Institucionalna legitimacija zahtjeva nezavisne scene | kulturpunkt

Institucionalna legitimacija zahtjeva nezavisne scene

Istraživanje utjecaja pandemije i potresa na kulturni sektor potvrdilo je sistemske manjkavosti kulturne politike na koje nezavisnokulturni akteri ukazuju već godinama.

Piše: Lujo Parežanin

Foto: Za KRUH / Facebook

  • A
  • +
  • -

Trajno je obilježje naše (nacionalne) kulturne politike to da ne posjeduje nijedno svojstvo onoga što bismo kulturnom politikom mogli zvati: strateški dokument koji će definirati razvoj kulturnog sustava, konzistentno zakonodavstvo koje će taj sustav regulirati i kontinuirano praćenje njegovog razvoja i položaja. Ukratko, u našem je slučaju "kulturna politika" tek terminološka štaka koja nam pomaže pri označavanju jednog koncepcijski i proceduralno neproničnog niza odluka iz kojeg se tek zaobilazno i uvjetno mogu izvesti neki zaključci – prije o tome što ta politika nije, nego o tome što ona jest. Tako primjerice možemo s priličnom sigurnošću utvrditi da ona nije sklona nezavisnoj kulturi ili neprofitnim medijima, da nije inkluzivna spram dionika u kulturnom sustavu ili da nije pretjerano zabrinuta za radne uvjete u kulturi.

Odbijanje Ministarstva kulture i medija da mapira stanje u sektoru temelj je te gotovo programatske nekoherentnosti i netransparentnosti, utoliko što bi ga svako iscrpno istraživanje kulturnog polja obvezalo da adresira njegove pronalaske, koji sasvim sigurno ne bi bacali povoljno svjetlo na dosadašnje djelovanje Ministarstva. Činjenica da smo bili prisiljeni dočekati globalnu kataklizmu u obliku pandemije, koja je kulturu ostavila u potpunom rasulu, da bismo dobili prvi takav pregled na nacionalnoj razini, možda je i najbolji simptom odnosa Ministarstva prema vlastitom sektoru.

Ipak, to ni izbliza ne znači da tu vijest ne treba pozdraviti, jer istraživanje Utjecaj pandemije COVID-19 i potresa na kulturni sektor u Republici Hrvatskoj uistinu daje ključne temelje za raspravu o kriznoj, ali i budućoj kulturnoj politici. Indikativno je pritom da je njegova provedba prepuštena instituciji primarno vezanoj za nezavisnu kulturu – Zakladi Kultura nova, koja se već neko vrijeme pokazuje kao izvorište najrelevantnijeg institucionalnog promišljanja razvoja kulturnog sustava. Istraživanje je proveo isti tim koji je bio zadužen za njegovu testnu fazu, posvećenu isključivo nezavisnoj kulturi: dr. sc. Željka Tonković, dr. sc. Ana Žuvela i dr. sc. Krešimir Krolo. Voditeljica je bila upraviteljica Zaklade dr. sc. Dea Vidović, koordinatorica suradnica u Zakladinom Odjelu za istraživanje i razvoj Marta Jalšovec, dok su stručnu podršku sa strane Ministarstva pružili Nevena Tudor Perković i Dinko Klarić.

Podaci su prikupljeni u četiri osnovne kategorije, koje se tiču ranjivosti kulturnog sektora, prelijevanja krize u kulturi na gospodarstvo, otpornosti sektora te mjera javnih politika. Anketni upitnik ispunilo je 1050 aktera od njih 5640, koliko ih postoji u kombiniranim bazama prijavitelja na javne pozive Ministarstva za predlaganje javnih potreba u kulturi u 2019. godini te prijavitelja na Zakladine Programe podrške. Uzorak u najvećoj mjeri čini civilni sektor (35,9 %) i javne ustanove u kulturi (32,9 %), a nešto manje od trećine otpada na samostalne umjetnike i fizičke osobe (16,4 %) te na privatni sektor (13,7 %), što jasno ukazuje na to koji su nosivi elementi sustava. Indikativna je u tom smislu i distribucija kulturno-umjetničkih djelatnosti prema vrsti pravnog statusa, koja pokazuje da umjetnička produkcija u daleko najvećoj mjeri pripada civilnom sektoru, dok javni očekivano dominira u onim segmentima koji se oslanjaju na institucionalnu infrastrukturu, poput kazališta, baleta i opere te arhivske, muzejske i knjižnične djelatnosti. Privatni sektor nema isključivi primat ni u jednoj od kategorija, uključujući one djelatnosti koje su razmjerno komercijalizirane, poput arhitekture i urbanizma, audiovizualnog sektora ili izdavaštva.

Poglavlje izvještaja posvećeno ranjivosti kulturnog sustava podijeljeno je na segment koji se bavi posljedicama potresa i segment koji se bavi posljedicama pandemije. Što se prvog tiče, čak 38,6 % organizacija iz čitave države navelo je da je potresima pogođeno, što direktno, što indirektno. Razmjer utjecaja tih nemilih događaja na sustav postaje jasniji iz perspektive informacije da su se neizravno odrazili na aktere iz čak 18 županija, bilo da je riječ o otkazivanjima suradnji, smanjenom broju posjetitelja, nemogućnosti realizacije aktivnosti ili nekim drugim sličnim posljedicama. I na pojedinačnoj razini brojke djeluju duboko zabrinjavajuće – čak 57,7 % samostalnih umjetnika/ca i fizičkih osoba pogođenih potresima osjeća jaku egzistencijalnu ugrozu zbog posljedice krize.

Pandemija je pak drastično utjecala na gotovo sve aspekte funkcioniranja kulture u čitavoj državi. Najpogođenija je, očekivano, realizacija kulturno-umjetničkih aktivnosti, i to kod čak 83,2 % ispitanika. Slijede putovanja i mobilnost (78,1 %), organizacija svakodnevnog rada (73,4 %), suradnje i umrežavanja ( 64,5 %), međunarodni projekti i suradnja (56,5 %) i tržišni prihodi (54,4 %). Najmanje utjecaja je pandemija imala na prihode iz EU fondova i programa (8,7 %), dok samo naoko dobro zvuči podatak da se zapošljavanje nalazi na predzadnjem mjestu ovog popisa – gotovo trećina ispitanika (28,9 %) izjavilo je da je kriza poremetila i taj aspekt njihovog rada.

Vrlo su rječiti podaci koji nam daju točan uvid u stanje s aktivnostima, osobito u usporedbi s predpandemijskom godinom. Primjerice, broj realiziranih aktivnosti se više nego prepolovio od 2019. (80 640) do 2020. (36 372). Čak 31 412 aktivnosti je otkazano u 2020., dok ih je svega 5 628 prebačeno za 2021. godinu. Sve navedeno nažalost se odrazilo i na radnice i radnike u kulturi: ukupno 747 ugovora o radu i 11 182 ugovora o vanjskoj suradnji je otkazano uslijed otkazivanja ili odgađanja aktivnosti. Prevedeno u utjecaj na radnice i radnike, ovaj gubitak angažmana uzrokovao je pad broja članova, zaposlenih na određeno, zaposlenih na neodređeno, vanjskih suradnika i registriranih volontera, pri čemu su očekivano najgore prošli vanjski suradnici, čiji se broj smanjio za četvrtinu u 2020. godini (s 11 323 na 8470). Pad aktivnosti znatno je utjecao i na gospodarske grane s kojima kulturni sektor surađuje, poput ugostiteljstva, prijevoza, marketinga, tiska, najma opreme i slično: prema dobivenim podacima, u 2020. godini akteri iz kulture potrošili su čak 363 199 750 kuna manje u odnosu na ukupna planirana sredstva, što je zasigurno predstavljalo ogroman udarac za prateće djelatnosti.

Premda je razumljivo inzistiranje na noti afirmativnosti i pozitivnosti, poglavlje o otpornosti djeluje pomalo iščašeno u odnosu na ostatak istraživanja, ali i na svakodnevno iskustvo pandemijskog (ali i ne samo pandemijskog) rada u kulturi. Ponajprije se to odnosi na samu retoriku otpornosti – vrlo je upitno naime bi li sami akteri posegnuli za njom da bi označili skup improvizacija za čiju provedbu uglavnom nisu imali adekvatne uvjete ni kapacitete. Nešto od navedenog problema vidljivo je i u samoj strukturi tog dijela ankete, koja se mjestimično gubi u ne uvijek rječitim tipologijama prilagodbe kriznom kontekstu, dok bi možda bilo korisnije više prostora dati samom iskustvu tog procesa i načinima na koji ga akteri vrednuju. Slično bi se moglo prigovoriti i segmentu posvećenom mjerama javnih politika. Premda donosi više zanimljivih uvida u (ne)funkcioniranje sustava javnih potpora za kulturu tijekom pandemijske krize, čini se da bi mu dobro došao snažniji naglasak na evaluaciji mjera i potpora od strane ispitanika.

Svejedno, vrijedi izdvojiti najmanje dvije korisne spoznaje. Prije svega, istraživanje je potvrdilo ono što je akterima bilo očito i iz osobnog iskustva: lokalna i regionalna razina je uglavnom zakazala u pružanju podrške kulturnom sektoru tijekom krize, što je bio jedan od važnih faktora u otežavanju pandemijske situacije. Također, fleksibilnost financijera i administrativno opterećenje su se pokazali vrlo važnim stavkama kada je riječ o sposobnosti aktera da se nose s izazovima krize, a osobito se to odnosi na administrativno opterećenje koje dolazi s provedbom EU programa. U tom pogledu kao još jedan nadahnuti pucanj u koljena sektora – osobito njegovog nezavisnog dijela – vrijedi istaknuti ovogodišnje izmjene Uredbe o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge, kojima je, kako piše Matija Mrakovčić, sada omogućeno isti administrativni pritisak nametnuti i za projekte koji se financiraju iz lokalnih ili nacionalnih sredstava. Da je Ministarstvo kulture odlučilo proturječiti rezultatima vlastitog istraživanja i prije nego što je objavljeno sugeriraju i najavljene izmjene temeljnih zakona koji reguliraju kulturni sustav, kojima Ministarstvo kulture i medija "naglasak stavlja na kontrolu i nadzor" umjesto na poboljšanje radnih uvjeta i demokratizaciju upravljanja i odlučivanja, kako napominje Mrakovčić.

Ipak, neki pozitivni pomaci se ipak događaju pa je tako Ministarstvo kulture i medija u recentnom Pozivu za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske dijelom uvažilo apele za vraćanjem plaća radnica u kulturi među prihvatljive troškove. Premda je riječ o kompromisnom rješenju u smislu dozvoljenog udjela plaća u proračunu (20 %), kao i činjenice da se hladni pogon nije našao među dozvoljenim troškovima, ovakvu odluku treba nedvojbeno pozdraviti. Pitanje je međutim bi li do nje došlo da nije bilo pritiska nezavisnokulturnog sektora, ponajprije kampanje Za poštenu plaću – odnosno, takva odluka ne ohrabruje nužno u smislu očekivanja da će Ministarstvo samoinicijativno početi uvažavati okolnosti na koje ga sada upozoravaju i njegova vlastita istraživanja. Presedana, nam uostalom, ne nedostaje – primjerice, nakon smjene vlasti 2016. godine, Ministarstvo ne samo da je ignoriralo vlastite podatke i zaključke o potrebama medijskog sektora, nego je, štoviše, djelovalo direktno protiv njih ukidanjem natječaja za financiranje neprofitnih medija.

Ovog puta, Ministarstvo kulture i medija dobilo je jasne preporuke u pogledu buduće kulturne politike koja bi trebala odgovoriti na krizne, ali i postkrizne izazove. Dobar dio njih, poput povećanja transparentnosti institucija, participacije i ravnopravnosti svih aktera kulturnog sustava, poboljšanja radnih uvjeta, uvođenja inovativnih modela upravljanja, definiranja troškova plaća i administrativnih i materijalnih troškova kao prihvatljivih ili uspostave sustavnog praćenja stanja u kulturi, dio je višegodišnjih zahtjeva scene. U normalnim uvjetima, bilo bi izuzetno važno da su ti zahtjevi pronašli put do jednog službenog dokumenta produciranog u okviru Ministarstva, jer bi to značilo njihovo institucionalno uvažavanje, pa i stanoviti tip obvezivanja. Iskustvo nas nažalost uči da od Ministarstva kulture i medija ne treba očekivati takav tip dosljednosti. Ipak, ovo istraživanje ponudilo je iznimno vrijednu zagovaračku osnovu akterima nezavisne kulture, legitimirajući eksplicitno njihove argumente i sužavajući prostor institucija za ignoriranje zabrinjavajuće realnosti rada u kulturi – realnosti koju pandemija i potresi nisu proizveli, nego tek dramatično podcrtali.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 12.11.2021

VEZANE VIJESTI

U žrvnju krize i kulturne politike

Piše: Lujo Parežanin
Istraživanje Zaklade Kultura nova o utjecaju pandemije i potresa na nezavisnu kulturu ponajprije ukazuje na razmjere ranjivosti njezinih organizacija i radnica.

Bez strategije preostaje improvizacija

Piše: Matija Mrakovčić
Namjera spajanja tri ključna zakona za funkcioniranje kulturnog sustava u jedan mega-zakon, mogla bi rezultirati još nesigurnijim uvjetima rada nezavisnog kulturnog sektora.

Dobrodošao kompromis

Piše: Lujo Parežanin

Suočeno sa zahtjevima kampanje Za poštenu plaću, Ministarstvo kulture i medija vratilo je plaće među prihvatljive troškove u sklopu financiranja javnih potreba u kulturi.