Intimna vježba aktivizma | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Intimna vježba aktivizma

S članovima madridskog umjetničkog kolektiva Luzinterruptus razgovaramo o vizualnom jeziku i pristupima koje koriste u promicanju građanske svijesti o ključnim društvenim problemima.

Razgovarala: Maja Flajsig

FOTO: Jelsa Art Biennale / Facebook

  • A
  • +
  • -

Ovog je ljeta u organizaciji kreativne agencije LAB852 na Hvaru održano prvo izdanje umjetničkog festivala Jelsa Art Bijenale. Od 1. srpnja do 2. kolovoza, Festival je okupio hrvatske, regionalne i međunarodne umjetnike koji su predstavili svoje radove u kontekstu javnog prostora Jelse, a u okviru ovogodišnje temeSaturn u opoziciji. Astronomski fenomen čije ime nosi naziv krovne teme Bijenala ujedno se zbivao tijekom trajanja festivala, no tematske silnice festivala osim onih astronomskih premrežuju niz ideja koje se ponajviše odnose na Saturnove aspekte i njegovu mitološku simboliku. Tako je tema objedinila niz ideja o prividnom ubrzanju vremena u opreci s njegovim usporavanjem, o procesima propadanja i izgradnje, o vječnom raspršivanju materije i vremena u kontrastu s nemogućnošću razgradnje u jeku ekološke krize.

Tijekom čitavog festivala izvedene su različite intervencije u javnom prostoru Jelse, a možda najupečatljivija je bila ona anonimnog umjetničkog kolektiva Luzinterruptus iz Madrida. Kolektiv djeluje od 2008. godine, a od samog početka u svojem umjetničkom radu koriste svjetlo kako bi na doslovan i simbolički način osvijetlili probleme grada i usmjerili na njih pozornost vlasti i građana. Njihova je umjetnička praksa subverzivna, a odlikuje se efemernošću i radom s lokalnom zajednicom.

Kolektiv se na Jelsa Art Bijenalu predstavio participativnom instalacijom The Plastic We Live With, postavljenom na pročelju prvog jelšanskog hotela Jadran, otvorenog 1911. godine. Hotel već 20 godine nije u upotrebi, a neprestani zahtjevi za novim, kao i pretjerani razvoj turizma, otjelovljeni su u njegovim raspadajućim zidovima. Stoga je kolektiv Luzinterruptus iskoristio pročelje hotela u središtu Jelse kako bi osvijetlili problem potrošačkog neoliberalnog sustava i razarajućeg zagađenja koje donosi. Postavljajući oko 3.500 plastičnih vrećica u prazne prozore i puštajući snopove svjetlosti kroz njih iz unutrašnjosti hotela, kolektiv je stvorio istovremeno začudan, atraktivan i zastrašujući prizor.

Povodom njihovog gostovanja na Jelsa Art Bijenalu, s članovima umjetničkog kolektiva Luzinterruptus (koji i u odgovorima nastupaju kao kolektiv) razgovarali smo o vizualnom jeziku i metodama koje koriste u promicanju građanske svijesti, bilo o globalnim ili lokalnim pitanjima.

 

Vaši radovi pokrivaju širok raspon tema koje se odnose na društvenu nepravdu, ali u novije vrijeme i klimatske promjene i ekologiju. Ta su djela efemerna, ponekad kompostabilna i reciklabilna. Kakav je odnos te efemernosti prema temama koje obrađujete?

Efemerna strana našeg rada ima više veze s filozofijom našeg kolektiva nego s pitanjima kojima se bavimo. Počeli smo naš rad s gerilskim instalacijama, pretpostavljajući da će sve što ćemo učiniti imati ograničeno i kratko trajanje, vrlo određeno kontekstom. Ako radite sa svjetlom ilegalno na ulici, noću, znate da će taj rad ostati na mjestu sve dok ga prolaznici ne odnesu. Svjetlo je privlačno i teško je odoljeti želji da se preuzme kontrola nad njim. To je glavni razlog zbog kojeg ne pridajemo posebnu vrijednost trajanju onoga što radimo. Osim toga, radimo s prilično jednostavnim materijalima, recikliranim, organskim, obično loše ili niske kvalitete. Oni uobičajeno ni u dobrim uvjetima ne izdrže dugo. Međutim, zanimljivo nam je dopustiti ljudima da svojim kućama ponesu privlačan svjetlosni objekt koji je dio našeg rada, i znati da te objekte ljudi zapravo koriste.

Kako je svjetlo postalo glavni alat vašeg vizualnog jezika?

Htjeli smo proizvesti radove koji bi mogli privući pažnju ljudi, a koji ne bi ostavljali trajne tragove u okolišu. Svjetlo nam je nudilo tu mogućnost. Svjetlost je vitalni element, a uz njega se može postići veliki vizualni učinak uz minimalne resurse. Kad svjetlo nestane, sve se vraća u normalu bez negativnog utjecaja na okolinu. Gdje god pogledate, postoje odsjaji i nagovještaji svjetlosti, samo ih morate usmjeriti tamo gdje želite da pozornost ljudi bude usredotočena.

Kako doživljavate procese suradnje s volonterima, što to donosi ljudima uključenim u proizvodnju ovih instalacija? Što ta participativna metoda donosi vama?

Volimo raditi na suradnički način. Vjerujemo da je to dobar način da se instalacije percipiraju kao da pripadaju svakoj zajednici. Suradnjom umjetnički radovi postaju dio grupe, a to daje mnogo više smisla cijelom procesu. Povrh toga, volimo provoditi vrijeme s ljudima koji žive ondje gdje stvaramo, jer će nam oni definitivno dati jasniju viziju tema koje adresiramo svojim radom. Tako će na kraju rad doista biti prožet stvarnim kontekstom. To vidimo kao zajedničku razmjenu u kojoj svatko može nešto dodati i naučiti.

Kakvo je vaše iskustvo s publikom? Događa li se interakcija, imate li osjećaj da su vaša djela relacijska, sama po sebi razumljiva i učinkovita?

Naši su radovi sami po sebi jasni, ili pokušavamo da takvi budu. Kako stvaramo na ulici, znamo da ljudi nailaze na naše radove bez uputstava za uporabu, pa ako ih ne bi razumjeli to bi značilo da ne funkcioniraju. Nastojimo uključiti javnost u sve korake stvaralačkog procesa: pri inicijalnim dogovorima tražimo suradnju svakoga tko želi pomoći; zatim u fazi prikupljanja materijala (također tražimo od lokalnih zajednica da doniraju materijale koje više ne koriste), a tijekom izložbe ne dopuštamo naplatu ulaza posjetiteljima i pokušavamo radove učiniti pristupačnima svima. Ako je moguće, na kraju izložbe doniramo posjetiteljima sav osvijetljeni materijal. Sviđa nam se ideja nastavka naših umjetničkih djela u njihovim domovima.

Dio vaših radova izvedeno je gerilski, ali neki od njih su narudžbe od pojedinih institucija ili organizacija. Koja je glavna razlika u izvođenju, produkciji i odabiru predstavljenih radova? 

Na ulicama izvodimo djela malih dimenzija i uvijek ih sami financiramo. U procesu rada često sudjeluju naši prijatelji, a izvode se iznenadno. Teme su političke, a ponekad i vrlo lokalne. Ne brinemo se toliko o savršenom rezultatu, jer je taj proces za nas razigrana zabava i intimnija vježba aktivizma. Osjećamo se ugodno probleme koji su nam važni adresirati na 'manjoj skali' i izaći na ulice, raditi bez dozvola, ilegalno. S druge strane, kad stvaramo naručene radove, uključujemo se u projekte s većim budžetima i svoj rad naplaćujemo. Budući da smo plaćeni, stvaraju se određena očekivanja o tome što ćemo učiniti. Pokušavamo imati čitav proces pod kontrolom prije nego što se obvežemo, kako ne bi došlo do iznenađenja koja bi nas mogla spriječiti u izvršavanju dogovorenog. Što se tiče sadržaja, u ovim slučajevima teme su univerzalnija pitanja od globalnog interesa koja nas se svih tiču. Budući da obično radimo s javnim novcem (nikada za komercijalne brendove ili kompanije), želimo da ono što radimo služi za promicanje građanske svijesti. Želimo da svi razumiju poantu, zato se uglavnom fokusiramo na pitanja održivosti i ekologije. No, u posljednje vrijeme razmišljamo i o poetičnijim djelima koja govore o određenim osjećajima.

S obzirom na to da ponekad radite gerilski i ilegalno, odlučili ste djelovati kao anonimni umjetnički kolektiv. Kako ste uspjeli ostati anonimni 13 godina? Je li bilo nekih izazova u kolektivu po pitanju autorstva? 

Nismo imali puno problema s anonimnošću, svi naši suradnici to poštuju. U kolektivnom radu nemamo problema, aktivno sudjelujemo u procesima zajedno s ljudima koji nam pomažu. Koegzistiramo i komuniciramo s njima i želimo da se svaki volonter osjeća kao dio kolektiva. Po pitanju promocije našeg rada vrlo smo skrupulozni i radije se ne pojavljujemo u javnosti. To nam ne predstavlja nikakav problem, jer je tako unaprijed utvrđeno ugovorom. Što se tiče ega umjetnika i osobnog samopouzdanja, nismo zainteresirani za to da budemo poznati i popularni. Želimo da fokus bude na djelu, a ne na nama. Ipak, želimo da se prizna autorstvo onoga što radimo. Naposljetku, živimo od svojeg umjetničkog rada. 

Kako funkcionirate u kontekstu malih lokalnih zajednica poput Jelse na otoku Hvaru, u odnosu na rad u velikim gradovima poput Madrida? Kako doživljavate razlike u karakteru publike i logističke podrške?

U malim sredinama lakše je približiti se radu - gotovo svi znaju tko ste i što radite, a poznaju i proces rada. Na taj je način i poruka razumljivija i bliža lokalnoj zajednici. Srećemo mnogo ljudi koji onda dovedu druge ljudi i informacije se šire doslovno od usta do usta. Zanimljivo je vidjeti trenutak u kojem više ne morate objašnjavati umjetnički rad, jer svatko tko je bio blizu može ispričati o njemu bolje od nas samih. U velikim gradovima morate koristiti medije i društvene mreže kako bi ljudi saznali da nešto radite. Komadi moraju biti izrađeni u većim razmjerima kako ih kontekst mjesta ne bi progutao. U takvim sredinama neprestano se nešto događa i jako je teško zadobiti pozornost zajednice, postići da joj vaš rad nešto znači. Povrh toga, ljude koji posjećuju instalacije nerijetko više zanima umjetnička kvaliteta i medijski utjecaj onoga što vide naspram onoga što pokušavamo reći. 

Smatrate li da umjetnost može biti pokretač promjena u društvu? 

Trudimo se ne pridavati preveliku važnosti onome što radimo. Sigurni smo da se naši radovi otvaraju određene rasprave i mi smo time zadovoljni, raduju nas takve reakcije. Ali pretpostaviti da naši radovi imaju moć promijeniti nešto... Pa, sumnjičavi smo u vezi toga. Možda je to stoga što smo prilično pesimistični u pogledu opstanka ljudske rase općenito. Svi svjesni što naš potrošački i neoliberalni način života podrazumijeva. Teško je gledati u budućnost kad nema jasne sadašnjosti, a beznađe i nevjerica je prisutna i kod mladih i kod starijih. Za sada se čini da se među svima nama nastanio divlji hedonizam.

 
Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 02.09.2021

VEZANE VIJESTI

ABC: Grassroots artivizam

Autorice: S. Doričić, A. Pančur

Inicijativa Zagreb Light Brigade zagovara društvenu, klimatsku, političku i ekonomsku pravdu, a djeluju putem svjetlosnih intervencija u javnom prostoru.

Stvoriti održivi svijet za buduće generacije

Piše: Tena Starčević
Globalni pokret Extinction Rebellion služi kao megafon znanstvenoj zajednici koja već dugi niz godina upozorava na opasnosti klimatske krize i nužnost hitnog djelovanja.

Rastvaranje privida, poticanje promjena

Piše: Irena Bekić
Postavljajući pred sebe težak zadatak kritike hegemonijskih poredaka, društveno angažirana umjetnost devedesetih i dvijetisućitih provocira vlastite granice, dovodeći se i sama u pitanje.