L.: Došlo je do konceptualnog razmimoilaženja. Ja sam bio zagovornik otvaranja FAK-a ka svemu novome i relevantnom, dok imam dojam da su moji kolege htjeli vrtiti istu ekipu po svim FAK-ovima. Mislim da to nije bio smisao FAK-a, nego da se skreće pozornost na nove snage, da se drži do načela i do pozitivne diskriminacije. Za prvijence smo uvijek bili spremni spustiti kriterije da bismo ukazali na neku novu pojavu na sceni. Osim toga neki su, to sam kasnije saznao iz nekih intervjua, smatrali da sam ja privatizirao FAK. Ne znam na koji način. Činjenica je da sam ja najviše radio oko FAK-a, kao selektor, voditelj, režiser i performer. No, za to nikada nisam tražio ni bodove ni bonuse, radio sam to zbog svih i zbog književnosti. Sve smo odlučivali preko žirija u kojemu su bili Rizvanović, Radaković i ja. Ja sam čak predlagao da proširimo žiri nekim novim ljudima, pa to isto barem savjetodavno, no bivao sam odbijen. 
 
 
KP: Što je FAK značio za književnost i književnike u Hrvatskoj?
 
K. L.: Značio je puno. Mnogo mi je autora, koji su se pojavili nakon doba FAK-a, dolazilo i govorilo: "Kamo sreće da postoji nekakav FAK." Jer, što god mislili o njemu, on je vratio književnost u žarište kulturnog, čak i društvenog interesa. To se najljepše vidjelo kada se FAK raspao. Tada su mu i protivnici, kojih je bilo puno, priznali utjecaj i važnost. Eksplozija proze iz nultih godina, koja pomalo jenjava, posljedica je, velikim dijelom, FAK-a. FAK je vratio publiku domaćoj knjizi, mnoge i potaknuo na pisanje. FAK se istodobno rimovao i sa svjetskim trendovima, hvatao priključak a po atmosferi rock koncerta i prednjačio, dovlačio suvremene regionalne i engleske autore...
 

KP: Postoji li, prema vašem mišljenju, nova generacija koja bi mogla iznenaditi "novim FAK-om"? Je li on danas uopće moguć?
 
K. L.: Mislim da danas nije moguć. Tada je bio vrlo prezentan osjećaj da hrvatske književnosti nema. Kada pogledate što se izdavalo do 1998., to je strava ili bolje, ništa. Svaka čast nekolicini imena, ali iz tog perioda, sad je već jasno, neće ostati baš puno knjiga, pogotovo ne romana. Mi smo uspjeli potaknuti ljude da skupe svoje priče i objave knjige ili da se izvuče na svjetlo ono što je bilo marginalno objavljivano. Preporod romana nultih se također može dobrim dijelom pripisati FAK-u. Važno je bilo to da je postojao dojam da nema ničega i onda se odjednom, naizgled niotkuda, pojavilo mnoštvo. I mediji su, dijelom na svoj nakaradan način, podržali takvu inicijativu. Danas, suprotno tome, vlada dojam da je književnosti previše, što je idiotski. Činjenica je da je književnost danas bolja nego prije deset godina, da je ima više, dobre, ali su stvorena takva uska grla da fatalno nedostaje poligon za prezentaciju kakav je bio FAK. Osim toga, danas nema medija zainteresiranog za praćenje književnosti ili se pretvaraju u opskurne privatne prćije. Kulturna rubrika Jutarnjeg lista koja je nekada predvodila interesom za novu prozu je postala bilten Miljenka Jergovića i pajtaša, otamo se odašilju kletve i podmetačine, autori ciljano marginaliziraju. Kao treće, ionako skromna kritika je opet krenula u smjeru akademiziranja i autizma. Više nije sklona knjigama koje su referentne i imaju potencijal kod šire čitalačke publike, već onima koje se obraćaju stručnjacima i znanstvenicima koji se bave lingvističkim eksperimentima, kao da je uvjet za njezino postojanje usmjerenost na književnost samu, ne na njezin totalitet. 
 

KP: Osim na festivalima proze, sudjelovali ste i sudjelujete na festivalima poezije. Koliko je teže privući publiku i medije na takvu vrstu festivala i čemu biste to pripisali?
 
K. L.: Poezija jest, već po svojoj prirodi, tip književnosti koji zahtjeva puno veću koncentraciju. Samim time iscrpljuje i ne može se dugo u živo slušati. Traži užareniju komunikaciju. Ona jest pjena vala književnosti, te je kao takva ekskluzivnija i namijenjena manjem broju čitatelja. Mislim da nije velika panika što se poezija slabije prodaje. To je njeno prirodno mjesto i na tržištu i u hijerahiji žanrova. Problem je što se sve slabo prodaje, što smo odustali od prosvjetiteljskih napora, ili smo u tome samo formalno. Obnova čitanja je zadaća Ministarstva prosvjete, od progarama preko lektire nadalje, a ono za to baš, čini mi se, ne haje, ali uopće.
 
Sumnjam da će i u budućnosti poezija promijeniti svoj položaj u stratifikaciji književnih rodova. Što ne znači da kulturna politika ne bi trebala biti sklonija poeziji što se tiče subvencioniranja. I književnosti općenito, ali mi smo Sparta, politika i sport. Za kulturu se daje novac, no to se prosipa na puno adresa i na pogrešne adrese. Nitko nema volje niti hrabrosti da učini selekciju i uspostavi kulturnu politiku s profilom. 
 
Na festivalima poezije, zapravo, sudjelujem rijetko, osim ako se sam ne potrudim pa nešto ne organiziram, recimo, na Goranovo proljeće nikada nisam bio pozvan ni na koji način. No, važnije je da su tamo pozivani autori koje objavljujem. 
 
 
KP: Jesu li se književni trendovi od doba FAK-a znatno promijenili i na koji način?
 
K. L.: Ne znam postoje li danas uopće književni trendovi. Scena mi se čini toliko atomizirana da ne vidim trendove. FAK također teško da je bio trend. To je bila vrlo heterogena grupa pisaca. Da smo inzistirali na određenoj poetici to bi bilo ekskluzivistički, a FAK je morao biti inkluzivan, pogotovo na ovako maloj sceni. Čini mi se da su jedini trendovi stvoreni marketinški, pa da su danas na snazi hitoidnost, oglašavanje i medijska promocija. Nisam odavno vidio niti jedan književno teorijski rad koji pokušava prepoznati trendove u našoj književnosti. Možda ih, naprosto, nema. Inače, danas ima više književnosti nego li refleksije o njoj. U kritičkom i evaluacijskom smislu znanosti o književnosti krvavo kasnimo.
 

Povrh svega, stvari se ustinjavaju i zbog toga što je pojam generacije sve više samo biološka činjenica, jer u hiper ponudi se kulturni meni individualizira, što slabi generacijsku koheziju. No, to je već neka druga tema kojoj bi valjalo dodati i sličan efekt interneta i inflacije koju proizvodi.

 

FAK_prvi_ja_krupno_final

 

KP: Od 2002. do 2007. godine bili ste glavni urednik AGM-a. U tom ste razdoblju dobili mnogo nagrada. Ipak, odlučili ste prijeći u Algoritam. Kako je i zašto do toga došlo?

K. L.: San je svakog čovjeka da postane glavni urednik, jer se tako može najbolje ostvariti kroz ukupnost knjiga koje može uređivati. Glavni urednik AGM-a podrazumijeva uređivanje i poezije i proze i publicistike i teorije i posebnih izdanja… Svi smo mi ljudi koje zanima svašta pomalo, pa možeš u takvom programu ostaviti svoj kompletni otisak. Kažu da sam AGM dosta personalizirao u tom smislu, ako jesam, bilo je to spontano. No, problem je bio u tome što sam se specijalizirao u promociji novih, domaćih autora, a to je najizazovnija urednička disciplina koja traži neviđeno puno posla i strpljenja. Već u AGM-u sam od domaćih autora objavljivao samo prvijence. Iznimka je bio Gordan Nuhanović koji me zamolio da mu objavim drugu knjigu. 
 
To je i urednički posao koji obuhvaća mnogo poslova. To je lijep posao jer je obrtnički. Pratite proizvod od početka do kraja – od drveta do šamlice. Dakle, od prvog kontakta s autorom, preko trenutka kada knjiga izađe van, pa kada kopate medijske kanale i pokuašavate zaštiti knjigu od recepcijskih zloupotreba. Pored toga nisam se mogao ozbiljno baviti svim ostalim poslovima, a AGM je ipak gradska firma u kojoj je većinu zaposlenika vrlo teško motivirati na rad. Oni su tu zaposleni jer nisu drugdje, ne zbog ljubavi prema knjizi. U AGM-u sam potpisivao oko 35 knjiga godišnje, što je užasno puno. U svakom slučaju, knjige koje sam objavio mislim da nisu bile kulturno štetne, što ne bih mogao reći za dio programa koji AGM sada objavljuje, a radi se o mistifikacijama, parapovijestima, zloćudnom tipu new agea, čistom zaglupljivanju… biblioteci Obelisk
 

KP: Biblioteku Azbest koju ste uređivali u AGM-u zamijenili ste bibliotekom KaLibar u Algoritmu. Po čemu su one slične, a po čemu različite?
 
K. L.: One su nužno slične, jer isti je urednik, a ne možemo daleko pobjeći od sebe. Drugo je ime biblioteke, jer sam ono predivno, Azbest, morao ostaviti u AGM-u. No, smislio sam novo KaLibar, koje sadrži moje inicijale koji su uvijek otisnuti velikim slovima, na zahtjev Nevena Antičevića da biblioteka bude personalizirana. Nisam imao potrebu bježati od Azbesta. Zadržali smo i u dizajnu dvije okomite linije koje su bile prepoznatljive, sada u bojama Algoritma. Ovdje objavljujem više autora. Ne zato što sam spustio kriterije, nego zato što dobivam više rukopisa. Broj ljudi koji mi se obraća je stravično velik. Ja zapravo ne znam zašto toliki broj ljudi piše. Tako da odbijenice već imam automatizirane i uglavnom samo upišem imena. Sada više objavljujem i regionalnu književnost, uređujem rukopise i pisaca iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore
 
 
KP: Kako se privatizacija provedena u izdavačkoj djelatnosti u nas odrazila na samu djelatnost i književnost u cjelini?  
 
K. L.: Ne vidim veliku razliku, a privatizacija se morala dogoditi. Privatni su nakladnici danas subvencionirani, premda po ne baš jasnim kriterijima, a državni izdašnije, pogledajte Maticu Hrvatsku. Profiti se moraju malo više ganjati, to je sigurno, ali izdavaštvo će uvijek biti niskoprofitabilna djelatnost na rubu preživljavanja, sport za hrabre ili lude. No, ozbiljan izdavač drži do kvalitete i nije mu zazorno izdavati nekomercijalne knjige. Naravno, ne možemo to olako generalizirati. Mnogo privatnih izdavača znači mnogo različitih izdavačkih politika. Oni su u nekoj većoj mjeri samo usmjereni na tržište. Izdavača ima vrlo različitih, od onih koji izdaju bisere, do onih koji rade nepodnošljive gluposti do onih koji izdaju gomilu new agea. U državi koja nije pošteno proživjela prosvjetiteljstvo to je vrlo neodgovorno ponašanje prema publici. Sretan sam što ne radim u firmi koja izdaje knjige poput Tajne, koja je takav sukus gluposti da je to uvredljivo i, siguran sam, dugoročno štetno. 
 
Velika razlika je u funkcioniranju cijelog sistema, ali to je razlika između književnosti u socijalizmu i neo-kapitalizmu, što je velika i, manje-više, obrađena tema.
 
 
KP: Postoje li u Hrvatskoj mladi autori koji bi mogli promijeniti smjer razvoja književnosti u Hrvatskoj?
 

K. L.: Većina naše produkcije, a pri tom govorim o prozi kao nosivoj za izdavaštvo, su autori rođeni u drugoj polovici 60-ih i tu je došlo do diskontinuiteta. Zadnji mlađi koji je stvarno skrenuo pozornost na sebe odličnim romanom je Vlado Bulić rođen potkraj 70-ih. Nastavlja se ona loša tendencija od prije da se kod nas kasno počne pisati. To je opasno jer čovjek tada teže uči i teže se reformatira, a ulazi i u godine kada je vremena za pisanje sve manje. Pisanje je ozbiljan posao koji zahtjeva predanost, a ako si život tako ne poredaš nemaš vremena za pisanje. Mladih novih pisaca nažalost nema u mjeri u kojoj ih je bilo neposredno nakon FAK-a. Novi dobri pisci su mahom stariji debitanti. 

 

bulic_final

 

KP: Kakvu književnu scenu možemo očekivati u desetljeću koje smo upravo započeli živjeti, a s obzirom na kulturne politike, i fragmentiranost cjelokupne književne scene? Jesu li moguće nove fronte otpora te kakav bi taj otpor mogao biti, i prema čemu?

K. L.: Kako se do sada već moglo vidjeti, ne vidim književnost kao djelatnost izoliranu od totaliteta svijeta i života. Dakle, osim vječnih tema ljubavnih, ostalo je sve politika. Da su nam mediji bolji lako bih rekao: pogledajte o čemu pišu novine, to su teme. Ovako moram dodati da su teme i ono o čemu novine ne pišu, dapače, što se skriva od javnosti. Književnost dolazi iz nezadovoljstva i strasti, iz gerile, iz osjetljivosti. Nije valjda opet potreban nekakav Tuđman i toliki pritisak da se propiše o deformitetima lokalnim političkim i lokaliziranom kapitalizmu, to je tema koja visi i vapi za dijelom marksističkim pristupom klasnih odnosa, tim prije što smo opet podijeljeni u manje-više dvije klase, s tim što je ona vlasnička uglavnom bez tradicije i kulture, pomor svega. Sudar predmoderne i postmoderne pokazuje se zahvalnom groteskom za literaturu. Po unutarnje književnoj logici stvari, otpor će biti usmjeren na nekakav fantomski FAK i njegovu fantomsku, da ne kažem faktomsku poetiku, nešto će se već konstruirati, ili bolje, već je konstruirano, stvoreno oko imena oca kojega treba ubiti, e da bi se bilo, a da bi se bilo treba biti različit, barem nominalno ili manifestno.

 

***

Foto na naslovnici: Davor Konjikušić 

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 23.03.2010