Izlet u bolju prošlost | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Izlet u bolju prošlost

U izložbi "Ne precrtavati, nego crtati!" Hušman i Sekulić upiru pogled prema sustavu koji je brinuo o javnom dobru, dok Dan Perjovschi prikazuje krutu realnost neoliberalnog kapitalizma.

Piše: Anja Tomljenović

FOTO: Ana Hušman i Dubravka Sekulić: Ne precrtavati, nego crtati! Pionirski grad i simulacija budućnosti, 2020.

  • A
  • +
  • -

U neizvjesnom trenutku za umjetnice, umjetnike i kulturne radnike diljem svijeta, u vremenu nužnog preispitivanja vlastite pozicije, mnogi razmišljaju o strategijama daljnje profesionalne egzistencije, kao i o budućnosti umjetnosti i kulture u nacionalnom i globalnom kontekstu. Takva pitanja nisu zaobišla ni kustosko-istraživački kolektiv WHW / Što, kako i za koga koji je, u kontinuiranoj ulozi medijatora suvremene umjetnosti i aktualne društvene problematike, neizostavan pokretač kritičkog promišljanja stvarnosti na lokalnoj sceni. Takva je i njihova posljednja izložba Ne precrtavati, nego crtati! otvorena sredinom rujna u Galeriji Nova, koja otvara prostor za raspravu o tekućim problemima otežanog djelovanja umjetničkih i kulturnih institucija, dodatno pojačanih u aktualnoj situaciji uzrokovanoj pandemijom.

U središtu su izložbe radovi nastali kao rezultat dugogodišnjeg istraživanja multimedijalne umjetnice Ane Hušman te arhitektice i profesorice Dubravke Sekulić koji ocrtavaju konture nekadašnjeg Pionirskog grada i društveno-politički kontekst njegova nastanka. Edukativno-eksperimentalni karakter ovog jedinstvenog projekta opisuje se različitim referencama iz arhiva, fotografijama, tekstovima i video materijalima, dopunjenih osobnim sjećanjima. Dugotrajnom istraživačkom procesu suprotstavlja se brza i pokretljiva site-specific instalacija Dana Perjovschog, rumunjskog umjetnika koji crta po zidovima svjetskih muzeja i galerija, pa i njujorške MoMA-e, i koji beskompromisno upire prstom u probleme društva, politike i institucija u 21. stoljeću. 

Priču o Pionirskom gradu, važnom primjeru poslijeratnog urbanizma i arhitekture u čije su planiranje i izgradnju bili uključeni cijenjeni stručnjaci poput Ivana Vitića, Marijana Haberlea i Josipa Seissela, oblikuju fotografije iz arhiva, kraći citatni tekstovi i video radovi. Prisjetimo se, Pionirski grad, prigodno preimenovan u devedesetima u Grad mladih, izgrađen je na tadašnjoj zagrebačkoj periferiji, u blizini Granešine (današnja Dubrava) i otvoren je za javnost 1951. godine. Njegovo planiranje i izgradnja uronjeni su u socijalističku ideologiju podizanja novih škola za odgoj i obrazovanje mladih nakon Drugog svjetskog rata. Osnovni ciljevi pri planiranju boravka za nekoliko stotina djece, starosti od deset do četrnaest godina, bili su učenje i druženje te odgoj u posebno planiranom okruženju. Uostalom, u akronimu pionir sadržana je ideja o socijalističkom čovjeku i njegovoj ulozi u jugoslavenskom društvu – on treba biti pošten, iskren, odvažan, napredan, istrajan i radišan. O toj koncepciji svjedoči transkript ulomaka snimljenih razgovora s Jelenom Hušman, autoričinom majkom, u kojemu ukratko opisuje propisanu urednost soba i pojedinih paviljona, odnosno njihovu redovitu kontrolu vikendom. Učitelji i pedagozi u svom su se radu oslanjali na spomenutu ideologiju, isključivo koristeći materijale koje je odobrila Partija, što je također oprimjereno naslovnicom knjižice Problem školstva u borbi za socijalizam u našoj zemlji. 

Kompleks je uključivao niz sadržaja, od smještaja i restorana, dvorane za prigodne svečanosti, biblioteke i čitaonice, sve do parka kulture s prostorima za glazbu, kiparstvo, slikarstvo, glumu i ples, sportske dvorane, čak i kolodvorsku stanicu nove pionirske željeznice te ostale objekte administrativne i upravne funkcije. Što se tiče njegove arhitektonske i urbanističke vrijednosti, Pionirski grad je pravovremeno zainteresirao stručnjake u drugim dijelovima Europe, stoga su prikazi o njemu objavljeni u važnom arhitektonskom časopisu L‘Architecture d‘Aujourd‘hui, kao i u udžbeniku za projektiranje škola New School Building Alfreda Rotha. Neki objekti su obnovljeni u novije vrijeme (dio smještajnih jedinica, restoran, igralište, dio perivoja), dok je 2016. godine, u povodu 65 godina postojanja Pionirskog grada, održana i ljetna škola za studente Ambientura – Pionirac, u sklopu koje je izdana i prigodna monografija. Međutim, prava je šteta što u ovom slučaju, kao i u mnogim drugim, temeljito istraživanje i valorizacija modernističke arhitekture izostaju, a na lokalnoj i nacionalnoj razini i dalje nedostaju jasno usmjerene strategije njezina očuvanja i razvoja (iako nisu namijenjeni isključivo djeci i mladima, primjer su različiti hoteli i turističke lokacije poput Haludova na Krku, motela Trogir i drugih). U konačnici, Hušman i Sekulić usmjeravaju pogled prema socijalističkom sustavu koji je bio u kontaktu s javnom domenom, dok aktualni sustav, pod pritiskom dominacije privatnih interesa i što većeg financijskog profita, koči razvoj potencijala prostornih resursa. 

Nakon izleta u prošlost, crteži Dana Perjovschog nesumnjivo uvode u vrlo opipljivu, često krutu i nepravednu svakodnevicu neoliberalnog kapitalizma. Njegova oštroumna zapažanja, zidni memovi, duhovito i kritički bilježe suvremene probleme, kako u lokalnom, tako i u globalnom kontekstu društveno-političkih sistema te kulturnog i umjetničkog establišmenta. Crteži crnim markerom i kredom komentiraju vijesti iz domaćih i svjetskih medija (Novosti, Večernji list, New York Times, Die Zeit i drugi) i ukazuju na mehanizme političke i društvene manipulacije prilikom izvještavanja o migrantskoj krizi, jačanju desnice ili pak o aktualnoj pandemiji (klasne razlike koje jamče različite uvjete zdravstvene skrbi ili porast nasilja nad ženama u izolaciji). Dopadljivom i nenametljivom estetikom crteži mogu (i trebali bi) privući različitu publiku jer imaju snagu educirati u vrlo kratkom vremenu, odnosno kompleksne teme sažimaju u jednostavnu i dohvatljivu poantu. 

Vrijedi skrenuti pozornost na još jednu karakteristiku rada Dana Perjovschog s kojom se rado poigrava, a to je stereotipizacija autora margine, odnosno svih koji izostaju iz zapadnjačkog kanona povijesti umjetnosti. Taj položaj jezgrovito sažima u neimenovanom radu iz 2005. godine, citiranom u predgovoru WHW-ove izložbe Hungry Man, Reach for the Book. It is a Weapon!: "Sredinom devedesetih predstavljao sam Srednju Europu, krajem devedesetih dolazio sam iz Istočne Europe, na kraju milenija iz Jugoistočne Europe, sada s Balkana. Nikada se nisam maknuo iz Bukurešta." Upravo zahvaljujući marginalnoj poziciji u svijetu umjetnosti, Perjovschi uspijeva promatrati događaje i fenomene koji ga okružuju s određenim odmakom. S obzirom na tu poziciju, autor je često zauzima i u fizičkom prostoru muzeja i galerija, pa je tako i hodnik galerije koji vodi do donje prostorije ispunjen crtežima kredom. U nekoliko crteža referira se na povratak u galeriju (prije 16 godina sudjelovao je u WHW-ovoj grupnoj izložbi Normalizacija) i konstataciju kako se malo toga promijenilo u kapitalističkom društvu koje nas i dalje gura u konzumerizam.

Na iskorak iz lokalnog konteksta i ravnateljsku ulogu kolektiva WHW u bečkom Kunsthalleu (Perjovschi je također sudjelovao u njihovoj debitantskoj izložbi …o kruhu, vinu, autima, sigurnosti i miru) autor se referira u detalju crteža u kojem se slovo H u riječi proteže tako da asocira na geografsku udaljenost između Zagreba i Beča. Nažalost, simbolička udaljenost između dva europska grada je veća jer, iako kolektiv trenutno vodi jednu od najvažnijih institucija suvremene umjetnosti na svijetu, generirajući nove komunikacijske kanale između još uvijek neusklađenih povjesnoumjetničkih narativa, na domaćem terenu ne mogu se iščupati iz marginalizirane, za lokalnu vlast sporedne pozicije.

Neovisno o tome čitamo li naslov izložbe Ne precrtavati, nego crtati! kao blagi prijekor ili pak kao dobronamjerni savjet, ona inzistira na prijeko potrebnom konsenzusu oko kulturnih politika koje nisu ovisne o promjenama u političkom polju. Štoviše, povijest (umjetnosti) nije potrebno precrtavati, odnosno nemarno prekrižiti i poništiti. Ako bismo je pokušali promatrali kao model za učenje, dijeljenje i produkciju znanja, kao izvor za kreativno izražavanje, budućnost novih generacija vjerojatno ne bi bila tako neizvjesna. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 01.10.2020

VEZANE VIJESTI

Politike teških sjećanja

Piše: Hana Sirovica
Izlaganje Vladimira Ryzhkovskog upozorilo je na neiskorištene potencijale primjene postkolonijalne prizme na povijesno nasljeđe komunističkih režima.

Suočavanje Beča s Jugom

Piše: Mario Kikaš
Prva izložba koju je WHW otvorio u bečkom Kunsthalleu pokušaj je mapiranja globalnog kapitalizma kroz postavljanje temeljnog, ali izvrnutog pitanja: zašto su neki siromašniji od drugih?

Što je život, a što umjetnost

Piše: Anja Tomljenović

Radovi izloženi u sklopu četvrte i pete epizode izložbe Janje moje malo stavljaju se u međuodnose, naglašavaju, negiraju i potiho komentiraju jedni druge.