Intervju: Marcell Mars | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Intervju: Marcell Mars

Ujednačeni globalni društveni razvoj u velikoj mjeri ovisi o borbi za zajedničko, slobodno stvaralaštvo i otvoren pristup informacijama i znanju. Stoga je jedan od najvažnijih ciljeva Festiv

Razgovarala: Dea Vidović

Tema “slobodne kulture”, po prvi je put u svijetu, 2005. godine predstavljena u formi festivala, a ideja, koncept, selekcija radova i realizacija koji su autorsko djelo Multimedijalnog instituta i partnera dano je slobodno za razmjenu, suradnju i daljnje prerade. Što se dogodilo na tom planu?

Ideja slobode i dostupnosti kulture i kulturnih proizvoda postala je relevantna tema na najširoj globalnoj sceni. Osim našeg festivala u 2005. ta je tema bila fokus većeg broja inicijativa i kulturnih događanja diljem svijeta, a sve više se tom temom bavi i srednja struja tj. svi oni koji su dosad digitalnu produkciju vidjeli jedino kao tehnološki spektakl ili u boljem slučaju kao dobre dosjetke medijskog posredovanja u izvrtanju i otkrivanju pozicija moći u svijetu oko nas.

Zanimljivo je da je otvaranje te teme kod nas dovelo i do cijelog niza potpuno krivog percipiranja što Creative Commons licenciranje znači u kontekstu zaštite autorskih prava i korisničkih sloboda. Tako su mnogi pomislili da je Creative Commons pravni novitet koji je uspješniji u zaštiti prava autora od klasičnog copyrighta u srazu sa tehnološkom konstelacijom nikad lakše razmjene i kopiranja digitalnih sadržaja.

Također, sve više ljudi je sklono svoje konfliktne situacije definirati kroz prisvajanje i komodifikaciju nematerijalnog rada, te pokušaje da se drugima zaniječe pravo dostupnosti i slobodu korištenja informacija i/ili ideja. Takvima svaki novi buzzword budi nadu u učinkovitiju naplatu svoje jedinstvenosti, kreativnosti i originalnosti. Ponekad nismo sigurni da li je to deprimirajuće ili nas svojom neprimjerenošću motivira za guranje naprijed ;)

Srećom postoji i paralelno se razvija novi pokret slobodne kulture gdje ljudi uviđaju koliko je neka opća mjesta poput slobodne razmjene, suradnje i uključivanja danas potrebno navoditi kao artikulaciju alternative i otpora dominantnom profitnom pristupu gdje je pakiranje svega materijalnog i nematerijalnog u proizvod namijenjen prodaji postao jedini modus funkcioniranja. U tom smislu drago nam je primijetiti da zajedno s problemima restriktivne regulacije intelektualnog vlasništva i autorskih prava, teme suradnje, razmjene i solidarnosti postaju sve prisutnije i artikuliranije.

Festival Sloboda stvaralaštvu! posvećen je različitim nastojanjima na polju “slobodnog stvaralaštva” – tj. stvaralaštva za koje autori drugima daju pravo da ga slobodno i bez da krše autorska prava, razmjenjuju, prerađuju i te prerade objavljuju. Zašto je važan ovaj festival?
Festival Sloboda stvaralaštvu! ima za cilj slaviti nesebičnu razmjenu i proizvodnju slobodnih informacija i ideja, no nekoliko je razloga zašto je potpuno predavanje slavlju podređeno edukaciji i taktičkom širenju straha, neizvjesnosti i sumnji razvijajući trenutno stanje u najstrašnije scenarije budućnosti ispred nas.

Jedan od razloga je nesenzibiliziranost šire javnosti za probleme blokiranja bilo kakvog razvoja u polju intelektualne produkcije, a koje se neće bazirati na bogatstvu kao preduvjetu ulaska i bogatstvu kao neminovnog rezultata. Jedna od najgorih pojavnosti te nesenzibiliziranosti i ignorancije je zadovoljstvo što u miru svoje privatnosti svatko doma drži ilegalni softver i tzv. piratski zabavni sadržaji poput glazbe, filma ili računalnih igara. Biti kriminalac zajedno s gotovo svim svojim sugrađanima 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, 365 dana u godini čini se da ne zabrinjava veliki broj ljudi. Pod krinkom borbe protiv takvog kriminala (i naravno globalnog terorizma) servirani su nam neki od najopakijih totalitarnih sustava kontrole, no brige koje more većinu ljudi su ipak nešto prozaičnije.

Drugi razlog je da čak i kad postoji svijest o problemu u najširoj javnosti oko monopola nad pristupom informacijama i razvojnim resursima globalna harmonizacija zakonske regulative sa trenutnom topologijom moći aktera na globalnom tržištu ideja i znanja izgleda porazno i nije teško fantazirati o budućim distopijama društva u kojima će apsolutno sve biti proizvod koji da bi imao moraš platiti. Od naplate dadžbina za fućkanje bilo kakve glazbe, do kupovine svojih osobnih genetskih sekvenci od neke korporacije.

Razlog za optimizam bio bi tehnološka konstelacija oko čijeg su se revolucionarnog potencijala konsenzualno (po)složili na ideološkom spektru svi od onih najlijevijih do onih najdesnijih. I to minimum zadnjih deset godina, jer tu je konstelaciju moguće provjeriti, ona postoji i funkcionira. No, to nam nije donijelo pristup znanju i omogućavanje siromašnim, ali inventivnim i kreativnim da se uključe u razvoj. To nam je donijelo globalno uključivanje u potrošnju i možda nikad teži pristup sveukupnoj intelektualnoj baštini. Ovdje je važno naglasiti distinkciju između pasivnog trošenja (gledanje, slušanje, čitanje, privatno konzumiranje...) i mogućnosti proizvodnje i razvoja (modificiranje, stvaranje, deriviranje, dijeljenje....).

Festival Sloboda stvaralaštvu! pokušava, te kompleksne probleme posredovati kroz formu konceptualne izložbe, predavanja na zadane teme, promocije i izdavanja relevantnih knjiga, te kroz zabavu uz autorsku produkciju slobodne glazbe i videa. U predstavljanju projekata i produkcije pokušavamo izabrati one globalno najznačajnije, a u slučaju lokalne produkcije cilj nam je popularizirati rad ljudi iz naše okoline čiju relevantnost i važnost ne stignemo primijetiti jer je većinu vremena tema slobode prezahtjevna za kratke medijske forme.

Većina drugih festivala kao svoj fokus uzima medijski i/ili žanrovski format (npr. filmski, kazališni, plesni, jazz....), a ostatak formi zabavlja/stvara ugođaj ili ponekad ispunjava formu modernog pristupa organizaciji nečega što se zove festival.

Mi smo se primili problema. I rješenja ;)

Prošle godine Festival se usmjerio isključivo na kulturnu produkciju, dok ove godine uključujete znanost i tehnologiju.
Prošlogodišnji festival otvarao je novu temu i područje, a lajtmotiv se ukratko može sažeti u pitanje: "Da li znaš ikoga tko zna nekoga, a da taj ne prži mp3ce i divxe i to na ilegalnom softveru?" Htjeli smo ljude probuditi oko činjenice da je barem 90% populacije prema trenutnoj regulaciji u "krivolovu" za koji bi trebali odgovarati na sudu.

Takav odnos moći i građanskog neposluha poznat je iz totalitarnih režima i on je sa strane totalitarnog režima rješavan pojačanim monitoriranjem te spregom pravosuđa i policije. Najčešći grijeh su ljudi u totalitarnim režimima činili u sferi slobode govora, koja je od strane totalitarnih režima bila ugrožena. Trend pojačavanja monitoriranja, te restriktivnih mjera pravosuđa i policije danas je također u porastu u državama za koje se ne smije reći da su totalitarne, a sve da bi se nematerijalni kulturno-zabavni proizvodi sveli na proizvode poput parfema, cipela li novog fensi sata. Jer parfeme, cipele i satove znamo pakirati i prodavati. I ljudi ne mare. Pa čak i kad ih sve kolektivno nazoveš lopovima.

Za ovu godinu izabrali smo sadržaje koje je moguće dodirnuti, pomirisati ili se spotaknuti o njih, a da bi ostali u tradiciji prozivanja lopova, ove godine smo odlučili razotkriti korporativne lopove životnih formi. Najvidljivije mjesto u tom smislu je ljudski genom. Mapiranje ljudskog genoma vjerojatno je najvažnija spoznaja koju je
ljudski rod stekao o svojoj konstituciji. Saznanja o funkcioniranju sekvenci ljudskog genoma trebala bi omogućiti neviđene napretke u dijagnostici i liječenju, pa bi prema tome trebala doprinijeti boljitku čitavog čovječanstva. Međutim, u međuvremenu je više od petine genoma patentirano i to 68% u vlasništvu privatnih tvrtki. Grabež za vlasništvo u punom je jeku - primjerice Celera Genomics, koja je, paralelno s javnim, provela privatni projekt mapiranja genoma te je obećala patentirati samo 500-600 primjena, a u međuvremenu je prijavila više tisuća patenata. Privatizacija tog znanja, kao što nam daje naslutiti stanje u farmaceutskoj industriji danas, vodit će k rješavanju bolesti, zdravstvenih problema i fantomskih zdravstvenih problema bogatog svijeta i lijekovima koji će siromašnima biti dostupni samo po nedostupnim cijenama. Kao što pokazuju podaci Svjetske zdravstvene skupštine, između 1975. i 1999. od 1400 patentiranih lijekova svega 13 ih je bilo za tropske bolesti i 3 za tuberkulozu, o rijetkim letalnim stanjima da i ne govorimo. A Aventis, jedna od vodećih svjetskih farmaceutskih tvrtki, planira za slučaj da Indija uvede tržište za patentirane lijekove, cijenu jednog svojeg lijeka postaviti tako visoko kao da je Indija tržište od 60 milijuna najimućnijih, a ne milijarde ljudi. Privatiziranje znanja nad životom usporava napredak u rješavanju ozbiljnih problema i podiže granicu pristupa.

Kako nas uz problem uvijek zanimaju i pozitivne prakse ove smo godine u suradnji sa ZMAG-om pokazali i održali radionice izrade biodizela, kućne solarne energije. To se pokazalo kao jako dobra kombinacija i s obzirom kako je publika na to reagirala i s obzirom na zadovoljstvo i entuzijazam koji se javio u otkrivanju povezivanja intelektualnog vlasništva s ekologijom. I za nas (Multimedijalni institut) i za ZMAG-ovce.

Također smo nastavili suradnju s Creative Commonsom, u međuvremenu našim još čvršćim partnerom. John Wilbanks, čelni čovjek Science Commonsa, održao je dva izvrsna predavanja u tiskari Borba i na Institutu "Ruđer Bošković". Govorio je o negativnim aspektima objavljivanjem znanstvenih članaka koje drže nekoliko najvećih izdavača u znanosti te kakve se sve nove dobre stvari mogu pojaviti u slučaju otvaranja znanstvenih članaka i njihove dostupnosti na mreži.

Što se sve patentira?

Patentiranje je specifična vrsta zaštite praktičnog znanja i invencije pretočene u radni prototip. Negdje po putu, krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih, radni prototip nije više bio nužni preduvjet patentiranja. To je dovelo do cijelog niza apsurdnih i redikuloznih patenata s kojima se sprdaju na sve strane. Upravo zbog toga većini ljudi kao prva asocijacija u vezi s patentiranjem padaju na pamet stvari poput "patentiranja patentiranja" ili patentiranja sjedenja ili češkanja iza uha. U tom kaosu najodgovorniju ulogu imali su patentni uredi koji su iz razno raznih razloga dopuštali patentiranje stvari koje patentni uredi ne bi smjeli dopuštati. Prije svega matematičkih algoritama i očiglednih fenomena. Vjerojatno je razlog tome njihova nekompetentnost i neznanje. Sve ostale interpretacije, bez dokaza, svode se na teorije zavjere.

Koliko redikulozan sustav bio, on se danas sprovodi u praksi i doveo je do stvaranja specifičnih zatvorenih ekonomija, gdje bogate korporacije patentiraju što je više moguće ne bi li svojim portfoliom patenata mogli parirati na eventualne tužbe drugih korporacija koje ih gađaju artiljerijom svojih patentnih portfolia. Na taj način sustav se sveo na one najbogatije koji su u stanju plaćati dobivanje patenata, dok kao i u drugim područjima o kojima govori festival oni manje bogati ispadaju iz igre.

Prisutnost digitalne tehnologije je na neki način omogućila dostupnost svega i na neki način promijenila okvire i uvjete kulturne proizvodnje. Kako se odnositi prema autorskom pravu u toj sferi, sferi kulturne produkcije?
Problem s našim lokalnim tranzicijskim kontekstom je da trebamo razvoj dva naizgled kontradiktorna procesa. Jedan je prepoznavanje i podrška zaštiti prava kreativnog pojedinca, a drugi svijest o tome kako stanje u kojem se nalazi današnji globalni sustav zaštite intelektualnog vlasništva nikako ne ide na ruku kreativnom pojedincu u tranzicijskom kontekstu.

Kroz devedesete uz propagandu Europe i Svijeta pojavila se atmosfera u kojoj je izgledalo da će za razliku od vremena socijalizma i kolektiviteta novi globalni liberalni poredak biti bitno bolji za poduzetne, kreativne pojedince. Zakon o autorskim pravima i intelektualnom vlasništvu viđen je kao najbolja moguća reprezentacija tog procesa. No zaštita interesa pojedinca u našem slučaju nije jedini interes koji se javlja u polju intelektualne kreativne produkcije.

Postoji i opći interes (poprilično na zlom glasu uslijed socijalističkog naslijeđa i demagogije populističkih političkih glasova u tranziciji). Od općeg interesa je, pogotovo kad je neka produkcija i kreacija financirana novcem poreznih obveznika, da rezultat bude dostupan javnosti. Interes autora je da taj pristup bude kontroliran ne bi li se zadovoljština naplatila.

Taj omjer zaštite i dostupnosti trebao bi biti stalno iznova promišljan i diskutiran od strane javnosti zajedno s autorima. To se ne događa, a zadnji vidljivi primjeri su pokušaj ZAMP-a da počne naplaćivati dadžbine na prazne medije (cd-ove, memorijske kartice, tvrde diskove i sl.). Iako danas u praksi postoji paralelni digitalni svijet koji je slobodan od klasičnog copyrighta, gdje slobodne sadržaje (npr. Creative Commons licencirane sadržaje poput EGOBOO.bits izdanja) čovjek može izvoditi, kopirati, distribuirati i modificirati na slobodnom operativnom sustavu (npr. GNU/Linux, FreeBSD i sl.) i slobodnim komunikacijskim mrežama (zajednice korisnika bežičnih mreža koje sad možemo naći gotovo u svakom gradu u Hrvatskoj) zakonska regulativa pokušava svesti svijet na pirate i korporacije. To je brutalni neinteligentni totalitarni teror.

Mi vidimo kao prvi korak u pomicanju prema stvarnoj slici onoga što danas postoji pojavljivanje kriterija gdje pri raspodjeli javnih novaca dostupnost sadržaja ima svoju težinu. O mjerenju te težine se treba dogovarati, a ono što se mi trudimo napraviti s festivalom Sloboda stvaralaštvu! je artikulirati taj problem kao najrelevantniji problem današnje kulturne, znanstvene i tehnološke produkcije.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 28.02.2006