Internalizacija tržišnih eksternalija | kulturpunkt

<

Internalizacija tržišnih eksternalija

David Bollier, teoretičar i aktivist koji se godinama bavi promocijom commonsa, svojim je predavanjem ponudio uvid u povijest zajedničkih dobara.

Piše: Ante Jerić

Zajednička dobra kao nova paradigma nastala na sjecištu diskursa ekonomije, politike i kulture obilježila su program ovogodišnjeg izdanja Zelene akademije. Dan nakon projekcije filma This Land is Our Land, njegov autor David Bollier – teoretičar i aktivist koji se već godinama bavi međunarodnom promocijom commonsa – održao je predavanje koje je poslužilo kao svojevrsni pregled povijesti zajedničkih dobara. Već tu imamo problema s nesumjerljivošću hrvatskog i engleskog jezika. Commons je semantički izuzetno pertinentan pojam čije se značenje različito aktivira ovisno o kontekstu njegove upotrebe. Najkorisniji provizorni opis koji nije konotiran u hrvatskom prijevodu naglasio bi da je commons diskuzivna formacija koja povezuje 1. resurse, 2. samoorganizirajuću specifičnu društvenu zajednicu, 3. vrijednosti, norme i prakse koje dijele članovi te zajednice. Tako široko postavljno određenje omogućuje razvijanje kategorijalnog aparata sposobnog da se odnos čovjeka i najrazličitijih fenomena – od prirodnih izvora, zajedničkog prostora, softvera – misli izvan dihotomije javnog i privatnog vlasništva.

U videokonferencijskom razgovoru koji je prethodio projekciji Bollierova filma, Michael Hardt je spomenuo razliku između koncepata common i commons koja postaje operativna u njegovom radu s Antoniom Negrijem. Commons, za razliku od common koji se odnosi na pretkapitalističko vrijeme, opisuju suvremeno stanje pri kojem su principi tradicionalnih zakona kapitalističkog vlasništva, koje je formulirao John Locke, dovedeni u pitanje. Bollier je naglasio na početku svog predavanja da ne prihvaća takvu podjelu jer zanemaruje kontinuitete u služenju zajedničkim dobrima. Tražeći početnu točku od koje možemo slijediti razvoj paradigme zajedničkih dobara, Bollier se vraća do ekologa Garretta Hardina i njegova članka iz 1968. The Tragedy of The Commons. Ljudi, u Hardinovoj analizi koja nastaje na pozadini nezapamćenog rasta populacije, nastupaju kao individualni agenti vođeni logikom maksimizacije vlastitog profita uslijed čega je iscrpljivanje ograničenih prirodnih resursa neumitno. Linija mišljenja koja pretpostavlja da ljudsko djelovanje usmjerava samo kratkoročni profit osporena je mnogo puta. Jedna od glavnih Bollierovih referenci u tom pregledu je Elinor Ostrom – nedavna dobitnica Nobelove nagrade za ekonomiju – čija je analiza u kapitalnom djelu Governing the Commons pokazala kako, suprotno vulgarnoj pretpostavci, upravljanje prirodnim izvorima od strane ljudi kojih ih rabe može biti uspješnije od upravljanja privatnih poduzeća. Čak i ako usporedbu vršimo unutar referentnog okvira koji katastrofalne efekte na okolinu naziva tržišnim eksternalijama poznavajući samo logiku rasta profita. Promjene u metaboličkom odnosu prirode i čovjeka koje se ubrzavaju, razlog zbog kojeg distinkcija common/commons ima smisla, značajno proširuju pojam zajedničkog dobra i očuđuju pravne regulacije koje legitimiraju privatno vlasništvo. Bilo koji od slučajeva tek spomenutih u Bollierovu predavanju dovoljan je za ilustraciju. Jedan od već klasičnih primjera vezanih za problematiku komodificiranja životnih oblika je slučaj OncoMouse. Njega je razložila Donna Haraway u knjizi Modest_Witness@Second_Millenium. Tvrtka DuPont je u svojim laboratorijima transplatirala ljudski gen koji uzrokuje tumor na miševima. Na taj način oni su predodređeni da razviju kancerogene tumore što ih čini pogodnim za onkološka istraživanja. DuPont prodaje pojedinačne miševe, ali također posjeduje prava za genetski kod nove vrste miša u cjelini što, naravno, usporava i otežava razvoj istraživanja. Privatno vlasništvo ne omogućuje upućenost u procese koji su koordinate demokracije i otvorenosti naše civilzacije.

Drugi veliki tematski blok u Bollierovu predavanju bio je posvećen životu u gradu kao još jednoj nestabilnoj točki na granici prirode i kulture. Promjena u svijesti ljudi mijenja prostor u kojem oni žive, a promjena prostora mijenja samu svijest ljudi. Taj poučak podsjeća na lucidno upozerenje Davida Harveyja iz članka Neoliberalizam i grad: "Svi  smo mi apsorbirali etos neoliberalizacije i kao posljedicu toga, odnosimo se jedni prema drugima na potpuno drugačiji način. Tu promjenu najspektakularnije vidimo na način na koji su se preobrazili gradovi u tom periodu." Bollierovo predavanje pružilo je pregled niza grassroots pokreta od kojih su neki teorijski ojačani. Svakako treba spomenuti Nikosa Salingarosa kao jednog od najvažnijih proponenata P2P urbanizma. Jedan od ciljeva tog pokreta je ponovno preuzeti nadzor nad samim poimanjem zajedničkog prostora kao mjesta susreta. Kapital je getoizirao javni prostor u strogo kontroliranim prostorima trgovačkih centara svodeći čovjeka samo na funkciju potrošnje koja je osnovna operacija reprodukcije postojećeg sustava. Bollier je dojmljivo uputio na billboarde u kojima su kamere koje skupljaju podatke o potencijalnim kupcima ili aparate za sokove koji, prema senzornim podacima i projekcijama očekivanja, pripremaju personaliziranu mješavinu. Dan kada će nam se u megalopolisima direktno na očnu mrežnicu projicirati reklame, kao u Spielbergovom Specijalnom izvještaju, nije daleko. P2P urbanizam upozorava da javni prostor kao mjesto susreta koje omogućuje ljudsku interakciju biva oblikovan i oblikuje društvene vrijednosti koje dijelimo. Ne smije se prepustiti privatizaciji koju nameće centralno planiranje već treba, po uzoru na modele potekle iz softverske zajednice, podupirati samoorganizirane suradnje koje omogućuju stvaranje drugačijeg tipa javnog prostora ili, ako hoćete, drugačijeg tipa javnosti same.

Zanimljivo je kako je samoupravljanje u slučaju hrvatskog jezika izašlo iz socijalističkog žargona i reartikulirlo se, pod utjecajem prijevoda stranih ideja, u novom kontekstu. Otpor postojećem stanju često uzima Internet kao model. Mreža ima dvije zgodne karakteristike: izmiče logici identiteta jer su čvorovi međusobno različiti, a ipak povezani te podržava inkluzivnost jer se uvijek mogu dodat novi čvorovi i uspostaviti novi odnosi. Dva  se imena koje je Bollier naveo u panoramskom pregledu moraju spomenuti. Yochai Benkler, autor knjige The Wealth of Networks, ispituje načine na koji informacijska tehnologija omogućuje različite vrste suradnje koje mogu imati transformativne posljedice za ekonomiju i društvo dok Richard Stallman, začetnik GNU operativnog sustava i utemeljitelj licenci koje su omogućile da slobodni softver ostane slobodan, borbu protiv vlasništva nad kodom vidi kao paradigmu za socijalne i političko-ekonomske promjene. Samoorganizacija prkosi logici privatne akumulacije bogatstva i nudi modele koji, kako je Bollier pokazao na primjeru projekata iz različitih konteksta koji se nadahnjuju jedni drugima, mogu ponuditi alternativu korodiranoj ideji predstavničke demokracije. Njihovom razvoju najviše se protivi – što možemo vidjeti na primjerima razmjerno slabog sudjelovanja u korištenju slobodnog softvera ili aktivnijem sudjelovanju u proizvodnji zajedničkog prostora – ljudska inercija određena samim društvenim sustavom. Raznorodnost koju uključuje rasprava o zajedničkim dobrima, kako naglašava Bollier, podrazumijeva ambiciju da se ponudi rezonanca već postojećim samoorganizirajućim projektima nastalim odozdo. Radi se o razvoju jezičnih kompetencija, shvaćenim u najširem smislu, za izražavanje interesa onih koji su nezadovoljni postojećim stanjem.

Foto: Mirela Šavrljuga


Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 30.08.2011