Iz hobija i strasti, bez planova i strategija | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Iz hobija i strasti, bez planova i strategija

S redateljem Ivanom Ramljakom razgovaramo o njegovoj spontanoj filmskoj razvojnoj putanji, očekivanjima od sebe i publike te o mogućnostima filma i zagrebačke nezavisne scene.

Razgovarala: Dora Sivka

O jednoj mladosti, r. Ivan Ramljak

  • A
  • +
  • -

Zadnji film zagrebačkog filmskog redatelja i kritičara Ivana Ramljaka, ujedno njegov diplomski rad na Akademiji dramske umjetnosti i dugometražni prvijenac O jednoj mladosti mnogi su proglasili najsvjetlijom filmskom točkom ove godine, iznimno teške za kinematografiju i društvo u globalu. Riječi hvale popraćene su i dvama nagradama: za najbolji dokumentarni film Balkana na 19. DokuFestu i Grand Prixom ovogodišnjih Dana hrvatskog filma. Ramljak ovim filmom, sastavljenim isključivo od fotografija i poneke arhivske snimke, pokušava rekonstruirati život, umjetnost i odnose njegovog najboljeg prijatelja iz mladosti Marka Čaklovića, trinaest godina nakon njegove smrti.

I prije uspjeha zadnjeg filma Ramljak je uživao reputaciju jednog od inovativnijih hrvatskih dokumentarista srednje generacije, a svoj trag ostavlja na zagrebačkoj nezavisnoj sceni još od kasnih 90-ih kao jedan od osnivača Radio Studenta, kluba Močvara, časopisa Nomad i Human Rights Film Festivala. U filmske vode kreće amaterskim trash filmovima o kung-fu majstoru Bori Leeju nakon čega se okreće različitim hibridnim formama, a dio puta obilježava plodonosna suradnja s Markom Škobaljem (Najpametnije naselje u državi, In utero i Trapula). Ramljak se u samostalnoj izvedbi ističe neslužbenom "trilogijom prostora", filmovima Kino otok, Mezostajun i Dom boraca, koji se bave sudbinama prostora: napuštenih otočkih kina, praznih ulica Korčule zimi i zaboravljenim i monumentalnim Domom boraca i omladine pokraj Kumrovca. 

U razgovoru s redateljem razmišljamo o njegovoj razvojnoj putanji i dosadašnjem opusu, težnjama na filmu, kao i stanju hrvatske nezavisne scene.

 

Ti si bio prvi umjetnički direktor Human Rights Film Festivala, a sada je tvoj film O jednoj mladosti u programu njegovog 18. izdanja. Na koji način se film o životu i odnosima tvog prijatelja Marka Čaklovića istovremeno dotiče i pitanja ljudskih prava?

HRFF smo originalno pokrenuli u vremenu u kojem u Zagrebu nije bilo festivala dokumentarnog filma pa je, nalik na One World Film Festival u Pragu, on trebao biti festival dokumentaraca o ljudskim pravima. Sadašnji koncept HRFF-a je širi: prikazuju se dokumentarni i igrani filmovi, koji se u užem ili širem smislu bave ljudskim pravima. HRFF pritom prikazuje kvalitetne art filmove koje nitko drugi ne bi pustio u Zagrebu, što je vrlo važno. Gdje se tu uklapa moj film je stoga više pitanje za sadašnjeg umjetničkog direktora, no poveznice ima. 

Kad sam kretao raditi O jednoj mladosti imao sam tri osnovna cilja: prvo, sačuvati umjetnost jednog izuzetno talentiranog čovjeka od zaborava, drugo, progovoriti o problemu nemogućnosti komuniciranja svojih teškoća i emocija, i negativnim posljedicama te nemogućnosti i treće, dočarati vrijeme poslijeratnih 90-ih. Taj treći cilj je doduše trebao biti u pozadini i nije mi bio toliko ključan koliko prva dva, ali izgleda da se dosta ljudi zakačilo baš za to. Radi se o jednom šizofrenom razdoblju, u kojem je Hrvatska napokon postala samostalna država, a njeno vodstvo je radilo sve što je u njihovoj moći da zabrani drugačija mišljenja. Onemogućavao se razvoj kulture i nezavisnih medija, zemlju se izoliralo od Europe i svijeta. U to vrijeme nije bilo filmskih festivala, nekomercijalnih klubova, nema novaca, nitko nigdje ne putuje, a i doba je prije Interneta. Kao tadašnjim dvadesetogodišnjacima nije nam puno toga preostajalo nego da se vozimo po gradu, duvamo i slušamo muziku. Iz nedostatka sadržaja koje smo htjeli konzumirati, mi smo počeli pokretati stvari. Tu je valjda taj moment ljudskih prava.

U filmovima tzv. neformalne trilogije prostora, u filmu Baba Višnjine 38 pa donekle i u O jednoj mladosti vidljiva je sklonost jukstapozicijama, najčešće jednog prostora i njegove dvije vremenske dimenzije. Te dimenzije različito tretiraš od filma do filma, ali se mogu sažeti u ideji: "ovako je bilo nekada, ovako je sada". Od kuda ova težnja i misliš li da će ona obilježiti tvoju poetiku? Hoće li se toga ljudi sjetiti kad pomisle na tebe kao autora? 

Zanimljivo, trenutno pripremam tri filma i sva tri se opet bave prošlošću. Najiskrenije ne znam od kuda dolazi ta težnja i zašto se stalno bavim prošlošću ili sjećanjem na zaboravljene ljude, prostore ili događanja. Ne mislim za sebe da sam osoba koja živi u prošlosti. U srednjoj školi sam volio povijest, ali nisam lik koji samo kopa, preokreće i vrti po svojoj, tuđoj ili generalnoj povijesti. Možda bih to trebao probati otkriti na psihoterapiji. Ali da, vjerojatno je da će me to obilježiti kao filmaša. 

U početku si se probio uspješnim trash filmovima i humorističnom satirom, nakon čega prelaziš na igrane i dokumentarne filmove, koji su često hibridno eksperimentalni. Kamo ćeš dalje? Hoćeš li se usidriti u dokumentarnom rodu i istraživanjima prošlosti? Hoće li trash estetika ili komedija ostati zabilježene kao ranija autorska faza ili bi se ponovno upustio u te vode sada?

Cijeli moj filmski put je išao vrlo spontano. Ništa nisam zapravo planirao niti imao jasne strategije. Od početka faksa sam se htio baviti filmom, ali nisam imao hrabrosti krenuti. Na Boru Leeja sam slučajno naletio preko Klikovog temata o filmskom amaterizmu. U sklopu toga otišao sam do Sinja napraviti intervju s njime. On me tamo pitao bi li mu ja napravio film u Zagrebu, na što sam neoprezno rekao "da". Ti filmovi su zaista bili trash – jer tu nitko nije znao što radi: niti je Bore Lee znao kung fu (čega je on svjestan, ali to koristi radi komičnog efekta), niti smo mi znali režirati, snimati ili montirati – zapravo to je bio čisti amaterizam. Iako su nas neki kritizirali da smo mi Boru tu iskoristili, činjenica je da je njemu išao sav novac od zarade na distribuciji filmova, a i on je postigao svoj cilj – da bude popularan u cijeloj regiji. A meni je to samo štetilo, jer su me godinama na raznim fondovima odbijali, trpajući me u taj trash koš.

Nakon toga s Markom Škobaljem pokušavam raditi "ozbiljnije" filmove. No mnogo scenarija nam je odbijeno na natječajima. Problem je bio u tome što nismo bili dijelom profesionalnih krugova, pa smo se onda okrenuli drugim načinima: tražili smo projekte, radionice, pozive. Tu smo naišli i na natječaj za Zagrebačke priče, regionalnu radionicu Ateljea Varan u Beogradu, projekt Sarajevo grad filma i slično. Tako smo pet kratkih filmova snimili gotovo bez ikakve bez pomoći HAVC-a ili Ministarstva. Sve su to bile ideje i projekti koje su Marka ili mene zainteresirale i privukle na rad, bez konkretnog plana. Tako sam nastavio i dalje samostalno, ovaj put uz pomoć institucija. Neformalna trilogija o prostorima također se desila stihijski, nisam imao ideju i plan baviti se arhitekturom na filmu. Načelno, ideje koje me intrigiraju neko dulje vrijeme odlučujem ostvariti, jer očekujem da će me ta želja držati dovoljno dugo da film napravim kvalitetno. Kako je ovo sve kod mene krenulo iz hobija i strasti, i ne smatram to svojim poslom u onom klasičnom smislu, tako ni nemam planove razvijanja "biznisa" i strategija, kako da npr. završim u Cannesu za dvije godine. 

Kad smo kod Cannesa, koliko su za tebe očekivanja domaće ili strane publike važan faktor u odlučivanju s kojom idejom i kojim projektom ideš u realizaciju? U filmu tvog prijatelja Marka, talentiranog i sposobnog kulturnog radnika i umjetnika između ostalog, karakterizira otpor prema plaćenim angažmanima koje on smatra prljavim po defaultu. Razmišljaš li o tome što je profitabilno ili "in"? 

Radim filmove prvenstveno za sebe. Nije da mi nije bitno hoće li se drugima svidjeti, ali bitnije mi je da kad ih ja pogledam za 10, 20 godina mogu reći da su mi i dalje OK. Svjestan sam da će se neki filmovi svidjeti većem, a neki manjim broju ljudi. Za Dom boraca sam znao da će većini biti teško probavljiv, no iako mi svi govore da je O jednoj mladosti moj daleko najbolji film dosad – za mene je to i dalje Dom boraca. Zato što je najbliži filmovima kakve volim gledati, u kojima atmosfera i stanje prevladavaju nad radnjom. 

Što se tiče publike, nije lako pogoditi što će se svidjeti stranoj publici, što je opet odvojeno od toga što će se svidjeti stranim festivalima i selektorima. Postoji određena vrsta filmova i tema s ovih područja koje strani festivali žele prikazivati. Popularne teme s Balkana su rat, nasilje i kršenje ljudskih prava. Ne čudi da su filmovi s ovih područja koji su međunarodno uspješni uglavnom u tom kalupu. O jednoj mladosti je prvo bio odbijen na 20-ak najvećih svjetskih festivala, s objašnjenjem da je film odličan, ali mu nedostaje širi kontekst, previše je intiman, zbog čega ga strana publika neće shvatiti. A onda kad su ga neki drugi, rekao bih hrabriji festivali počeli uzimati, nagrade se nižu jedna za drugom, a i reakcije publike su odlične. To je problem s festivalskom kulturom danas – selektori koji ne znaju kako prodati ovakav film, koji nema magičnih taglineova za kataloge. Nemaju ga hrabrosti uvrstiti "samo zato što je dobar", čime podcjenjuju i film i publiku. 

Kad sam bio mlađi razmišljao sam o strategijama kako jednog dana postati međunarodno slavan redatelj, ali razlozi zašto sam to htio nisu bili vezani uz film kao takav. Više su se ticali nekog mog manjka zadovoljstva sa samim sobom i želje za važnošću. A onda kad sam postao stariji shvatio sam da se ne bavim filmom radi toga, nego upravo iz užitka bavljenja filmom. Dok god su ti filmovi dovoljno uspješni da mi osiguraju financiranje sljedećih, to mi je sasvim dovoljno.

O jednoj mladosti je proglašen najboljim dokumentarnim filmom Dokufesta 2020, uz objašnjenje stručnog žirija "jedan se film, kao nezavisan glas, posebno izdvaja za ovogodišnju nagradu". Što znači nezavisan glas u ovom kontekstu? 

Ne znam što bi značilo "nezavisan glas", nezavisan od čega? Vjerojatno je vezano uz prošlo pitanje. Izgleda da su oni pronašli kvalitetu u onome što je drugima bio problem, to jest nije im smetalo što nisam dao širi kontekst i recimo spomenuo "rat u Hrvatskoj". Ono što ja nisam htio je iz današnje pozicije reinterpretirati prošlost o kojoj se radi u filmu. Htio sam pomoću tih fotografija i videa ljude uvući u to vrijeme, koristeći ono što smo mi tada znali, osjećali i radili. Namjerno nisam dao širi kontekst, što je nekim festivalima bio problem. Film se iz tog razloga razlikuje od mnogih dokumentaraca koji upravo igraju na tu kartu aktualnosti i općeg, globalnog konteksta. Možda su tako tumačili "nezavisan“ glas. Jedino to tako mogu objasniti.

Zanimljiva je činjenica da si Akademiju upisao kao zreli autor. Što se promijenilo ulaskom u suradnje s institucijama i javnim strukturama? Je li bilo gušenja "nezavisnog glasa" i ukalupljivanja u neki akademski mainstream

Akademiju sam upisao s 42 godine zato što sam htio diplomu. Iskoristio sam studiranje da snimim Dom boraca i O jednoj mladosti i jako mi je drago što sam to napravio. Bez kvalitetne infrastrukture Akademije to bi bilo teško izvedivo. S obzirom na osjetljivost teme, uvijek je postojala mogućnost da ne ispadne dobro. A činjenica da radim film u okviru ADU mi je davala tu slobodu da ga i javno ne prikažem ako se to dogodi, što da sam ga radio kroz HAVC-ov sistem ne bi bilo u redu. Isto tako, zbog Markove prirode i prirode projekta, dobro sam se osjećao što je cijeli film napravljen u okvirima akademskog procesa i nitko nije honoriran za posao na njemu. Ukratko, da nije bilo Akademije ovaj film ne bi postojao.

Što se tiče gušenja nezavisnog glasa – puno toga ovisi o tome kako se postaviš, koliko si zreo i siguran u sebe i koliko se daješ oblikovati. Nijedan od profesora ne postupa s krivim namjerama, ali moguće je da te odvedu u krivom smjeru. Tome se treba oduprijeti. Kad sam došao bilo mi je rečeno da moram biti svjestan da ovdje neću moći raditi "eksperimentalne" filmove poput Kina otok. Iako on uopće nije eksperimentalan film, on je čak dokumentarni mainstream u svjetskom kontekstu. No ja sam nastavio po svome. Morao sam se dosta boriti za Dom boraca, da mi uopće dozvole taj pristup. Za O jednoj mladosti se, s druge strane, uopće nisam morao boriti, svi su bili puni podrške i vrlo zadovoljni rezultatom. 

O jednoj mladosti je nastao selekcijom između 15 000 Markovih negativa. Film na kraju dostiže svoj emotivni vrhunac u trenutku u kojem priznaješ da ga smatraš vašim zajedničkim djelom: Marko je direktor fotografije, a ti si redatelj. Doista, prošlost progovara kroz Markov očiti fotografski talent i on je neporecivi sukreator djela. Kada promotriš film kao završenu cjelinu: koliko su slike uspješno rekonstruirale prošlost? Do koje je to mjere moguće?  

Zanimljivo, ali teško pitanje. To je prošlost koje se iz raznih razloga ne sjećam baš detaljno. Desila se prije 20 godina, jako smo puno duvali, kao što se vidi iz filma, a ja se sada osjećam kao neka ne druga, nego treća osoba. Dosta toga mi je u magli. Kada gledam te fotografije uđem u neko stanje, ali je li to doista to stanje ili sadašnja projekcija tog stanja – to je užasno teško za reći.

No kada gledaš neke serije Markovih fotografija snimljene u vrlo kratkom periodu – kao kakav foto strip – zaista možeš dobiti vrlo snažan dojam tog doba. Mi smo u procesu montaže krenuli s foto stripovima, u početku smo dosta serija uključili, po recimo 10-ak fotografija snimljenih u razdoblju od deset minuta. Kako je montaža išla dalje, shvatili smo da ako želimo postići atmosferu koju smo željeli, fotografije trebaju trajati dulje i treba ih biti manje. Tako je naposljetku u filmu ostalo samo nekoliko tih "foto stripova". No recimo ona serija fotografija tijekom koje Markova djevojka Vedrana pripovijeda o branju kupina i vođenju ljubavi je dobar primjer. Uključeno je pet fotografija, a bio je jedan cijeli film koji su oni međusobno snimili. Kada pogledaš tih 20-ak fotografija – ti si s njima na livadi i osjećaš ljubav i strast među njima. Ne mogu sa sigurnošću reći da je to uspješno rekonstruirana prošlost kada uopće nisam bio dijelom te scene, ali mislim da je Marko na mnogim fotografijama upravo to uspio uloviti i prenijeti na druge.

Imaš li potrebu da tvoji filmovi ostvare mjerljiv utjecaj u društvu? Na primjer, paralelno sa stvaranjem filma Kino otok započeo je velik projekt Kino Mediterana – ponovno oživljavanje kina u Dalmaciji i digitalizacija Kino mreže, čemu si i sam pridonio promocijom svojeg filma o toj temi. To je konkretan društveni pomak. S druge strane, rekao si da je cilj posljednjeg filma da svijet spozna da je postojao Marko Čaklović. Tako svako novo gledanje O jednoj mladosti omogućuje da Markovo postojanje i djelovanje ostavlja zbiljski trag putem sadašnjih i budućih gledatelja. Koliko je važan i kako uopće mjeriš "utjecaj" svojih filmova? 

Kako u kojem filmu. Moj posao je da snimim film, što će se događati dalje nije na meni, iako se uvijek nadam da će se nešto i zbiljski promijeniti. Na primjer, kada se Mezostajun, film o tome kako je orijentiranost na turizam ubila život u zimsko doba u Dalmaciji, prikazivao na Korčuli i drugdje, ljudi su ostali šokirani s onim što su vidjeli, iako je to realnost u kojoj žive. No dok to netko sa strane ne zabilježi i predstavi u nekom formatu, možda ne shvaćaju što se tu dogodilo. Volio bih da se i dalje razvije ova priča, iako to nije na meni. I napraviti film o nekim temama je samo po sebi aktivistički. Što se tiče konkretnijih koraka, možda se u sljedećih nekoliko godina preselim na Korčulu i otvorim kulturni klub, no vidjet ćemo.

Redatelj si i filmski kritičar, što nije toliko čest slučaj. Jesi li izgubio onaj teorijom neopterećeni pogled gledatelja? Da se identificiraš se s likovima i uroniš u film, a da ne razmišljaš svjesno ili nesvjesno o pozadinskim procesima stvaranja filma? Ili je takav "djevičanski pogled" izgubljen?

Već dvije, tri godine nisam aktivan kao kritičar, no smatram da to čak nije toliko bitno za ovaj aspekt, to jest da to nema veze s teorijom. Rad na filmu kao takav je ono što uništava taj djevičanski pogled, jer onda postaneš svjestan kako nastaju filmovi. Više manje sada sve filmove gledam kroz dvije prizme: 1. ja bih to napravio drugačije, to jest bolje ili 2. ovako nešto dobro nikad neću moći napraviti, najbolje da se prestanem baviti filmom. No ne fali mi zapravo ta magija neopterećenog gledanja, malo si idem na živce s ovim mislima, ali i dalje je gledanje filma (u kinu) nezamjenjivo iskustvo.

Na tom tragu, za sebe kažeš da si filmofil, a u svojim radovima već si istraživao prostor kina i njegovu važnost za rast i razvoj zajednice i pojedinaca. U kontekstu pandemije, kako zatvaranja kinodvorana, prebacivanje fizičkih festivala na digitalne platforme i online premijere utječu na gledateljsko iskustvo? Jesu li filmovi posredovani online alatima zakinuti za neku svoju dimenziju ili nisu?

Otkako je krenula digitalna distribucija i mogućnost da se film gleda na računalu, među starijim filmofilima se vode te rasprave. Mogu li se usporediti iskustva gledanja filma na laptopu u krilu sa slušalicama i gledanja u kinu? Meni sama činjenica da imam izbor stisnuti pauzu kada gledam film na laptopu uništava koncentraciju i pažnju. Čim mi postane dosadno, naporno ili nerazumljivo, odmah želim pogledati mobitel, pojesti nešto. Osobno mi ništa ne može zamijeniti iskustvo u kinu. 

Što se tiče pandemije, bojim se da će se mnogim festivalima ovo novonastalo stanje svidjeti – gledanost im je veća online, a troškovi su manji i organizacijski je manje zahtjevno. Neki će zaključiti da im je jednostavnije imati online festivale. Treći problem je što će globalna kriza uništiti velik broj kino lanaca, kao i privatnih i nezavisnih kina. Kao što se spominje u Kino otoku – prvi udarac kinu je bila televizija, zatim video, zatim kod nas rat, pa prelazak na digitalnu tehnologiju, a posljednja je očito pandemija koronavirusa. Ovo bi mogao biti udarac zbog kojeg bi kino moglo postati elitna zabava na razini baleta i opere. Ako ovo stanje potraje, bojim se da bi se broj kina u svijetu mogao prepoloviti.

Da završimo u optimističnijoj noti, 90-ih godina aktivno si sudjelovao u stvaranju kultnih mjesta zagrebačke nezavisne i alternativne scene. Kako ti se danas čini ta ista scena, bez obzira na pandemiju? Koje su njezine najsvjetlije tendencije i inovacije?

Mi smo ova mjesta pokrenuli iz vrlo sebičnih razloga – nismo gdje imali ići van, Radio 101 nam je postao dosadan, nismo imali mjesta za pisati što smo htjeli, nije bilo filmskih festivala... Tada nismo razmišljali o tome hoće li sve to postojati za 20 godina i pretvoriti se u kulturne institucije. Iznimno mi je drago da te stvari i dalje postoje (osim Nomada koji je davno propao), da su utjecajne i da se mladi ljudi tamo educiraju i formiraju. Bilo bi fenomenalno da se stvari pokreću s gradske ili državne razine, kao što je to slučaj u Ljubljani ili drugim europskim gradovima, no mi nažalost ne živimo u takvom društvu. Jako mi je drago da se i dalje rađaju nove scene, mjesta i projekti bez obzira na gradsku i državnu politiku koje ignoriraju alternativnu kulturu. Primjerice, do početka korone u Zagrebu je bila vrlo živa nova jazz scena koja se rodila u zadnjih par godina bez ikakve institucionalne pomoći.

No istovremeno ne mislim da ijedna institucija mora trajati vječno i nisam nostalgičan za nekim točkama zagrebačke urbane kulture koje više ne postoje. Normalno je da se stvari otvaraju i zatvaraju. Ne razumijem nostalgiju oko mjesta poput Jabuke, Kulušića, Saloona… Zašto bi Jabuka morala postojati dovijeka? U Jabuci se ništa bitno za kulturu Zagreba nije desilo minimalno zadnjih deset godina. Razumijem da su ljudi prosvjedovali jer je ovo još jedan simbol borbe protiv Bandića. No činjenica je da se Jabuka pretvorila u birtiju, jednu od stotinu birtija u Zagrebu u koju neki vole ići, a neki ne. Tako da ne vidim katastrofu u tome. Ako Radio Student, Močvara ili HRFF u sljedećih deset godina izgube svoj smisao, u redu je da se zatvore, ili ukinu, pa će se pokrenuti nešto drugo. 

 
Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 04.12.2020

VEZANE VIJESTI

Tragovi filmske i društvene prošlosti

Razgovarala: Ivana Pejić

S Darkom Fritzom, Sonjom Leboš i Ivanom Ramljakom razgovarali smo o projektu Kinematografija jadranskih otoka kojim se mapira domaća filmska i kinoprikazivačka baština.

Borba za davanje novog smisla prostoru

Piše: Karla Crnčević
Dubrovačka nezavisna kulturna i umjetnička scena u različitoj se mjeri uspijeva nositi sa sve raširenijim problemom nestajanja javnog prostora i čvrste društvene zajednice.

Uzlet nezavisne dokumentaristike

Pripremio: Vatroslav Miloš

U nedjelju, 21. veljače, otvara se ZagrebDox, a u sklopu njegovog programa bit će prikazani i filmovi Ivana Ramljaka, Ivane Sansević i Katerine Dude u produkciji Restarta.