Ispunjavanje naših šupljina | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Ispunjavanje naših šupljina

Gavellin Kolovoz u okrugu Osage realističan je utoliko što svoju vjernost i vjerodostojnost potvrđuje upravo onda kada se čini da pretjeruje.

Piše: Igor Ružić

FOTO: Jasenko Rasol

  • A
  • +
  • -

Postoje ponori u koje se ljudi zaljubljuju, bili avanturisti ili ne. Avanturisti ionako nisu samo oni koji se u ponore odvaže i spustiti, uz pomoć više ili manje kompliciranih naprava ili jednostavno snagom vlastitih mišića i, što je još važnije, volje. Postoje ponori i za one malodušne, koji čekaju da se ponor podigne do njih, što ne znači da su oni nužno "uzvišeni". Upravo to se događa likovima drame Kolovoz u okrugu Osage američkog glumca i autora Tracyja Lettsa, proslavljene i filmskom inačicom, koja je odnedavno na repertoaru zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella u režiji srbijanske gošće Slađane Kilibarde

Razočarani pater familias, ujedno i poeta laureatus s profesorskom titulom koji nakon dugogodišnje karijere alkoholičara svjetske klase odluči ipak odustati od života, ili njegova, krajnjim eufemizmom rečeno, zanimljiva obitelj snažnih žena, nisu jedini u tom zaljubljivanju u vlastite ponore. Publika je, filmska i kazališna, očito sklona istoj potrazi za onim lošijim u sebi i lošijim od sebe. Lettsov profinjeno začinjeni složenac najboljeg od velikih američkih tragičara, najprije O'Neilla i Williamsa, ali i solidnih referenci na pokojeg europskog klasika, od Ibsena do Čehova, u nekoliko je godina od praizvedbe 2007. poharao ne samo američko kazalište i njegove nagrade poput Tonyja i Pulitzera, nego i cijeli svijet. Kad je toliko puta provjeren, zaslužio je i ekranizaciju, s nemalim brojem zvijezda "u najboljim godinama", onih koje to tek postaju i onih koji su u žiži interesa te skaču iz kostima u kostim. Film iz 2013. pridonio je popularnosti drame iz 2007, pa se ni domaća kazališta na takav hype nisu mogla oglušiti. 

S obzirom da domaće dramsko kazalište, uz časne i mahom izvaninstitucionalne izuzetke, gotovo u pravilu strepi od trendovskih prihvaćanja tako globalno pozicioniranih predložaka, potez uprave Dramskog kazališta Gavella pohvalan je. Pored toga će se, sudeći po prvim reakcijama publike, i sasvim konkretno isplatiti. I to nipošto nije loše, a možda i ponovno potakne individualne rasprave o razlikama u doživljaju velikog, ili češće malog ekrana, i žive izvedbe. Ovo posljednje je bolja strana nove produkcije u Frankopanskoj, koja nesvjesno i možda sasvim slučajno, redefinira značenje kazališta kao mjesta gdje se navodno osjeća život sam, gdje izvođači i publika romantično dišu isti zrak i rezoniraju u istinskoj emociji. Naizgled, Kolovoz u Gavelli predstava je koja vraća vjeru u dramski teatar, izgovorenu riječ i, naravno, emociju. Sve ono što se na ovdašnjim pozornicama i previše rijetko zaista dogodi, unatoč programskim i programiranim zaklinjanjima upravo u te vječne i nepromjenjive vrijednosti. Utoliko, riječ je o uspjehu, i pritom čak i nije presudno je li riječ o uspjehu koji se dogodio zbog teksta ili zbog njegove filmske adaptacije s kojom se trebalo izboriti i koju je trebalo barem dostojanstveno ponoviti. 

Kaže se da je podjela uloga pola posla, ali u ovom slučaju je podjela bila i više od toga. Uz vjerojatno pojedinačni rad s glumcima i sasvim uredan, iako pomalo sterilan mizanscen, to je i jedino za što redateljica Slađana Kilibarda može bez ostataka primiti kompliment. Sve ostalo za nju je ovdje bilo tek tehničko pitanje, pa je i scenografija Valentine Crnković, a nažalost i glazba Pavla Miholjevića i Jure Ferine, tek nužna potpora, a ne i dio umjetničke nadgradnje i zato, nažalost, daleko od onoga što bi se moglo nazvati adutom. Dramsko kazalište Gavella zaista ima podjelu za ovu predstavu i to u svakom trenutku pokazuje u tolikoj mjeri da je sama predstava prijelomna u nekim karijerama, dok drugima tek potvrđuje značaj, kako prošli tako i budući. 

Lettsova je obitelj sasvim pristojno disfunkcionalna, ali ta je tvrdnja otrcana koliko i pridjev sam. Otac, inteligentni i introvertirani alkoholičar, i majka, navučena na sve vrste medikamenata koje može dobiti agresijom, zavođenjem ili izazivanjem sažaljenja, matematički sigurno moraju imati potomke koji roditeljske odlike dijele bratski ili, u ovom slučaju, isključivo sestrinski - iako ni to nije u potpunosti točno. Tri sestre ponovno okupljene na očevim karminama, pokazuju kako su redom naslijedile želju za dominacijom, tupi oportunizam i melankolično samožrtvovanje. Nela Kocsis kao srednja sestra ima i najmanje posla, iako je najzanimljivija kao slaba karika koja nigdje ne pristaje, ali ni opsesivna submisivnost koju u ulozi Ivy pokazuje Antonija Stanišić Šperanda nije tek slučajna žrtva ili nevažna epizoda. Naprotiv, ona je, na sličan iako ne i jednako simboličan način kao i indijanska kućna pomoćnica Lukrecije Tudor, jedna od vezivnih agenata ovog komada jer iako je naizgled manje važna ili čak i sporedna, uistinu je nosiva u ukupnosti strukture i obitelji i dramskog teksta koji se s njom uspješno nosi. Muški likovi, već otpisani ili su na odlasku, tek dodaju pokoju nijansu ovom vjerno distorziranom obiteljskom portretu. Ranko Zidarić u tome je autentičan i sretno opušten, s obzirom da mu uloga dopušta da bude siguran u sebe i nastup kao rijetko kada, a Janko Rakoš i Hrvoje Klobučar tek suvereno igraju ponuđeno, bez pretjeranog uživljavanja i bez eksihibicija. Iako mu je pripao jedini muški lik koji donekle uspije barem na trenutak izaći iz zadanoga, Darko Milas je propustio šansu za efektno poentiranje, što najviše smeta ne samo njemu nego i suigri koju već, kako se može čuti, trideset i osam godina igra sa svojom suprugom. Nju pak tumači uvijek vjerna Jelena Miholjević, glumica kojoj velika uloga ni ne treba da bi dominirala.   

Iako naizgled matrijarhalan, ovaj tekst ne problematizira toliko rodne koliko klasično ekonomske odnose, čak i kad je riječ o ekonomiji osjećaja, pripadnosti i vjernosti. Lako ga je definirati kao suodnos snažnih žena i slabih, nepouzdanih ili jednostavno prolaznih muškaraca, ali takav bi pogled izbjegao bitno - činjenicu da je riječ o ljudima koji ne žele ispustiti ono što su stekli i onima koji tek počinju razumijevati u kojoj mjeri je sve stečeno ne samo pravo nego i obaveza. Nipošto nije riječ tek o materijalnim dobrima, jer rasprava oko raspodjele obiteljskog nasljedstva traje zaista kratko i završava apsolutnom jednostranom pobjedom. Naprotiv, riječ je o potpuno nematerijalnom nasljeđu, svedivom izvana tek na obavezu i temperament, ali i onome što je podjednako, nerijetko i istodobno, izvor ponosa i uzrok frustracija. 

Upravo zato, unatoč zanimljivim rukavcima radnje i epizodama, poput one šerifa Đorđa Kukuljice ili nastavku nesretne loze u vidu malodobne kćeri i izvedbi Anje Đurinović, središnji i ključni odnos u ovoj drami svodi se na klasiku spojenih karakternih posuda. Međuigra Bojane Gregorić Vejzović i Anje Šovagović Despot je tako sukob istosti, jedne u potpunom procvatu, a druge u trenutku pardoksalno nevoljkog predavanja teške "krune". Razvoj lika izabrane sestre među navodno uvijek jednakovrijednim potomcima, od negiranja vlastitog apsoluta do prihvaćanja njegovih najnižih postulata, dalo je Bojani Gregorić Vejzović priliku da se, možda i po prvi put u karijeri, ili barem prvi put ovako uvjerljivo i nepogrešivo, sklopi s ulogom i odigra bez ostatka na obje strane: niti je glumica mogla dati više, niti je lik mogao primiti manje. Simbolika se tu iscrpljuje, jer Anja Šovagović Despot ipak ne može dopustiti predaju, bilo kada i bilo čega. 

Prvakinja Dramskog kazališta Gavella, po stažu, statusu i omogućenim mogućnostima, hrabrost za uloge prikuplja bitno duže od drugih, ali to je samo zato što ih i bira drukčije od drugih. U posljednje vrijeme, a to se mjeri u sezonama, igrala je u Duhu Margaret Edson sveučilišnu profesoricu književnosti koja se na koncu neuspješno, ali do posljednjeg trenutka hrabro bori s karcinomom. Praznovjerni ili skeptični rekli bi da je izbor slične uloge izazivanje, ali upravo na tome se i temelji dobar dio interpretacije ove glumice, čak i kad to uloga ne zahtijeva ili barem ne potiče. U Duhu je ustajala s bolesničke postelje kako bi protrčala ne samo po pozornici nego i kroz gledalište, dok kao Violet Weston u Kolovozu to isto čini verbalno, riganjem istine kroz rakom izjedena usta, što je jedna od zgodnih metafora koju Letts pametno ne prostituira. U registru ove kompleksne uloge su i ovisnička kriza i lucidni intervali, i cinizam i pokušaj uspostavljanja barem izvanjskog moralnog reda i poretka u obitelj čije je odnose nemoguće popraviti, ali i tvrdoglava introspekcija bez pravog uvida. Violet Weston je žrtva koja ima pravo smatrati se takvom, ali koja je taj kredit odavno potrošila pa sad živi na njegovim kamatama koje je sama investirala - u svoju djecu. Istodobno željna života i zavidna suprugu kojem je donekle i sama dopustila "smrt smirenja", ona jest veliki dramski lik kao prepisan iz američkog modernizma i radova velike četvorke. Anja Šovagović Despot takvu priliku ne propušta, kao što ne propušta niti svaku mogućnost da postane i ostane apsolutna vladarica svojeg prostora. Ne uključuje to samo pozornicu i sve na njoj, nego i gledalište, kojem ona jednako prijeti, koje napada i od kojeg traži milost koju sama ne daje. Pritom se, naravno, u najzahtjevnijim trenucima ne može obuzdati, ali čak i kad ima falš prizvuk, on je daleko od groteske kojom rezultiraju ozbiljne glumačke pogreške. 

U zbroju negativnosti koje opisuje, strukture koja kao da je prepisana iz kliničke arhive i izgleda koji ne dopušta metaforičnost ili drukčije čitanje, Kolovoz u okrugu Osage velik je komad dramskog kazališta koji zaslužuje i prvi i drugi pogled. Realističan je utoliko što svoju vjernost, i vjerodostojnost, nadograđuje upravo onda kad se čini da pretjeruje. Pritom dokazuje da pakao nisu drugi, nego mi sami, eliotovski šuplji ljudi koji svoje praznine, nažalost, pune upravo ovakvim predstavama-ponorima.


Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 04.03.2015