Između apatije i ekstremizma | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Između apatije i ekstremizma

Refleksnim okretanjem građanskom odgoju kao univerzalnom lijeku za probleme koje je društvo dijagnosticiralo mladima, u javnosti izostaje konkretna analiza njihovih sistemskih uzročnika.

Piše: Matko Vlahović
  • A
  • +
  • -

Nakon nedavne pucnjave na Markovom trgu, pripadnici društvenih elita konačno su otkrili da Hrvatska ima problem s ekstremizmom i šovinističkom ideologijom, a potom zaključili da nam kronično nedostaje građanski odgoj u školama. Rijetko je tko pokušao ponuditi konkretnu analizu koja bi prelazila okvire građanske zabrinutosti, mlade se ništa nije pitalo, a dnevna politika nastavila je svoju nepodnošljivo nebitnu lakoću postojanja. Čak i ponuđeno rješenje – dakle, dobrim dijelom opravdana potreba da se u škole uvede dodatni obrazovni program – ostaje u velikoj mjeri neobazrivo za potrebe mladih.

Kada se pobliže pogleda, jedini iole zapaženiji politički angažman mladih u posljednjih nekoliko godina je bio školski štrajk protiv klimatskih promjena. Sama forma tog prosvjeda govori da mladi svoje ciljeve ne mogu ostvariti unutar institucija, da nemaju prijeku potrebu za dodatnim kurikulumom već osnovnom participacijom i glasom u društvu koje ih sustavno ignorira i potom se cinično zgraža nad posljedicama.

Rijetki relevantni pokušaji da se mladima pruži mogućnost djelovanja dolaze iz civilnog društva. Primjer je i prošlog mjeseca održana tribina Budućnost na tankom ledu u organizaciji CMS-a i udruge Zelena Istra upravo je mladima pokušala približiti problematiku klimatskih promjena. Mlada aktivistkinja Hana Matović prikazala je djelovanje hrvatskog ogranka pokreta Fridays for Future, gimnazijska profesorica Teodora Beletić je pak opisala dugu povijest ekološkog aktivizma mladih, dok je Nikola Biliškov ukratko prezentirao tematiku s teorijske strane. Neovisno od ekološke perspektive, na tribini je otvoreno pitanje o političkoj apatiji koje je iznimno važno, ali često zanemareno u većini analiza ekstremizma mladih.

Unatoč tome što su školski štrajkovi Fridays for Future rijedak svijetli primjer političkog prosvjeda i angažmana mladih, odaziv se u Hrvatskoj ne može nazvati masovnim, što po sebi mnogo govori o raširenosti apatije, budući da je riječ o temi koja se globalno pokazala vrlo bliska mlađoj populaciji. Cijeli pokret na lokalnoj razini održava entuzijazam nekolicine aktivista/kinja. Hana Matović je to pripisala nezainteresiranosti i ograničenoj ekonomiji pažnje uzrokovanoj društvenim medijima. Međutim, ti razlozi prepuštaju previše prostora podcjenjivačkim argumentima da mlade jednostavno nije briga za svijet u kojem se nalaze, da je "nekad bilo bolje", da su prijašnje generacije posjedovale neke navodno uzvišene ideale. Čak i da ih jednostavno nije briga, ipak bi trebalo analizirati zašto je tome tako i koji institucionalni procesi pridonose socijalnoj pasivnosti.

Politička pasivnost i(li) slučajni aktivizam

Eko-aktivizam je korisno područje za analizu političkog angažmana mladih jer istraživanja, suprotno očekivanjima, itekako pokazuju da su nove generacije svjesne ekoloških problema, ili ih barem prihvaćaju kao znanstvenu činjenicu – 82 posto ih je u nekoj mjeri zabrinuto za moguće posljedice klimatskih promjena. Taj postotak ekologiju smješta visoko na ljestvici zabrinutosti, odmah iza nezaposlenosti, bolesti i siromaštva. U čemu je onda problem, zašto mladi unatoč značajnom stupnju osviještenosti ne sudjeluju u prosvjedima? Razlozi su, naravno, mnogobrojni i strukturni, rezultat sustavne depolitizacije na društvenoj, političkoj i svakodnevnoj razini.

Neovisno od specifičnog slučaja environmentalizma, mladi generalno ni politiku ni aktivizam ne vide kao moguća sredstva za rješavanja svojih problema. I nije da za to nemaju opravdane razloge. Neproničnost i birokratska ustajalost političkog diskursa, nezainteresiranost institucija za njihove probleme, psihologizacija i individualizacija problema koji imaju socijalnu pozadinu, depolitizacija svakodnevice i dizajnirana apstraktnost socioekonomskih problema, samo su neki od nebrojenih uzroka političke pasivnosti. Društvo sistemski producira mlade fokusirane isključivo na privatnu sferu koja jedina pruža minimalnu mogućnost svrhovitog djelovanja ili je barem tako predstavljena. Bilo kakav aktivizam u ovom kontekstu preživljava zahvaljujući individualnom entuzijazmu ili interesu, dok se kao društvena pojava on dešava u potpunosti slučajno.

Prema Istraživanju mladih u Hrvatskoj 2018./2019. zaklade Friedrich-Ebert, "u vrhu vrijednosne hijerarhije [mladih] nalazi se želja za potomstvom, što je dio tradicionalističke matrice te element materijalističke vrijednosne orijentacije poput pojavnosti (dobar izgled). Na samom dnu ljestvice vrijednosti nalaze se različite vrste javne i društvene afirmacije, poput sudjelovanja u građanskim inicijativama i aktiviranja u političkoj areni koje su označene važnima od strane 25, odnosno 15 posto mladih". Popularan i često nekritički reproduciran odgovor koji se servira na ovakve statistike jest nužnost kvalitetnijeg građanskog obrazovanja. 

Panaceja svih problema

Školski sustav je temeljna institucija u životu mladih i važan faktor socijalizacije. Istovremeno, to je sustav koji pruža izuzetno nisku razinu participacije, što sa sobom povlači brojne latentne posljedice. Valja se samo prisjetiti koliko je pažnje prilikom javne rasprave o kurikularnoj reformi posvećeno konsternaciji raznih akademika nad mogućim izbacivanjem Marulićeve Judite iz obavezne lektire, u usporedbi s prostorom koji su dobili učenici da artikuliraju svoja mišljenja o ponuđenom sadržaju. Teško je odlučiti što ovdje proizvodi viši stupanj apatije, nedostatak elementarne mogućnosti sudjelovanja u procesima odlučivanja u instituciji njihovog neposrednog interesa ili dvostruko rimovani dvanaesterac.  

Da se vratim primjeru ekologije, kako je istaknuto na spomenutoj tribini, klimatske promjene obrađene su kroz niz školskih predmeta: geografiju, kemiju, biologiju, etiku. Ekologija nije potpuno izostavljena iz kurikuluma, ali ne postoji sustavan pristup kojim bi se temeljito pristupilo temi. Doduše, sudeći po spomenutim rezultatima istraživanja, mladi ipak znaju da klimatske promjene predstavljaju opasnost, no ne treba olako prelaziti preko činjenice da glavninu informacija o važnom društvenom problemu dobivaju u institucionalnom okviru, koji će problematiku inherentno promatrati apolitički. U najboljem slučaju takav pristup ekologiju smješta isključivo u sferu osobne odgovornosti.

Istovremeno ideja da je spas u humanistici, da je famozni i uvijek hipotetski građanski odgoj panaceja svih problema koje je društvo dijagnosticiralo mladima, nije nešto što bi bilo komu trebalo pobuditi optimizam. Temu manjkavog obrazovanja u domaćoj je javnosti aktualizirao najnoviji slučaj u sada već pravocrtnom nizu nasilnih incidenata u kojima su počinitelji isključivo mladi muškarci. U isto vrijeme, o socijalnom položaju mladih, participaciji u društvenom životu, o stigmatiziranju brige o mentalnom zdravlju, pa u konačnici i patrijarhatu, nije bilo previše govora. Cijela priča je svedena na moralnu i simboličku osudu šovinističke ideologije, ali bez suočavanja s materijalnim stanjem ta osuda je cinički nemoćna. Da pomalo banaliziram, nije da postoji rupa u kurikulumu zbog koje mladi u formativnom razdoblju ne (sa)znaju da ne smiju hodati uokolo s puškama. Nije moguće zadržati društvene odnose koji proizvode nepoželjne ishode i tvrditi da je problem u obrazovanju ili nedostatku obrazovanja. Građanski odgoj nije rješenje ako je problem građansko društvo: čak i minimalna participacija u građanskom društvu podrazumijeva određene ekonomske preduvjete, a mladi su toga itekako intuitivno svjesni.

"Samo jednu vrijednost navodi većina mladih, a to je zapošljavanje (koje je ujedno najčešće navođena vrijednost i prvog i drugog ranga). Takva pozicija zapošljavanja zasigurno je povezana sa socioekonomskom situacijom u Hrvatskoj, koja je u proteklim kriznim godinama bila obilježena velikom nezaposlenošću. Gotovo svaki drugi ispitanik ističe sigurnost, osobnu slobodu i ekonomsku dobrobit građana, a svaki treći ljudska prava. Na začelju ljestvice su demokracija, jednakost i vladavina prava", pišu autori/ce studije zaklade Friedrich-Ebert.

Paraziti na plodnom tlu

Jednom kad tako institucionalno pasivizirana društvena skupina pribjegne nasilju krećemo pričati o ekstremizmu i desničarskim ideologijama. Za dobru mjeru se izmisli i fantomski ljevičarski ekstremizam, da bi političko polje ostalo u blaženoj homeostazi. Da bi se tom ekstremizmu "s obiju strana" suprotstavili, otvaramo raspravu o potrebi prenošenja ispravnih građanskih vrijednosti mladima. Zatim ponovno otkrijemo da niti znamo konkretno kakve su te vrijednosti niti o njima postoji društveni konsenzus. Počnemo potom koristiti pojmove poput demokracije, slobode govora ili nečeg trećeg, u jednakoj mjeri ispražnjenog od svakog sadržaja. Opet i opet se ponavlja isti obrazac.

Možemo koliko nas je volja govoriti o pravednosti, egalitarnosti, demokraciji ili vladavini prava, ali to neće promijeniti materijalnu zbilju koja svaki govor o vrijednostima transformira u apstraktno dociranje, svaku političku borbu u kulturni rat oko raznih označitelja i identiteta. Kad je osnovni životni problem zaposlenje, ili bolje rečeno, mogućnost osnovnog smislenog djelovanja i participacije, bavljenje društvenim problemima postaje nešto izvan sfere konkretnog utjecaja i interesa; štoviše, postaje znak privilegiranosti, nešto što si rijetki mogu priuštiti. I to stanje na koncu samo pridonosi otuđenju od političkog djelovanja.

Ekstremizam nije pojava koju uzrokuju ideologije, on je simptom percipirane bezizlazne situacije i društvene bijede. Apatija nije znak nedostatka obrazovanja, neznanja, lijenosti ili manjka interesa, već temeljne nemogućnosti participacije u društvenom životu. Kad se tome pribroji prekarna materijalna situacija, dobije se apolitična i izuzetno nezadovoljna skupina ljudi, s potrebom za interpretacijom svijeta koja bi pokazala kako situacija u kojoj su se našli nije njihova krivnja. Šovinističke ideologije tek parazitiraju na plodnom tlu i posljedica su mnogo kompleksnijeg seta društvenih odnosa. Ako se s ekstremizmom želi ozbiljno razriješiti, potrebne su mnogo radikalnije politike od puke moralne osude ili refleksnog obraćanja obrazovanju.

Progresivne se politike trebaju obraćati mladima, govoriti njima razumljivim jezikom o njihovim problemima bez zauzimanja paternalističkog stava, nuditi konkretna rješenja na neke inherentno apstraktne probleme, poput klimatskih promjena. No, možda i važnije od posvećivanja pozornosti mladima i problemima s kojima su suočeni, jest gradnja prostora ravnopravne političke participacije – mladi moraju biti sudionici u procesima odlučivanja o vlastitim životima.

 

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 23.11.2020

VEZANE VIJESTI

Tko mlade što pita?

Piše: Martina Domladovac
Istraživanje popularnosti europskog projekta među mladima dalo nam je zanimljive uvide u odnos novih generacija prema socijalnim i ljudskim pravima te njihovoj političkoj participaciji.

Prozor u ekološku katastrofu

Piše: Matko Vlahović
Umjesto zaključka da je potrebno promijeniti sve kako bi stvari ostale iste, radikalan stav mora napraviti korak dalje i pitati se kako promijeniti sve da bi stvari postale drugačije.

Digitalna kontrarevolucija i moralna ljevica

Piše: Matko Vlahović
Političko djelovanje zamijenjuju sukobi oko identiteta, kulturnih označitelja i proizvoda. Kako bi izašla iz diskurzivne paralize, ljevica mora kritički pristupiti sferi kulturnih ratova.