Intervju s Nenadom Borovčakom | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Intervju s Nenadom Borovčakom

Ovog smo ljeta posjetili Tabor film festival, međunarodni festival kratkometražnog filma koji se održao od 12. do 17. srpnja na povijesnoj lokaciji dvorca Veliki Tabor, kraj mjesta Desinić u

Razgovarale: Nives Fabečić i Janja Sesar

Ove je godine međunarodni žiri (Ujj Mészáros Károly, Christian Gesell, Ivan Ramljak) izabrao najbolji film festivala  i dodijelio nagradu Veronikina Lubanja filmu "Rođendan" (red. Bertrand Lee, 2004., Singapur), najbolji dokumentarni film (".cez/.nijnok/.tibbar", red. Leo Wentink, 2004., Nizozemska), najbolji animirani film ("Konačno rješenje", Phil Mulloy,2004., Njemačka, Engleska), najbolji domaći film ("Posljednji zaljev panonskog mora", red. Ljiljana Šišmanović, 2002.), a publika je također izabrala svog pobjednika ("Alice i ja", red. Micha Wald, 2004., Belgija). Međunarodni je žiri odlučio umjesto nagrade u kategoriji za eksperimentalni film dodijeliti nagradu za igrani film. Ovogodišnji je novitet bila domaća konkurencija, a dodijeljena je i nagrada T-portala ("11 Meter", red. Florian Langanke, Njemačka, 2005.)
Nenad Borovčak je osnivač i predsjednik udruge Gokul iz Zaboka i od 1999. se oficijelno bavi filmom. Te je godine sudjelovao na filmskoj radionici pri New York Academy gdje i sam režirao četiri kratkometražna filma. Od 2000. je režirao niz glazbenih videa ("Places" rock grupe Three Larche, "I wish I was a geese" ethno pjevačice Dunje Knebl, "methaphorical aproach" grupe Analena i "In my skin", jazz i blues pjevačice Valerije Nikolovske) i autor je nekolicine eksperimentalnih video radova (serijal video loop, poezija je štetna za zdravlje i drugi) te uvodne špice za Tabor film festival 2003. 2001. g. Voditelj je projekta filmske i video radionice financirane od Ministarstva kulture RH, Od 2003. je direktor Tabor film festivala, međunarodnog festivala kratkometražnog filma, a iste je godine i član međunarodnog žirija na festivalu kratkometražnog filma Interfilm Berlin.

KP: Kako je počeo projekt i tko ga je započeo? Kako se razvijao u ove tri godine?
Nenad: Dakle, desilo se sasvim slučajno. Ekipa s kojom smo surađivali iz kluba Močvara tj. udruge URK i mi smo odlučili raditi kao neki projekt u Zagorju. Pošto smo već radili neke stvari u ovom prekrasnom dvorcu Veliki Tabor, odlučili smo da idemo raditi neki festival.
KP: Postoji li neki poseban razlog zašto u Taboru?
Nenad: Ideja je na neki način moja, zato jer je to prekrasan dvorac i iako živim u Zagorju dosta sam ga kasno otkrio. I otkrio sam ga baš u dobrom trenutku. Tu je živio jedan stari gospodin, profesor Štimac, na neki način čovjek iz NGO sektora, koji je na neki način ilegalno skvotirao ovaj dvorac. Ta cijela priča mi se jako dopala i uvijek je taj dvorac bio neko utočište gdje se moglo dobro zabavljati, dobro najesti i ljudima se jako dopalo. Čim smo dofurali ekipu iz URK-a s kojima smo to radili, odmah im se svidjela lokacija. Ali koncept je bio sasvim drukčiji. Radilo se o tome da je tu trebao biti festival sendvič: red dokumentaraca, red igranih filmova, red kratkometražnih filmova. Međutim nismo baš napravili neki fundraising i prikupili smo jedan jako mali budžet s kojim danas vjerojatno nitko iz NGO sektora ne bi radio takav festival. Radilo se o otprilike 30 000 kuna. Napravili smo taj prvi festival sa entrijem od kojih 200 filmova, od kojih neki nisu bili baš nešto, a neki su bili izvrsni, čak i bolji od nekih koji danas dolaze. Tako je to sve počelo. Još uvijek mi je emotivno najdraži iako programski nije najjači.

KP: Možeš li prokomentirati prepoznatiljivost festivala na lokalnoj i međunarodnoj sceni? Smatraš li da se nakon tri godine festival etablirao?
Nenad: Mogu samo reći da se naš festival razvija. Ne mogu reći da je među prvih pet, ili prvih deset. Ali postoji neki organski razvoj toga svega. Nije ni cilj biti prvi ili drugi festival, nego da se polako pokušamo razvijati u svim segmentima, organizacijskim i programskim. Nije nam cilj biti najjači regionalni kratkometražni festival. Za to treba ljudi i to treba ići svojim prirodnim tokom, da se vidi da li to uopće može funkcionirati u ovoj regiji. Neka iskustva govore da je teško i u nekim zemljama koje imaju puno razvijenije gospodarstvo, gdje te mediji puno više pomažu i otkupljuju kratkometražne filmove. Recimo naši mediji, nacionalna televizija izbacila je iz programa jednu emisiju koja je baš promovirala eksperimentalni kratkometražni film. Znači da na neki način hoće to ubiti, dok vani televizijske kuće otkupljuju kratkometražne filmove i oni se na taj način promoviraju. Kod nas u principu najjači mediji, koji u principu puno mogu pomoći da to postane popularna forma, to ne žele. Ili stave taj program iza pola noći kad moraš staviti snimati...
KP: Koji su popratni sadržaji festivala? Čuli smo da su neke radionice bile jako uspješne.
Nenad: Ove godine imamo jako dobar support, radi se o AVID sustavu koji smo na neki način opet dobili preko nekih poznanstava s čovjekom koji ima AVID opremu i njemu se dopala ta ideja. I onda smo mogli napraviti radionicu snimanja spota, no ona se ipak više fokusirala na snimanje video spota, a ne na prikazivanje opreme i baratanje tom opremom. Za tu radionicu je trebalo imati nekog iskustva. S druge strane ovdje su Fade-inovci koji već to dugo rade i imaju iza sebe iskustvo od nekih 30, ako ne i 50 radionica na temu Don't hate the media, be the media. To je bilo izvrsno. To je trenutno najbolja radionica za ljude koji žele u četiri dana naučiti nešto o videu i zavoljeti taj medij. Što se i dogodilo – 6 do 8 ljudi koji su bili oduševljeni radionicom. To mogu doista zahvaliti Fade in-ovcima što su došli odraditi tu radionicu.

Radionica video aktivizma "Don't hate the media, be the media"

KP: Kakva je posjećenost radionica?
Nenad: Posjećenost je super. Iz tehničkih razloga ne možemo primiti više ljudi. Maksimum je nekih 10 ljudi. Nemamo uvjete za više, a mislim da je i ovo sasvim super.
KP: Na koga su bile usmjerene radionice?
Nenad: Bio je javni poziv za radionice. Trebali su se javiti Fade in-ovcima s pismom motivacije. I fakat su se javili motivirani. Ovi ljudi koji su se javili za radionicu snimanja spota, to je bilo malo preprofesionalno za njih pa su se nekio način "spržili" na početku i bilo im je dosta toga nejasno. Jer bilo je premalo vremena, a cilj je bio snimiti spot i zbog toga je malo ljudi ostalo do kraja. Jedan dečko iz Splita je ostao jer ga najviše zanima montaža u Avidu.
U radionici Don't hate the media nije bilo neke takve motivacije, nego jednostavno da vidiš kako to funkcionira. Treba jako paziti kako to radiš. Jer to je zbilja komplicirano i mislim da je na festivalima jako teško isfurati radionice. Bio sam na nekim drugim festivalima, na radionicama i to je bilo zbilja smiješno. Tako da prvi put ovdje imamo radionicu koja je u četiri dana izvršila svoju misiju. I to nam je fakat zadovoljstvo jer srećem ljude koji su oduševljeni radionicama. Tako da nam je od dvije radionice jedna uspjela 100% i to je izvrsno.
KP: Namjeravate li tako nešto organizirati i slijedeće godine?
Nenad: Ako će ih oni raditi, da. Ja bih da napravimo ekipu koja će razmišljati o koncepciji radionica. Ja sam se isto počeo baviti filmom kroz radionice. To je bila radionica koja je trajala tri mjeseca, ali neke stvari se mogu naučiti u četiri dana, pogotovo ako ljudi danas već puno toga kuže o filmu i ako se radi s digitalnim kamerama mogu se naučiti neke osnovne stvari. Radionicama se vrši edukacijama, a time se mogu motivirati i volonteri. Oni tu nešto rade, a povrh toga mogu naučiti nešto o filmu. Treba svakako raditi radionice i nadopuniti ga sa više sadržaja jer festival nije samo gledanje filmova, već i razgovori, druženja i diskusije oko filmova.
KP: Možeš li već sad najaviti nešto za slijedeću godinu?
Nenad: Mogu najaviti sigurno nešto lokalno, a to je da ćemo aktivirati lokalnu djecu iz osnovne i srednje škole da im radimo program, i to djecu koja su nam tu najbliža, 5-10 km, da bi za njih radili neke projekcije. To nije moja izmišljotina, nego vidim po katalozima da ima dječjih programa. Treba širiti publiku i krenuti prema publici koja stasa i koja želi upoznati kratkometražni film.
KP: Kako vidiš budućnost festivala? Je li to već festival u pravom smislu riječi prepoznatljiv festival?
Nenad: Tu smo još dosta ograničeni. Negdje je prepoznatljiv, negdje nije.
KP: Koje su ambicije?
Nenad: Educirati se o filmu, uživati u duhu Veronike Desinićke (smijeh)...Možda jednog dana postane distribucija, no to je teško reći s obzirom na zemlju u kojoj živimo...Jednostavno radimo stvari na koje možemo utjecati. Razvijati sebe i okupljati oko sebe kvalitetnu ekipu, ljudi koji to zbilja volje. Bitni su ljudi koji to rade.
 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 11.10.2005