Institucija kao akt suradnje | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Institucija kao akt suradnje

U organizaciji BADco.-a, Hrvatskog dizajnerskog društva i Platforme Upgrade nastao je jedinstveni spoj izložbe i izvedbe naziva Neopipljivo – Institucije treba graditi.

Piše: Iva Rosandić

Vlasta Žanić, Neopipljivo, POGON Jedinstvo / FOTO: Tomislav Medak

Vječni sraz institucionalne i nezavisne kulture obilježen marginalizacijom potonje, njenim nevidljivim prisustvom u propitivanju i prokazivanju društvenih stratifikacija, kojih je i sama odraz, postaje stimulans umjetničkih istraživanja arbitrarnih granica fikcije i realnosti. Ukidanje klasičnih prepreka uključivanja ključni je moment umjetnosti koja autoreferecijalno progovara o vlastitom statusu, kao i onom gledatelja, tražeći osvješćivanje odgovornosti u zajedničkoj kreativnoj situaciji. Nezavisna scena transformacijom tradicionalističkih samorazumljivosti unosi nove tendnencije u percepciju kulturnog rada, kao rekaciju na zastarjele modele neprilagođene novim oblicima kulturne dinamike. 

S ciljem aktivnog promišljanja prostora između institucionalnog i neinstitucionalnog, potragom za novim modelima realizacije u trenutku kad oni uvriježeni gube svoju relevantnost, ali i ukazivanjem na limb u koji je zarobljen dio kulturnih aktera, izvedbena skupina BADco. u sklopu projekta Institucije treba graditi, organizira niz događanja koji u uzajamnu vezu dovode problematiku kulturne produkcije i općih društvenih kretanja. Time se direktno uspostavlja platforma za participaciju najrazličitijih društvenih skupina. Dok stare institucije ne daju odgovore, nove bivaju zakočene nepostojanjem podrške u pokušaju razbijanja ustaljenih struktura. Iza projekta krije se zamisao institucije kao živog organizma koji se preobražava u skladu s potrebama svojih sudionika i zahtjevima vremena unutar kojeg djeluje. Oživljavajući potencijal napuštenih ili nedovršenih prostora, čija se funkcija mijenja sukladno promjenama društvenog konteksta, projekt se u suradnji s umjetnicima, aktivistima i gledateljima realizira jednokratnim intervencijama u Rijeci, Zagrebu i Splitu, postavljajući fokus na suvremene oblike i percepciju rada u kulturnom i društveno imanentnom kontekstu. Nestalna forma privremenih intervencija pritom se materijalizira u film, podržavajući ideju multimedijalnosti u kreativnoj uporabi svih dostupnih sredstava.

Pogon Jedinstvo, istovremeno nepotpuno realiziran kao prostor gravitacije nezavisne scene i obilježen funkcijom napuštene tvorničke hale, simbolički je potentno mjesto za propitivanje proizvodnih uvjeta, nevezano radilo se o kulturnoj ili proizvodnji u širem smislu. Sam se prostor pritom transformira, nastaje i nestaje kao mjesto rada, susreta i produktivnosti ovisno o promjeni okolnosti. Na tom tragu, Pogon Jedinstvo je 11. prosinca bio sjecište mnogostrukih tendencija i generator niza značenja proizašlih iz suradnje umjetnika različitih formi izraza. U organizaciji BADco.-a, Hrvatskog dizajnerskog društva i Platforme Upgrade te uz podršku Operacije:Grad, kustoskog kolektiva WHW – što, kako i za koga, CMS – Centra za mirovne studije i Attacka, proizašao je jedinstveni spoj izložbe i izvedbe naziva Neopipljivo – Institucije treba graditi.

Direktan povod bio je obilježiti Zlatnu medalju za korištenje prostora u izvedbi, koju je u lipnju ove godine na 13. Praškom kvadrijenalu osvojio koncept izložbe Neopipljivo/Intangible, kustosa Marka Goluba, Nikole Radeljkovića i Igora Ružića, uz Mauricija Ferlina kao idejnog realizatora koncepta, što je BADco. prigodno podveo pod niz vlastitih intervencija, dajući projektu dodatan smisao. Izložba je pak za cilj imala okupiti raznorodne umjetničke skupine ili pojedince, koji su zatamnjivanjem granica izvedbenih i vizualnih umjetnosti propitali odnos prema konvencijama, sebi samima, publici i posljedično institucionalnoj podršci. U formi isječaka iz dokumentarnog filma Ane Marije Habjan izdvojen je presjek intencija širokog dijapazona kulturnih aktera, koji ne djeluju isključivo na jednom od polova institucionalne ili neinstitucionalne kulture, već utjecaje križaju, modificiraju i postavljaju u nove relacije. Riječ je o projektima koje su u posljednjih nekoliko godina realizirali BADco., Boris Bakal i LeoVukelić, Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo, Oliver Frljić i Igor Pauška, Siniša Labrović, Kata Mijatović, Božena Končić Badurina, Borut Šeparović i Vlasta Žanić.

Praški kvadrijenale tematizira scenografiju i oblikovanje kazališnog prostora, a ovogodišnja tema Shared space: Music, Weather, Politics / Zajednički prostor: Muzika, Vrijeme, Politika, dala je odrednice propitivanju standardnih odnosa, dok je za izabrane radove hrvatskih umjetnika, u skladu sa specifičnim senzibilitetom svakog pojedinog, bilo karakteristično probijanje realiteta u umjetničku tvorevinu, odnosno interferiranje fikcionalnog i zbiljskog. Kad podjela na izvođače i publiku više nije imperativ, jedni drugima uvjetuju egzistenciju, dok se uspješna izvedba temelji na zajedničkom iskustvenom doživljaju.

Događanje u Jedinstvu bilo je svojevrsan eksperiment prilagodbe novim prostornim i izvedbenim uvjetima u Zajedničkom prostoru, otvorenom za njegovo preoblikovanje. U osnovi, situacija zabilježena na filmskoj vrpci prenesena je u realno okružje, a dio protagonista dosad povezanih postupcima montaže, bio je u prilici supostojati u zajedničkom "radnom obilježavanju praške nagrade". Multimedijalnost u srži projekata, naglasila je lakoću prelaženja iz jednog formata u drugi, dok naglask biva postavljen na kreaciju misaonog i fizičkog prostora razmjene ideja. 

Pozornica kao mjesto produktivnog dodira vizualne i izvedbene umjetnosti, postaje prostor dvostruke uvjetovanosti, od upućivanja umjetnika na neposrednu okolinu i objektivizaciju vlastitog tijela kao posljednjeg umjetničkog artefakta, do šireg društvenog (političkog) konteksta koji situaciju neumitno definira. Tema praškog kvadrijenala ovdje je reinterpretirana i rekontekstualizirana, a nova situacija s drugačijim izvedbenim predispozicijama još jednom ispituje utjecaj prostora, s njegovom neodvojivošću od fizičkih svojstava i socijalnog okružja, na proizvođenje novih interpretativnih mogućnosti.

Za oslobađajući potencijal teatra koji probija granice zatvorene umjetničke forme, publika postaje konstruktivni element i stupa u kazalište bez kulisa. Zajedno se sa izvođačima kreće prostorom, koji je sav pozornica, ali preobražena u  živo mjesto susreta, razgovora i izgradnje. Od samog početka, pridavanje novih dimenzija zatečenom prostoru odvija se javno, stoga je svatko pozvan svjedočiti transformaciji zamisli u nastajanju panoptikuma ideja i kreativne sinergije predstavljenog. 

Ipak, slobodno kretanje u jednom trenutku biva zaustavljeno, a izvođači i posjetitelji bez razlika podvrgnuti pretresu. Institucionalna pravila odjednom narušavaju uspostavljeni tok zbivanja, a rad Štićeni prostor Božene Končić Badurine, kao podsjetnik na uobičajen tretman umjetničke situacije pod institucionalnim okriljem, biva kontrastiran realiziranoj slobodnoj inscenaciji. Uspostavljena hijerarhija moći u kojoj svatko zauzima unaprijed danu poziciju, opstrukcija je realnog u pokušaju njegove preobrazbe.

Na takav način radovi i performansi, simultano postavljeni i upućeni jedni na druge, proširuju i modificiraju prvotne implikacije, dok kao rezultat dobivamo neočekivano umnažanje suznačenja. Miris zagorenog mlijeka postaje podtekst Labrovićevu čitanju Komunističkog manifesta, dok rekviziti iskorišteni u prijašnjim performansima Vlaste Žanić oživljavaju ne samo u igri publike, već prenamjenom u integralan dio koreografskog propitivanja scene/svijeta. U zastupljenosti svih čula stvoren je paralelizam doživljaja, a svaka pojedina izvedba izranjajući iz cjeline, o njoj nužno i progovara. Ono neopipljivo refleksivno se konstituira u našoj svijesti kao jedini stalan moment izvan nestalnih struktura izvedbe. Neopipljivo postaje sabirna točka proizvedenog smisla unutar novouspostavljenih okvira s pretenzijom otkrivanja drugačijih pristupa kulturnom djelovanju.

BADco. je uspješno iskoristio postojeću infrastrukturu za preobrazbu u zajednički intoniran kreativni susret, ukazavši još jednom na potencijal ukidanja hijerarhizirane strukture u korist slobodnog uključivanja. Nekad frekventna mjesta socijalne uključenosti, spojem umjetničke imaginacije i lokalno uvjetovane problematike, primjerenim mehanizmima mogu odgovarati na zahtjeve suvremenosti. Naposljetku, bez aktivnog kohezivnog elementa, institucije ostaju samo nerealizirani prostori. 

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 18.12.2015

VEZANE VIJESTI

Prisvajanje i aktiviranje prostora

Pripremila: Matija Mrakovčić
Na Praškom kvadrijenalu Hrvatsku predstavljaju autori, scenografi, redatelji i vizualni te izvedbeni umjetnici čiji se radovi oslanjaju na participativnost i inkluzivnost.

Da neko negdje krikne

Piše: Ana Gospić Županović
Unatoč nekim manjim propustima, "Desnica: Igre proljeća i smrti" Juraja Arasa sasvim je osobita scenska pjesma u prozi ili dramska seansa, dragocjena za cjelokupnu zadarsku kazališnu scenu.

Prikazi podijeljenosti, mnoštvo upitnika

Piše: Ivana Vukušić
Namjerna nejasnoća koncepta i demokratičnost u pristupu postavu i recepciji Splitskog salona otvorila je polje za veliki broj nadolazećih rasprava.