Iz vremena krize u umjetnost krize | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Iz vremena krize u umjetnost krize

U odgovorima na egizstencijalna pitanja koje je kroz svoju povijest ponudila vizualna umjetnost, ističe se modernistički pravac enformel koji je početke imao u djelima proizašlim iz krize.

Piše: Anamarija Komesarović
  • A
  • +
  • -

U kasno proljeće 2020. osvanuo je članak o novoj popularnosti Munchova Krika. Poznata slika, odnosno njezine mnogobrojne varijacije na temu naše pandemijske stvarnosti, poharale su internet. Razne verzije Krika (s medicinskom maskom ili s očima u obliku virusa) između ostalog predstavljaju odgovor na tjeskobu nastalu zbog prisutnosti bolesti, smrti, ekonomske recesije i društvenog kolapsa. U jeku pandemije, egzistencijalna je kriza ponovno sveprisutna: strah, otuđenje, apsurd, (ne)sloboda, ništavilo, dosada… sve su to teme o kojima se danas piše. Na tragu novog Krika, zanimljivo se podsjetiti na koje načine upravo vizualna umjetnost reagira na krize i u kojoj vezi stoji s egzistencijalizmom, pa time i egzistencijalnom krizom koju trenutno proživljavamo i preživljavamo. 

Jedna od nedovoljno znanih europskih modernističkih struja – umjetnost enformela – svoje je početke imala u djelima proizašlim iz krize: tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a slavne je godine proživljavala u drugoj polovici 50-ih i početkom 60-ih godina. Pojam enformel često se koristi vrlo široko i njime se referira na mnoge umjetničke pravce, poput lirske apstrakcije, tašizma, ''radikalnih istraživanja u kontekstu 'poetike materije''' i art bruta, a povezuje se i sličnosti ima sa slavnim apstraktnim ekspresionizmom. Ukratko, enformel je umjetnost europskog visokog modernizma, obilježena idejama egzistencijalističke filozofije – o individualnosti, tragičnosti, izuzetnosti, dramatičnosti, nedostatku smisla i središta.

Umjetnost trenutka

Michel Tapié, francuski kustos i kritičar, ocijenio ga je kao prekid s prošlošću i dotadašnjim ideologijama, tradicijama i idejama u umjetnosti, kao i odbijanje stvaranja novih utopističkih ideja za budućnost. Za povjesničara umjetnosti Giulia Carla Argana enformel pripada vremenu ideološke oskudice i socijalne izolacije umjetnika, koji nakon užasa Drugog svjetskog rata vjeruje još samo u etičku ispravnost vlastitog stvaranja. Prema njemu, enformel u svojim brojim pojavnostima slavi individualizam, ne referirajući se pritom na povijest i budućnost. Umjetnost enformela nastaje "u trenutku", ne obazirući se na sjećanja, ili bilo kakve namjere i promišljanja. No prevladavajuće gledište koje zastupa Argan nije bilo bez konkurencije. Umberto Eco držao je da se slikarstvo enformela ne može u potpunosti lišiti pravila, čak i ako se ona pojavljuju kao kôdovi prema kojima se stvaraju umjetničke forme (makar i bezoblične) i komuniciraju značenje. Enformel stoga predstavlja apsolutno otuđenje, ali se ne može u potpunosti lišiti suvremenosti, odnosno događanja kojima je okružen. Također, nije mogao stvoriti jezik koji se niti na koji način ne referira ili ne poziva na naučene kôdove.

Enformel je svoje početke imao na izložbi Taoci (franc. Les Otages) Jeana Fautriera iz 1945. u Galerie René Drouin. Izložba se temeljila na Fautrierovim ratnim iskustvima – u slike i skulpture pokušavao je utkati užase koje je doživio nakon što su ga nacisti uhitili 1943. godine. I u sam postav izložbe integrirane su ove ideje. Fautrierove su slike bile zbijene tako da podsjećaju na kolone i redove zatvorenika koji čekaju na smaknuće. Misao kojom se vodio Fautrier, zajedno s još nekim umjetnicima enformela, bila je uhvatiti se ukoštac s poslijeratnim društvom i kulturom te svojom umjetnošću na isto prisiliti i publiku. 

Enformel je svoje najvažnije trenutke ipak imao u drugoj polovici 50-ih godina, dosegnuvši svoj vrhunac na dva venecijanska bijenala 1956. i 1958. godine; potonji će biti prozvan "Biennale trijumf enformela". Ovdje posebno vrijedi izdvojiti umjetnika Alfreda Otta Wolfganga Schulzea – poznatijeg kao Wols. Wols je bio u prvom redu umjetnika koje je Jean-Paul Sartre svojatao za egzistencijalizam. Njegov je rad tumačio kao vizualizaciju univerzalnog užasa bivanja u svijetu i fascinacije drugošću svjetskih fenomena. Njegov Plavi fantom zorno prikazuje umjetnikovu emocionalnu sponu s platnom i ističe egzistencijalističku važnost osobnog iskustva. I izvan konteksta umjetničkog stvaranja, Wolsov se život činio reprezentativnim za egzistencijalizam – vodio je neobuzdan i dinamičan život, malokad se ograničavajući pravilima.

Na prvom od dvaju za enformel slavnih bijenala 1956. godine bio je i hrvatski umjetnik Ivo Gattin, koji će narednih nekoliko godina prigrliti radikalnu umjetnost enformela. Gattin 1957. godine izlaže svoje prve radove u radikalnom enformelu. Nesumnjivo je da su svjetski umjetnici koje je Gattin sreo u Veneciji, poput Burrija, Saure, te Pollocka i de Kooninga, utjecali na smjer njegova rada.  Iako se u Gattinovu radu osjećaju elementi egzistencijalizma, njegova djela nisu direktno progovarala o ratu, osobnim traumama ili egzistencijalističkim krizama koje su se mogle pronaći u djelima Wolsa. Uz to što njegov rad izrasta iz individualnog pristupa "platnu", on prvenstveno daje primat ideji slobode materije. Materijal s kojim radi jest raznorodan. Gattin se udaljava od standardnog koncepta četvrtastog platna te koristi jutu, karton, cement, vosak, smolu – pali ih, udara, isušuje, buši, izlaže atmosferilijama… Materijal je tako slobodan te "sudjeluje" u stvaranju, s obzirom na to da umjetnik ne može planirati ishod gorenja ili utjecaja kiše. Njegova umjetnost temelji se na procesu stvaranja, a krajnji je rezultat samo ishod tog gotovo performativnog čina. Kako za njega kaže povjesničar umjetnosti Igor Zidić, Gattinovo djelo više ni na što nije asociralo, ništa nije predstavljalo i nije se opterećivalo prošlošću i budućnošću. Jednostavno je postojalo. 

Enformel se jednim dijelom ostvario kao akcijska i gestualna umjetnost koja se temelji na spontanosti autora i istraživanju podsvijesti. Proces akcijskog slikarstva umjetnici su poimali kao izraz slobode i subjektivnosti, što je u skladu s egzistencijalističkim idejama važnosti osobne autentičnosti. Prema Sartreu, smisao u svijetu se ni ne može pronaći izvan čovjeka, koji, preuzimajući potpunu odgovornost za svoje akcije, može od svijeta stvoriti raj ili pakao. Uz filozofska preispitivanja egzistencijalizma i smisla života, u enformelu se istovremeno propitivao smisao umjetnosti te važnost i sloboda slikarske materije, što smo kao posebno dobar primjer vidjeli kod Gattina. 

Pandemijski egzistencijalizam

Inzistirajući na individualizmu i subjektivnosti autora, enformel je ponudio snažan odgovor na tadašnje europske teškoće u pronalaženju odgovora na to što nova umjetnost i život moraju biti. Kako kaže Argan, rješenje enformela bilo je da slika koja se pojavi na platnu bude odraz autorova unutrašnjeg života, a inzistiranje na dominaciji i slobodi materijala rezultat je ideološke oskudice nakon Drugog svjetskog rata. Egzistencijalizam je tada uočio potrebu za traženjem smisla zbog neposredne nesigurnosti i uništenja dotadašnjih vjerovanja. U trenutku zbunjenosti i razočaranja pružio je nova razmatranja i potencijalni smjer za život pojedinca; tome može poslužiti opet. Razlog tome je što egzistencijalizam propituje smrt kao jednu od glavnih životnih zagonetki, kao i to što na pitanje smisla pronalazi odgovor u pojedincu i njegovom osobnom stvaranju. Povezanost pandemije i egzistencijalizma može se najbolje objasniti paralelom s Camusovim djelom: njegovi likovi često se susreću s apsurdom i nadilaze ga. Po Camusu, apsurd je izazvan našim očekivanjima da je društvo pravedno, a naše iskustvo pokazuje nešto sasvim drugačije. Svijet je ravnodušan i ne mari za naša očekivanja – virusna pandemija nije osjetljiva na naše poimanje o pravednom svijetu.

Iako se ona može očekivati i znanstvenici mogu pretpostaviti njezin ponovni dolazak, ona je u suštini nasumična. To je ono najstrašnije s čime s moramo sukobiti danas: sa slučajnošću i ravnodušnošću pandemije. Zapitat ćemo se koliko je naš život zapravo krhak i koji mu je smisao, budući da može nestati u bilo kojem trenutku, bez obzira na naše predodžbe o pojedinačnim zaslugama. Kako će pak osoba primijeniti egzistencijalističko promišljanje – i time premostiti apsurd u kojem je zatečena – jest njezina vlastita odgovornost i stoga, put ka slobodi.  Kao što su umjetnici stvarali da bi dali smisao i pisali nove puteve umjetnosti (i formirali stav prema životu), enformel je u skladu s egzistencijalizmom ponudio širok okvir u kojem umjetnici mogu istraživati svoja razmišljanja, emocije i izričaj. Ovo im je omogućilo da razumiju novonastalu situaciju više nego da ponude sustavna društvena rješenja.

Treba li pak sada umjetnost tražiti odgovore na trenutnu egzistencijalnu krizu? Odnosno, treba li nam umjetnost s takvom funkcijom? Jedan od naših recentnijih primjera takvih nastojanja jest 27. Slavonski bijenale u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti, naslovljen Slika kao virus. Od umjetnika se tražilo da svojim radom reagiraju na pandemijsku stvarnost. Među pitanjima koja organizatori postavljaju su i: "kakva je i u čemu se sastoji snaga umjetnosti u doba ugroze ili kakav je smisao umjetničkog djelovanja u dominantnom medijskom narativu zaraze?" U tijeku je i izložba u galeriji Šira u Zagrebu, indikativnog naziva Umjetnost protiv straha. U djelima nastalim tijekom 2020. godine, studenti ALU-a komentiraju i prenose svoje stavove i osjećaje nastale u pandemiji i nakon potresa. U svojim radovima vješto progovaraju o problemima samoće i izolacije, unutarnjih sukoba, odnosa pojedinca i svijeta. Podsjećaju na prolaznost vremena, složenost ljudskog bića i njegovu raznoliku individualnost. Studenti ovom izložbom iznose dio sebe u svijet – koji će, nadam se, primijetiti pokušaje umjetnika da pridonesu starim diskursima ili potaknu nove. Umjetnici svojim promišljanjima o krizi i umjetničkim izričajem vrlo često ne mogu izbjeći učiniti upravo to – ponuditi svoje viđenje i predložiti publici stanovite promjene. 

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 10.03.2021

VEZANE VIJESTI

Umjetnost je čin transformacije

Razgovarala: Anamarija Komesarović
S mladom slikaricom Ivom Starac razgovarali smo o umjetničkom procesu, inspiraciji i profesionalnim ciljevima.

Modernizam u krškom krajoliku

Piše: Dario Pavičić

Na izložbi Sunčana strana modernizma predstavljena su neka od najvećih postignuća turističke arhitekture na obali Jadrana.

Kako su naši brodovi nastajali i nestajali

Piše: Anamarija Komesarović

Dokumentarni film Berge Istra opsežno, profesionalno i ljudski pristupa misterioznom nestanku tada najvećeg Uljanikovog broda.