Intervju s Matom Škugorom | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Intervju s Matom Škugorom

Već se šestu godinu u Klubu studenata elektrotehnike (KSET-u) održava "No jazz festival". O ovogodišnjem izdanju festivalu, razvoju projekta kao i o pojavi novog "Zag

Razgovarala: Janja Sesar

Mate Škugor
KP: Kako je došlo do ideje o pokretanju No jazz festivala prije šest godina?  
Mate: Ideja zapravo uopće nije bio festival. Ideja je stvorena početkom 2000. kada se cijela priča zahuktala u KSET-u. Shvatili smo da u 4. i 11. mjesecu imamo neku kritičnu masu koncerata koje bi trebalo objediniti kako bi publici omogućili da za puno manje novaca vide sedam, osam, deset ili petnaest koncerata. I to pogotovo onima koji su naša stalna publika. Naime, možemo reći da sada imamo stalnu publiku. Ima nekih 40 do 50 ljudi koji su na apsolutno svim koncertima, kronični ovisnici. Tako se najprije rodio festival Žedno uho, a na jesen festival koji se u početku zvao Earwing jazz festival ili No jazz festival, a sada samo No jazz festival.
 
KP: Kako se u ovih šest godina oblikovala glazbena koncepcija festivala?

Mate: Naravno, nije sve bilo isključivo vezano uz navedene razloge. Pokrenuli smo dvije cjeline jer prve dvije godine nismo imali nikakvu potporu niti za jedan festival. Stoga nam je bilo nemoguće plaćati putne troškove pa smo hvatali ljude na turnejama. A situacija je takva da se u srednjoj i istočnoj Europi održava jako puno jazz festivala baš u to vrijeme. Zbog toga smo i krenuli upravo početkom 11. mjeseca sa festivalom. Ideja je u samom startu bila pokazati ljudima da jazz nije muzika za ljude od šezdeset, sedamdeset godina, što je bilo uvriježeno mišljenje kod nas, već da postoji potencijalno zainteresirana, mahom, studentska publika i općenito populacija mladih ljudi, kojoj može i mora biti zanimljivo što se događa unutar te, nazovimo je, «jazz scene». Iako, okviri su postali stvarno široki i granice su postale toliko tanke da više ne možemo govoriti o jazz sceni. Puno više volim reći suvremena glazbena scena. Unutar te scene potrefilo nam se već prve godine da smo mogli bukirati jako raznolike i zanimljive bendove. Uz veliku većinu njih se može vezati riječ jazz. Međutim, nismo se htjeli time ograničavati pa smo odmah od starta imali na svakom festivalu po jedan ili dva punk-rock koncerta. Uvijek imamo neke fuzije jazza, punk-rocka, općenito jazza i elektronike i drugih glazbenih vrsta. Nismo se htjeli zatvarati u uske okvire. Naravno, neki ljudi su prigovarali pitajući: «Što ovi rockeri ili punkeri rade na Jazz festivalu?».

KP: Otkud tvoja sklonost baš prema suvremenom jazzu? Zašto si započeo taj program u KSET-u?

Mate: KSET je bio godinu i pol zatvoren. Bilo je raznoraznih problema. Devedesete su bile stvarno koma. 2000. je scena počela živjeti puno aktivnije. 1997. sam imao neke ideje kako ponovno pokrenuti klub. Zapravo, jedna od prvih aktivnosti kojima se klub počeo otvarati prema van nakon dosta godina bio je redoviti jazz program. I to je trajalo dvije, skoro tri godine i nije bio samo suvremeni odnosno mahom avangardni jazz, nego je bila cijela naša scena – ljudi koji nisu imali gdje svirati ovdje kod nas, jer je jedini jazz klub koji je u to vrijeme postojao bio B.P. klub, koji je full elitistički i tamo ekipa ne dolazi radi muzike, nego dođe na piće. Kada smo počeli raditi nisam htio biti isključiv i raditi stvari koje su meni super nego pružiti svima priliku. Onda, kad se otvorio SAX klub koji je imao besplatan upad i radio istu stvar, to više nije imalo smisla. Srijedom su ljudi išli u Sax. Tada sam odlučio raditi nešto što je meni super i probati naći publiku za to. I tako je sve krenulo. A unutar te neke recimo jazz scene, iako sam rekao kako se ne volim zatvarati u te okvire, i unutar rock, elektronske i općenito te nekakve suvremene glazbene scene, negdje od 90-te, jako se malo toga događalo kod nas. Skoro pa ništa.
 
KP: Kakva je pozicija KSET-a na zagrebačkoj klupskoj sceni?


Mate: U principu nema neke konkurencije. Povremeno Močvara zna imati jedno razdoblje u kojem ima nekoliko zanimljivih koncerata, kao što je na primjer sada, ali nema tu konstantu. U principu nitko to ne radi iz jednog i osnovnog razloga - zato što je neisplativo. Osim toga, ljude je teško dobiti na neke apstraktne stvari vezane uz glazbu. Nažalost ljudi misle da o njoj znaju sve što trebaju znati. Imaju čvrsta stajališta. Također je problem s glazbom što je svi doživljavaju komercijalnom. Znači s jedne strane, kad želiš aplicirati negdje, razmišlja se – «A glazba, na tome se zarađuje». Dakle, to je jedan problem, a drugi što je sama publika bila ograničena predrasudama.
 
KP: Ipak, i sam si rekao, u Zagrebu postoji publika za ovakvu vrstu glazbe. Kako se kroz godine mijenjala recepcija publike?

Mate: Recepcija publike se drastično promijenila, čak i do te mjere da nije dobro. Čak je previše ljudi počelo dolaziti. Sad je bilo par primjera koncerata za koje nije bilo nikakve promocije, znači da stvarno nije poslan niti jedan e-mail. Samo je jedan web-site objavio najave za dva koncerta u KSET-u od kojih je jedan bio rasprodan, a drugi skoro rasprodan. Očekivalo se nekih 100-150 ljudi po koncertu, ako. A ono krcat klub. Znači, ljudi u principu dođu do informacije, standardni vidovi promocije više ti uopće nisu potrebni. U zadnjih godinu, godinu i pol najviše energije, što se promoviranja koncerata tiče i općenito ove priče, ulažem u internet forume. I tamo su se, u direktnoj komunikaciji s ljudima, stvari pokazale totalno super. Jer ne samo da dosta ljudi komunicira i kaže što misli o svemu tome, već dosta ljudi i čita te stvari i zanimljivo je vidjeti kad imaš obje strane - imaš publiku i imaš organizatore, a i izvođače.

Sam Prekop & Archie Prewitt (Chicago)  
KP: Kakav je interes novih generacija studenata za ovakve programe?

Mate: Uglavnom su ljudi koji dolaze, naravno ovisno opet o programu,  novi ljudi, nova lica koja prije nisam viđao. Svake se godine regrutiraju neki novi studenti i to  mahom mlađi studenti. Onda se zasite nakon nekog vremena, odu, pa dođu novi. Ali, kažem, postoji jedna stabilna baza ljudi. 
 
KP: Puno se ljudi i potencijalne publike neugodno iznenadilo kada su shvatili da No jazz festival i Zagreb jazz festival počinju isti dan. Prokomentiraj tu situaciju.

Mate: Došao sam u poprilične probleme jer se poklopilo otvaranje tog festivala s otvaranjem mog festivala. Budući da sam već u četvrtom mjesecu najavio program festivala za ovu godinu, a ujedno već šestu godinu ide u otprilike istom terminu, mislim da je Kokanović to trebao znati, ako prati i ako ga zanima i voli tu scenu. Međutim, Zagreb Jazz festival dovodi velika imena prošlosti jazza, što se mene tiče, a ovo što se ja trudim dovesti imena su sadašnjosti i budućnosti. Što se tiče publike, ona je podijeljena cijenom ulaznice - 150, 200 kn po koncertu za Zagreb Jazz festival. Jedino mi je koncert Dave Douglasa bio veliki problem jer sam nakon pet godina odlučio dovesti jednog Dave Douglasa. Prije četiri, pet godina mogao sam samo razmišljati da dam 8 tisuća eura. Sada sam došao u takvu situaciju gdje smo rekli da ćemo u to uložiti i naći još četiri, pet tisuća eura sa strane i neka dođe 400 do 500 ljudi i super. Onda se pojavi taj konkurentski festival, a ljudi nemaju novaca i morat će se opredijelite za jedan od ta dva koncerta.

KP: Kako je KSET kao klub prepoznat na međunarodnoj sceni?

Mate: Dovoljan je samo jedan primjer... S Agencijom preko koje dovodimo Dave Douglasa, počeli smo raditi kad smo dogovarali koncert Marc Ribota u KSET-u. I tada smo platili 20, skoro 30 % više nego u ostatku Europe. Zašto? Zato što su prijašnja iskustva te agencije a i drugih agencija s Hrvatskom bila jako loša. I zbog splitskog Jazz festivala koji Marc Ribotu i njegovom bendu Cubanos Postizos nije platio honorar. Zbog toga smo morali ispaštati u početku. Ali sad su se stvari skroz promijenile. Sada nije više problem dobiti bandove ni ispod cijene. Nije problem s njima dogovoriti ekstra stvari. U svakom slučaju KSET je, kao klub, postao jako prepoznatljivo ime vani. Totalno me iznenadilo, kada s nekih skroz desetih strana čuješ priče ljudi da su čuli za klub. Na primjer neki ljudi iz Chicaga koji nemaju zapravo veze s glazbenom scenom na „soulseeku“ (sredstvo internet komunikacije) kažu «Ej čuo sam je za neki klub, ovaj priča se o nekom klubu u Zagrebu, koji je sličan klubu „Empty bottle“ u Chicagu. Ljudima se sviđa i neka neobična kemija se tamo dogodila, spoj atmosfere, publike, bendova – tako da je na većini koncerata to nešto posebno. 
 
KP: Kakva je koncepcija i program ovogodišnjeg festivala? Kakvi su planovi za budućnost?

Mate: U principu smo već ove godine planirali malo aktivnije poraditi na radionicama, ali bit će samo jedna radionica. Mambo Mantis, bend iz New Yorka, radit će radionicu u Galeriji SC i to za sve instrumente koje imaju, čak i za vokal. Znači gitara, tenor saxofon, klarinet, bubanj i vokal. U principu ćemo sljedeće godine pokušati staviti naglasak na radionice i još veće povezivanje mladih muzičara sa ljudima iz inozemstva. To je bitna stvar. Inače smo do sada na festivalu imali tri, četiri puta sessione, super sessione koji su i u medijima bili dosta popraćeni, za mene iznenađujuće, na kojima su naši mladi muzičari svirali s nekakvim facama iz New Yorka ili Chicaga. A ove je godine što se tiče programa bilo dosta kaotično jer sam se ipak morao prilagoditi ovoj priči. Dva su dosta jaka koncerta otpala jer ih nisam mogao platiti. Onda sam dio programa selio na treći tjedan. Trebalo je zapravo trajati od 02. do 12. studenog i to da desetak dana konstantno bude program. Onda to na kraju nije išlo pa smo tih deset dana morali malo razvući na ostale dane. U principu ima dosta bendova koji su negdje između nekog underground rocka, punk-rocka, jazza, improvizacije čak i suvremene klasike. Neka fuzija koja je ovdje pronašla publiku kojoj je to zanimljivo pa sam ove godine odlučio dovesti tri benda koji još nisu bili, potpuno su različiti, a unutar su te neke nazovimo je «polu-scene». Postoji u New Yorku ta punk-jazz scena koja je jako aktivna i jako zanimljiva.
 
KP: Uspijevate li sa dobivenim sredstvima od grada Zagreba i Ministarstva kulture financirati festival?

Mate:  Podrška je sve bolja.  Doduše ljubomora je prirodna karakteristika čovjeka s obzirom da znam koliko ti glazbeni programi koštaju, koliko su skupi, koliko određeni program može koštati. Dosta dobro znam procijeniti i kad vidim zašto neki dobiju pare, onda poludim. U principu nemam razloga biti nezadovoljan. Uspijemo pokriti troškove festivala. Sponzori u KSET neće doći što mi je postalo jasno prije sedam godina. KSET im nije zanimljiv, eventualno brucošijada koji je bio najveći redoviti koncert u Zagrebu kad je Fiju briju ugašen i onda se tu skupilo 4-5 ljudi pa je to sponzorima bilo zanimljivo. Ali to naravno nema nikakve veze sa programom koji ja radim. U principu, tih otprilike 100 000 kuna koje dobijemo od Grada i od Države, 50 od jednih, 50 od drugih za festival, sasvim je ok. Pokriju se putni troškovi, smještaj koji zna biti jako skup i kad se sve skupa zbroji, zahvaljujući tome što ima sve više publike, uspijevamo izvući priču. Uvijek se naravno moraš prilagoditi, pa kad potpišem ugovor za ovu godinu onda lagano krešem program...Onda moraš biti realan. Mislim da u Vijećima u kojima se odlučuje o tome, definitivno cijene što radimo.
 
KP: Postoji li još neko mjesto u Hrvatskoj gdje se održavaju slični glazbeni programi?

Mate: Zadnje za što sam čuo je klub Orlando koji je pokušao dovesti Chicago Underground i mene su kontaktirali. Htjeli su napraviti neku suradnju na relaciji KSET i Orlando. Međutim, još nisu financijski sposobni to organizirati. Jedan koncert tipa Chicago Underground košta nekih 1000-1200 Eura i oni ne mogu izdvojiti taj novac. Osim toga, nije baš jednostavno doći do Dubrovnika. Mislim da bi oni kroz neke dvije, tri godine mogli biti ti. Ne možeš ovako raditi bez kluba, a velika većina ljudi koja otvori klub želi novce. A ako želiš novce, ovo ne možeš imati. Tu nema sredine.       
www.kset.org

Steve Wynn & Miracle 3

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 03.02.2006