Istinito, angažirano i moćno | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Istinito, angažirano i moćno

S članicama izvedbenog Kolektiva Igralke razgovaramo o zapaženom projektu Bakice, o njihovom pristupu angažiranom kazalištu i uvjetima rada na nezavisnoj sceni u Rijeci.

Razgovarala: Ivana Pejić

FOTO: Milica Czerny Urban

  • A
  • +
  • -

Predstava Bakice, nastala prema svjedočanstvima siromašnih starih žena koje preživljavaju skupljajući plastične boce, premijerno je izvedena u prosincu 2020. godine, kao dio programa Europske prijestolnice kulture – Rijeka 2020. S polugodišnjim odmakom, može se ustvrditi da je riječ o jednom od njegovih najzapaženijih ostvarenja. Iza predstave stoji umjetnička organizacija Kolektiv Igralke koji čine Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, diplomantice studija Glume i medija u Rijeci, u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. Uz glumu, u profesionalnim biografijama članica kolektiva stoje završeni fakulteti komparativne književnosti, rusistike, socijalne antropologije, menadžmenta u kulturi i logopedije, a kazališne projekte provode samostalno kao autorice i producentice. Nakon kazališnog crtića Plastika fantastika iz 2019., Bakice su im drugi autorski projekt, realiziran u koprodukciji sa Savezom udruga Molekula iz Rijeke i Kulturno umetniškim društvom Transformator iz Ljubljane.

Nakon velikog uspjeha u Rijeci, s predstavom Bakice u sklopu CT-HR programske razmjene krenule su na turneju po drugim gradovima u Hrvatskoj, a čeka ih i iskorak u međunarodni prostor. Tim povodom smo s članicama Kolektiva razgovarale o procesu rada na predstavi, do it yourself pristupu koji njeguju te širim uvjetima rada na riječkoj nezavisnoj kulturnoj sceni.

 

Nakon velikog uspjeha predstave u Rijeci, Bakice su nedavno imale mini-turneju u Labinu i Karlovcu. Kakve su reakcije tamošnje publike, je li predstava rezonirala jednako u drugim sredinama?

S.B.: Jako smo sretne što je Clubture mreža odlučila podržati naša prva gostovanja van Rijeke, pa samo tako posjetile Labin u organizaciji Labin Art Expressa i Karlovac gdje nas je ugostila udruga Ka-matrix. Različiti gradovi, različiti konteksti izvedbenog prostora, a osjećamo da se Bakice napeto prate i neskriveno emotivno doživljavaju svugdje. U predstavi komuniciramo s publikom koja svaki put "diše" različito, od otvorenih usklika, šoka, smijeha i aplauza, do potpune tišine. Ne znam možemo li suditi o gradu po jednoj publici (jer svaka se razlikuje), ali u Labinu se publika pokazala znatno više dobrostojećom nego u Karlovcu. U jednom dijelu predstave pitamo gledatelje za predviđanja mirovina te, dok su u Labinu priče naših bakica izazvale šok, u Karlovcu su gledatelji sami predvidjeli dio priče i nisu se uopće čudili. Nakon Labina i Karlovca produžile smo u Delnice gdje nas je ugostila Udruga umirovljenika grada Delnica s punim Radničkim domom, što je bilo posebno veselje! U sklopu Clubture turneje očekuje nas najesen još Čakovec, pa igranje za srednje škole u Rijeci, a prije jeseni gostovanje na Brijunima u Kazalištu Ulysses te na međunarodnom festivalu suvremenih izvedbenih umjetnosti Mladi levi u Ljubljani. Veseli nas ovaj raspon konteksta i publika, od umirovljenika Gorskog kotara, pankerskog karlovačkog dvorišta, preko priznatog međunarodnog festivala pa do riječkih srednjoškolaca. Baš tako smo željele da i žive Bakice

A.M.B.: Nakon izvedbe u Labinu, jedna žena je došla do nas i rekla da bi jako voljela da njeni učenici vide predstavu. Takve reakcije me raduju jer, osim što mi je drago da profesori smatraju da je predstava Bakice bitna, lijepo mi je vidjeti kako je kazalište još uvijek bitno i kako se pomoću njega mogu dotaknuti bitne društvene tematike o kojima se baš i ne govori javno putem ostalih medija. 

Kako je izgledao proces nastanka Bakica, od prve ideje do realizacije? Nemoguće je zanemariti činjenicu da je predstava nastala u jeku pandemije. Koliko je to utjecalo na radni proces? Jesu li uvjeti u kojima ste igrale predstavu na neki način bili i korisni za njen format?

S.B.: Kompletan proces realizacije odvijao se nakon prvog lockdowna i proglašenja pandemije, i bilo je točno kao što si možete i zamisliti. Ja sam dobila koronu taman kad smo trebale početi s probama pa sam bila van funkcije skoro tri tjedna, zatim smo imale više slučajeva samoizolacija i nekih drugih viroza, plaćanja testova i izdavanje potvrda za našu redateljicu i suautoricu Tjašu Črnigoj koja je dolazila iz Ljubljane… Nije još bilo cjepiva, a ja sam nudila svima da ih odmah zarazim pa da smo na miru, ali nisu pristale [smijeh]. Osim niza nesigurnosti i odgađanja premijere (što je vodilo i gubitku prostora za probe, manje termina za izvedbe, reorganizaciji posuđivanja tehnike…), korona nam je donijela i nešto dobro. Naša redateljica trebala je preko ljeta ići na rezidenciju u Pariz, a zbog korone nije pa smo mogle preko ljeta započeti istraživanje za predstavu – organizirale smo javnu kuhinju, upoznavale prve suradnice, skupljačice boca, održale s njima radionicu kazališta potlačenih, družile se i sakupljale priče… I tijekom procesa proba nije bilo puno drugih umjetničkih poslova da nas odvlače od Bakica, bilo je lijepo fokusirano uroniti u temu.

V.V.: Rekla bih da je proces trajao oko dvije godine od prve ideje do premijere. Korona nam je uzrokovala veće komplikacije prilikom planiranja probi, javne kuhinje i radionice kazališta potlačenih. U to vrijeme mi smo prve organizirale događaj javne kuhinje u Rijeci od izbijanja pandemije. Događaj nikom nismo ni prijavile i pokušale smo se držati svih mjera, također bilo nam je teže organizirati radionicu kazališta potlačenih s "bakicama" u zatvorenom prostoru. Snalazile smo se iz dana u dan s novonastalim situacijama. Projekt je bio kompleksno zamišljen i prije pandemije, koja je pridonijela nivou stresa i snalaženja na sve moguće načine. Srećom, svi su imali razumijevanja za situaciju i priskakali nam u pomoć, ta doza solidarnosti davala nam je snage da izvedemo premijeru u prosincu 2020. godine kada su većina kazališta i izvođača u Europi i svijetu mogli samo sanjati o premijeri ili javnoj izvedbi.

Odabrali ste dokumentarnu formu predstave, što se karakterizira kao odvažan izbor, posebno za mlade autorice poput vas. Je li forma logično proizašla iz teme kojom se bavite ili je ishodište ipak u vašim autorskim afinitetima?

V.V.: Mene je forma i snaga dokumentarnog kazališta oduševila nakon što sam gledala predstavu 6 u režiji Žige Divjaka, to je dokumentarna predstava bazirana na stvarnim okolnostima predloženog useljenja maloljetnih azilanata u Đački i studentski dom Kranj. Nalazimo se u tzv. "post-truth" razdoblju širenja lažnih informacija. Pogledati predstavu o istinitim svjedočanstvima u meni je probudilo nešto katarzično, a to nisam godinama doživjela u kazalištu. Smatram da je kazalište moćan alat za progovaranje istine, a ova forma savršena za to. Budući da sam prije glume studirala antropologiju, spajanje etnografije i glume me otprije zanimalo te sam bila presretna kad je ideja pronašla formu kroz koju se moguće izraziti istinito, moćno i angažirano. 

A.S.: Mislim da je forma proizašla iz teme. To nam se činilo kao najispravnije i najlogičnije. Dokumentarno kazalište osobno me ne privlači ni više ni manje od ostalih formi – u ovom slučaju to je bilo najzanimljivije jer se do sada nisam imala prilike baviti takvom vrstom kazališta, stoga je bilo uzbudljivo krenuti u nešto totalno drugačije od onoga što sam navikla raditi tijekom studija. Moram priznati da meni nije lako raditi dokumentarno kazalište. Potrebno je dosta istraživanja i kopanja po temi – od teorijskih podloga do praktičnih znanja dobivenih na terenu – ali bilo mi je zanimljivo jer sam se u nekim trenucima osjećala kao detektiv na zadatku [smijeh].

A.M.B.: Za mene je bilo prilično zahtjevno dokumentarno kazalište. Smatram da je za njega važna čistoća i jasnoća "glume", zapravo bih mogla reći da u njemu nema previše prostora za glumu, nema dodatnih štaka koje nekad kao glumci koristimo kao alate. Zbog toga sam i sretna kao glumica jer sam, osim što sam imala priliku raditi na temi koju smatram izuzetno važnom, s prijateljicama i kolegicama koje volim, također imala i priliku raditi na sebi. 

Posebno se važnim čini pristup osjetljivoj temi poput ženskog siromaštva – kako ne skliznuti u banalizaciju ili pak eksploataciju života i iskustava na kojima se rad temelji. Kako ste tome pristupile?

A.S.: Puno smo razgovarale o temi s redateljicom, trudile se preispitivati vlastite stavove i predrasude, što smatram vrlo korisnim i važnim u umjetnosti i životu općenito – biti stalno budan i pitati se. Bile smo svjesne da tema vrlo lako može skliznuti u patetiku i banalnost, a najgore bi bilo u eksploataciju života o kojima govorimo, stoga smo posebno pazile da se to ne dogodi i zaista vjerujem da nije. Često smo komunicirale s našim suradnicima (skupljačicama boca), informirale ih o procesu, tome što radimo, na koji način se bavimo temom, kako ćemo predstaviti njih i njihove živote… provjeravale slažu li se s tim, kako se osjećaju vezano za to i na kraju krajeva pozvale smo ih na probu kako bi vidjele i sudjelovale u procesu. Jako smo sretne što smo nam je predstava omogućila da im i financijski pomognemo i na taj način im se zahvalimo na suradnji. Nakon svake izvedbe naše suradnice dobiju novac od prodaje programskih knjižica. Tako da smo uz jedno posebno prijateljstvo, dobile i taj poklon – konkretno im možemo pomoći. 

A.M.B.: Bile smo oprezne s našim suradnicama i osluškivale smo u kojoj mjeri one žele pričati svoje priče. Ima stvari koje su nam podijelile i koje smo sačuvale za sebe, bilo nam je jasno da moramo graditi odnos između nas i "bakica" na povjerenju i s poštovanjem. To je bio i pristup rada na predstavi i svaki put kad bi bilo teško ili kad bi se približile patetici prisjetile smo se da nam je najvažnije dati tim ženama dostojanstvo koje su zaslužile. U tome nas je vješto usmjeravala naša redateljica, Tjaša, koju nije zanimalo isključivo zašto je nekome teško, već kako izgleda život osobe koja se cijeli život bori i ne posustaje, zanimalo ju je kakvi su snovi te osobe i kakva su njezina sjećanja.

Vaš je kolektiv u dobroj mjeri samodostatan – same radite sve, od pisanja projekata do postavljanja svjetla i tehnike. Koliko je taj pristup održiv? Kakvi su općenito uvjeti za rad kolektiva poput vašeg u Rijeci?

V.V.: Mislim da je takav način rada moguć samo kratkotrajno, ako je projekt vođen ljubavlju i idealizmom, kao što je to bio slučaj za vrijeme nastanka predstave Bakice. Ja sam u jednom trenutku bila u ulozi producentice, inspicijentice, tehničarke i glumice, intenzivno tri mjeseca, sad sam samo u ulozi producentice, tehničarke i glumice. Tada sam mogla uložiti toliko vrstu energije jer sam još uvijek primala plaću u udruzi gdje sam bila zaposlena, a zatim još tri mjeseca naknadu od burze. Sada, kada moram prihvaćati svakakve ponude za posao da bih preživjela, teško je ostati raditi i u svim ovim ovim ulogama za naše projekte… Najveći problem je sustav financiranja projekata na nezavisnoj sceni. Nikada ne dobijete više od 60 posto budžeta koji ste napisali da je potreban za realizaciju projekta i onda kako bi ostvarile kvalitetu, režemo svoje glumačke i producentske honorare. Zamislite šest mjeseci rada od šest do deset sati dnevno za 1200 kuna ukupno, kolika bi to bila satnica? Jedna kuna za sat vremena rada, mislim da to dugoročno nije održivo. No priču o prekarnoj poziciji kulturnih radnika, a pogotovo onih na nezavisnoj sceni već svi znamo. Srećom, mi smo divan tim i imale smo podršku mnogih s riječke scene pa smo na kraju i uspjele.

S.B.: Ovaj do it yourself pristup održiv je dokle je god volje, strpljenja, odricanja, međusobne podrške i poštovanja, i ljubavi i veselja negdje između. Još uvijek imamo potrebe i strasti za nastavak autorskog rada, ali naravno da je teško raditi niz poslova paralelno, i još volonterski za vlastite projekte... To je, nažalost, sudbina gotovo svih nezavisnih umjetnika, a i šire, prekarnih radnika. Negdje iz te pozicije su također nastale Bakice, nas kao mladih prekarnih radnica u kulturi koje (kako sada stvari stoje), neće imati mirovinu jer radimo honorarno. Ipak, nadamo se da će s našim stažom, kada se "dokažemo" kao mlade autorice, polako postati i lakše dobiti projekte i financiranja.

Što se tiče stvaranja na riječkoj nezavisnoj sceni, čini mi se da je možda lakše nego, recimo, u Zagrebu. U Rijeci je moguće dogovoriti prostor za probe ili izvedbe, postoje prostori koji su otvoreni nezavisnoj sceni (više je potrebe nego prostora, ali svejedno), moguće je dobiti (doduše izuzetno skromno) financiranje Grada ili Županije… S tim da je Bakice u potpunosti omogućila Rijeka 2020  Europska prijestolnica kulture, da nije bilo tog projekta, ne bi bilo ni ove predstave, ili bar ne u ovom obliku, s ovim suradnicama i suradnicima. Također, neizmjerno smo zahvalne za podršku koju smo primile s riječke scene, npr. od Saveza udruga Molekula, Drugog mora ili Cyclorame. U jednom trenutku smo osjećale kao da nam je cijeli grad uskočio u pomoć kako bismo uspjele savladati sve te okolne poslove i poteškoće i izaći s Bakicama, zbog čega smo osjećale i jedno lijepo zajedništvo i solidarnost na sceni.

Što dalje čeka Igralke, radite li već na sljedećem projektu?

A.M.B.: Iako je zahtjevno raditi dugoročne planove zbog nepredvidivosti vremena u kojem živimo, dogovorile smo dva nova autorska projekta za Igralke, koja ćemo realizirati i predstaviti publici ovu jesen. Također, zbog suradnje s Udrugom za beskućnike i socijalno ugrožene Oaza (Rijeka) u procesu nastanka Bakica, pozvane smo da kao kolektiv napravimo predstavu s temom beskućništva, a koju ćemo stvarati skupno osmišljeno, s beskućnicima i beskućnicama, među kojima su i neke gospođe s kojima smo radile i na Bakicama, što nas jako veseli.

V.V.: Radimo na dva projekta te su naši suradnici opet međunarodni. Već dvije godine pripremamo autorsku predstavu s redateljicom Samanthom Glover iz Londona i scenaristom iz Bostona Ericom Mosesom, koja je već nekoliko puta mijenjala radi naziv (D’Annunzio - Rijeka experiment, Zolfanelli). Kao što možete naslutiti iz naslova, radnja je smještena u Rijeci te je polazna ideja za predstavu bila okupacija Rijeke Gabriellea D’Annunzija. Nažalost, naše financije za ovaj projekt još su skromnije od onog koji smo imale za Bakice, a putni troškovi naših suradnika su veliki, tako da ove godine planiramo predstaviti work in progress, bez pritiska da realiziramo "pravu" predstavu u nemogućim (financijskim) uvjetima. Također si želimo dozvoliti proces eksperimentiranja i stavljanja u fokus proces rada, umjesto finalnu verziju predstave, što je klasičan pristup radu u kazalištu i akademiji na našim prostorima. Druga predstava će biti naš prvi susret s improvizacijskim kazalištem, a radit ćemo sa suradnicom i redateljicom iz Francuske Pauline Calme. Tema improvizacija i izvedbi bit će overload ili "preopterećenje" (radom).

S.B.: S Bakicama smo zapravo uspjele iz ničega napraviti sve čemu smo se nadale i prekrasno je da predstava otvara ljude i pomjera perspektive, i da zaista počinje igrati. Predstava je inspirirala novinarku Bojanu Guberac da o problematici siromaštva kod umirovljenica napiše članak, a članak je inspirirao tada saborsku zastupnicu Radu Borić iz Nove ljevice da o toj temi održi govor u Saboru! Uskoro idemo gostovati na zaista prestižan festival u Ljubljanu… Za mene su to veliki uspjesi. Imam nade da je ovo samo početak, a da pred nama stoji još puno lijepih projekata, stvorenih zajednica, dijeljenja i bliskosti.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 23.06.2021

VEZANE VIJESTI

Siromaštvo na rubu rada

Piše: Bernard Koludrović

Polazeći od dokumentarne građe o životima žena u Hrvatskoj, predstava Bakice Kolektiva Igralke bilježi neravnopravnost i marginalizaciju koju one trpe u patrijarhatu.

Gasiti požar vodenim pištoljem

Piše: Nina Gojić
Izvedbeni umjetnici_e navikli su na nesigurne uvjete rada, no između pandemijskih mjera te nedostatka potpore resornog ministarstva i institucija nalaze se u nikad većoj neizvjesnosti.

Opasnost apstrahiranja zla

Piše: Nika Krajnović

Ocrtavajući ksenofobiju koja poput zloćudnog micelija prodire u svaku poru života, predstava 6 progovara i o alarmantnoj temi uloge medija u širenju društvene nesnošljivosti.