Intervju: Marina Gržinić | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Intervju: Marina Gržinić

"Kada pogledam naslov knjige, naoko mi se čini kompliciran: 'Estetika kibersvijeta i učinci derealizacije'. Kad to pročitaš, misliš si, Bože sveti, što je to? Samo da ne baciš knjigu u smeće

Razgovarala: Sunčica Ostoić

Na koji se način Istočna Europa pozicionira unutar liberalnog kapitalizma? Istočnoeuropsku paradigmu definirate kao «matricu čudovišta».
Istočna Europa se po meni vrlo teško pozicionira u smislu da više ne postoji kao geografija i imenovanje. Uvijek postoji određen trenutak nelagode kada kažeš «Istočna Europa» jer to je onaj drugi svijet između prvog i trećeg svijeta. Ne samo da govorim o čudovištu, nego o Istočnoj Europi kao o komadu dreka. Zašto? Jasno je da postoji prostor i da postoje ljudi, ali postoji i teoretska eksplikacija koja se ne odnosi samo na činjenice koliko milijuna stanovnika živi na ovim područjima. U tom smislu, ta pozicija dreka, ta pozicija neke ne-subjektivizacije je jedina mogućnost da, barem po teoriji, shvatiš svoju poziciju. Primjerice, nekad si čak i privatno u situaciji da ništa ne značiš, potpuna si nula i možda iz te pozicije tek počinješ subjektivizirati sebe u političkom smislu, počinješ promišljati koje je tvoje mjesto, umjesto da nastojiš biti u 'pozitivi'. To je negativnost koja je ustvari produktivna. Tek kada si nitko i ništa počinješ razmišljati što bi mogao biti. No, isto tako možeš ustrajati na toj poziciji te se 'ne puniš', nego ispražnjavanjem ostavljaš rupu koja uvijek izaziva promišljanje za razliku od lagode kada je sve lijepo ispunjeno te se nema više o čemu pričati.
Kakav to ima učinak na status umjetnika iz Istočne Europe, i njihovo uključivanje u neoliberalni kapitalistički Zapadni svijet?
Postoji točno određeni mehanizam. Jako je važno iz individualnog, egzistencijalnog pristupa prijeći u anti-egzistencijalni. To je pitanje strukturne pozicije, jer matrica čudovišta nije neka definicija, neki pridjev, ona je politička figura, a politična figura je ustvari figura clash-a, rata, simboličnog i prostornog. U kojem smislu? Treba pogledati na koji se način konstruira taj prostor. Zapad je po meni naturalizirao povijest i ima svoju genealogiju koja znači tisuće knjiga za svakog umjetnika. Čak i za onog koji ne želi biti umjetnik postoji genealogija. Umjetnik s Istoka je u okviru te matrice sastavni dio poduzetničke genealogije, ubrzane situacije koja podrazumijeva veliku formalizaciju i ispražnjavanje sadržaja. Obzirom da sam u Zagrebu, čini mi se vrlo značajno kazati kako taj mehanizam djeluje upravo na redefiniciji čitanja. Jer to je ono što ja radim. Ja čitam, no to nije neka lagodnost čitanja. Naime, sredinom 90-ih Mladen Stilinović je izrekao tu fantastičnu rečenicu koja je postala aksiom vremena: «Umjetnik koji ne zna engleski nije umjetnik». Po meni je ta rečenica danas pase! Upravo zbog formalizacije i ispražnjavanja, činjenice da se nitko ne bavi sadržajem, da je dovoljno da te pokupe, da te uzmu, mislim da tu rečenicu treba promijeniti u: «Umjetnik koji ne zna dobro engleski nije umjetnik». Upravo to označava tu formalizaciju: sve mora biti ispolirano, perfektno napravljeno, a ono što je unutra uopće nije važno. U tom smislu to znači povijesnu razliku.

Početkom novog tisućljeća desio se cijeli boom balkanskih izložbi: 2002. «U potrazi za Balkanom», kustosi R. Conover, E. Ćufer, P. Weibel; 2003. H. Szeemannova «Krv i Med» te R. Blockova «U gudurama Balkana»…
Cijela ta serija balkanskih izložbi je bila paradigmatična. One ponovo nisu samo izložbe nego političke figure uključivanja i isključivanja nekog prostora. Tu se opet može primijeniti Agambenova biopolitika. Što znači ta «balkanizacija»? To je bila balkanizacija Balkana. Naime, bila je izrađena serija izložbi koje su gotovo sve bile napravljene izvana, a ustvari su pretendirale na uključivanje nekog prostora koji je bio nepoznat. Kolekcije koje su poslije nastale imaju potpuno istu funkciju. Zato mislim da se tu radilo o paradoksu. Koristeći poduzetničku genealogiju, trebalo je to što brže shvatiti. Riječ je o mekdonalizaciji. Kapitalizam nije samo ljudožder, u pravom smislu te riječi već po svojoj definiciji, nego također želi sve što je izvan tog nekog «centra» pospješiti i učiniti razumljivim. Zato se uvijek pita: «Što ste htjeli reći? Mi to ne razumijemo! Govorite jezikom kojeg svi razumiju!». To je upravo sistem tih izložbi koje su proizvele instrumentarij i priručnik koji omogućava da upoznamo određene umjetnike. Oni koji nisu tu možda će imati drugu priliku, no to nije ni važno. Postoji neki kontingent i on se uključuje putem isključivanja. Ja redefiniram taj kontekst geografije. To je paradoks, balkanizacija Balkana dešava se upravo preko tog estetskog.

Biotehnologije danas ne diktiraju samo život sam nego znanstveni laboratoriji postaju umjetnički atelieri, a bioumjetnost je «in».
To je važan trenutak jer pokazuje da u širem kompleksu uvijek postoji neka determinanta kojoj se svi elementi nekog društva, ne samo politički, kulturni i umjetnički, povinuju. Oni rade po tom diktatu. Tu treba uvesti promišljanje o elementarnoj razlici između modernizma i postmodernizma. To su pojmovi koji ništa ne znače, jer su prazni, treba ih napuniti. Treba ih preko reartikulacije definirati. Modernizam je bio vrijeme avangardi kad su umjetnost i kultura bili glavni faktori. Tada su i sam socijalni prostor i velike utopije koje su se vezale uz avangardnu praksu bile ključne. Umjetnost je bila ta altiserijanska dijagonala koja reže cijelu strukturu. A što se danas događa: znanost. Umjetnici su ustvari sluge znanosti. Uvijek se vraćam na poznatog Eduarda Kaca i priči o malom zečiću koji mijenja boje. Da, umjetnici rade u laboratorijima ali usavršavaju sam stroj koji ih iskorištava. Treba promisliti za koga radiš i za koga se proizvode sva ta tijela. Naime sva ta deformirana tijela koja se proizvode u laboratorijima postoje i u realnosti. I upravo je to paradoks. Dovoljno je da se okrenemo i izađemo iz prvog, kapitalističkog svijeta, iako i tamo žive, ali su skriveni, segregirani, žive u pothodnicima, u posebnim institucijama, a negdje čak i na cesti. No u trećem svijetu vidimo deformaciju tijela. I paradoks je da se u laboratorijima sve više izmišljaju razne nemoguće kombinacije i hibridizacije kako bi se zamaglilo to što ustvari već postoji. Veliko pitanje koje mi se otvara je upravo što ćemo napraviti sa svim tim dostojnim bićima, jer hibridna bića su dostojna. Ona jednog dana neće biti «in», i gomilat ćemo to smeće, te polužive organizme. Znači pitanje života postaje ključno, jer život nije samo naš ljudski život. Odlično se to vidi sada vezano uz ptičju gripu. Ubijanje životinja je toliko normalizirano da nitko ne promišlja o milionima kokoši i ostale peradi kojima se zavrću vratovi na televiziji. Svi to gledamo i samo okrenemo program.
U knjizi spominjete novu poziciju muzeja, koji je «2000. godine umjesto sablasne moći … neprestanim isticanjem svoje stvarne moći postao vulgaran, hladan, manipulativan i lišen skoro svake aure.»
Ta pozicija muzeja vezana je uz biopolitičku regulativu. Izvanredno stanje je čak i na području kulture. Tu se slažem s Aleksandrom Brenerom koji je prije kratkog vremena, u Beču na Akademiji na kojoj predajem, rekao da su umjetnost i kultura postali najrepresivniji dio cijele konstitucije suvremenog društva. To je istina. Kodificiran je svaki pokret, svaki oblik razgovora, svaka performativnost, tko će koga predstavljati, tko će biti izabran, sve je apsolutno kodificirano. Nema nikakve priče o slobodi i u tom smislu sami su muzeji postali zatvori, mada se predstavljaju kao da nisu. Paradoks koji se prije nekog vremena desio vezan je uz članak u kojima su muzeji ustanovili da trebaju zaštititi posjetitelje od preradikalnih umjetničkih radova ili ako se primjerice na nekom predavanju pojavi netko s pitanjem o smislu samog tog događaja. Također početkom 2000te, na velikom simpoziju muzeja isti su se pitali: «Da li umjetnost treba muzeje?». Ja sam rekla da to pitanje treba promijeniti u: «Da li muzeji trebaju umjetnost?» Jer, toliko su veliki i moćni, potpuno suprotno od onoga što je konceptualna umjetnost tražila 60ih i 70ih godina, da je pitanje: «Da li su potrebni?». Dovoljno je da dođemo pred muzej, promotrimo ga i odemo, bez da pogledamo sadržaj unutrašnjosti i bez da se pitamo kakva je umjetnost tamo prikazana.

Koji su učinci kibersvijeta i što donosi derealizacija?
Čini mi se da je nova medijska tehnologija ključna. Nitko danas ne može reći - tehnologija me ne zanima, a naročito ne može reći - genetika i biotehnologija je nešto što nema veze s umjetnošću i kulturom. Moja teza je upravo da paradigme genetske kulture, paradigme multipliciranja, cijela nova kultura koja nam se otvara preko kompjutera i mogućnost da stvari vidimo istodobno, otvara novo čitanje i drukčiju vidljivost. Prije smo stvari promatrali u povijesnom slijedu, a sada u sadašnjosti. U tom smislu u knjizi obrađujem pitanje genealogije. Govorim o poduzetničkoj genealogiji, o poduzetnicima ili menadžerima kao novim kustosima, što se veže uz tehnologije, redefiniciju vremena i povijesti. A vrijeme i povijest se upravo mijenjaju putem tehnologije. Vrijeme je ubrzano. Ako pitaš nekoga što se desilo prije deset godina, sjećanje zastane, stvari su ubrzane jer izgleda da nam je sve nadomak ruke. Također, povijest kao takva izgubila je kontinuitet u smislu poimanja i postala je paralelna. Kada putujemo Internetom 80-te i 2005. korespondiraju. To mijenja relacije spram prostora, njega nema, iako svi govore o njemu. Vrijeme je ubrzano do takvih dimenzija da je pitanje hoćemo li ga još tako zvati, a život je postao glavna tema i umjetnosti i biopolitike određene države i mjesta.Derealizacija se veže uz nove tehnologije i medije u tom smislu da i u imaginarnosti povezanoj s umjetnošću treba napraviti obrat. Možda ne treba preko fikcije čitati stvarnost nego preko stvarnosti fikciju. Primjerice sve seksualne perverzije se nalaze na Internetu dok nam u realnosti konzervativne političke sile grade život, restrukturiraju naša tijela, govore tko ćemo biti. Stoga ako «umjetnik koji dobro ne govori engleski nije umjetnik», druga velika mogućnost promjene paradigme glasi «ne treba nam pomoć fikcije, Interneta pri razmišljanju o stvarnosti; upravo suprotno, možda moramo u stvarnosti pronaći nove elemente za aktivnost, otpor i promišljanje onoga što se događa». Ustvari strahote stvarnosti i socijalno-političkog života trenutno su toliko jake, toliko smo segregirani, toliko smo u izvanrednom stanju da možda tu moramo početi tražiti elemente za promišljanje neke pozicije za promjenu tog konteksta, čak i u umjetnosti.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 31.01.2006