Između birokratizacije i neusklađenosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Između birokratizacije i neusklađenosti

Smjernice i pravilnici koji reguliraju pitanje neformalnog obrazovanja u polju filma dobro funkcioniraju na papiru, no zbog tromosti i kratkovidnosti sustava provedba u praksi zapinje.

Piše: Iva Rosandić

FOTO: Prezentacija radova Škole dokumentarnog filma, Restart

  • A
  • +
  • -

Pojam cjeloživotnog obrazovanja, njegovih formalnih i neformalnih aspekata, svojom je pretpostavljenom samorazumljivošću postao opće mjesto u javnoj raspravi i medijskom izvještavanju, bez da se propituje njegovo suštinsko značenje ili analiziraju zapreke njegovoj realizaciji. Taj se pojam apstrahira iz niza smjernica, zakona i pravilnika, koji doduše funkcioniraju kao pravni okvir, no njihov je učinak minimaliziran uslijed neispunjenja preduvjeta efikasne provedbe. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije, usvojena 2014. godine, cjeloživotno učenje je definirala kao temelj obrazovanja. Tu je riječ o tendenciji proizašloj iz europskih direktiva, koje dijelom promoviraju široku dostupnost obrazovanja u svim segmentima, a dijelom olakšan pristup tržištu rada. U idealnom slučaju to bi podrazumijevalo aktiviranje svih društvenih sastavnica i osiguranje podrške građanima ovisno o preferencijama, uz suradnju institucionalnog i izvaninstitucionalnog sektora. U našim je uvjetima godinama problem različit tretman znanja i vještina, ovisno o tome jesu li stečene u formalnim ili neformalnim uvjetima.

Zakonskim aktima i pravilnicima kojima se regulira obrazovni proces zajednička je nominalna težnja da se regulira proces priznavanja neformalno stečenih vještina. Nominalna, zato što zakonodavni okvir nije do kraja reguliran. Najnoviji Zakon o Hrvatskomu kvalifikacijskom okviru i dalje predviđa sastavljanje Pravilnika o priznavanju i vrednovanju neformalnog i informalnog učenja, no dotad status neformalnih programa ostaje nejasan i bez konkretnih smjernica. Novi zakon perpetuira dosadašnju situaciju postavljanja težišta isključivo na priznavanje vještina usklađenih s potrebama tržišta rada, što neminovno znači zapostavljanje niza aktera u neformalnom obrazovanju, uključujući i same sudionike institucionalnog obrazovnog procesa, kojima se rijetko, ovisno o pojedinačnim odlukama, uvažava sudjelovanje u programima izvan matične ustanove.

Neformalne obrazovne programe često provode organizacije civilnog društva, dok se potrebama tržišta rada usmjeravaju institucije poput Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ili pučkih i privatnih učilišta. Jaz u tretmanu neminovno postoji, a iako ga se nastojalo riješiti kroz jednu od aktivnosti Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva 2017-2021, u trenutku njena zamiranja, prebačen je fokus i s tog problema. Organizacije civilnog društva redovito podsjećaju da bi pravna regulacija pomogla njihovom statusu i eventualno olakšala kontinuitet financiranja i planiranja, no ne smijemo zaboraviti da bi za polaznike edukacijskih programa činjenica njihova priznavanja značila dodatnu motivaciju i dijelom satisfakciju za uloženi trud. To naravno ne znači da se vrijednost programa ne prepoznaje i danas, već samo uvodi nove mogućnosti za daljnju razradu i suradnje u širem opsegu. Vjerojatno su najpoznatiji primjeri programa Centra za mirovne studije ili Centra za ženske studije, koji nadopunjavaju zanemarene aspekte općeg obrazovnog procesa, dok brojne udruge svojim neformalnim obrazovnim aktivnostima, prije svega radioničkog tipa, doprinose razvoju kulture u lokalnim zajednicama. 

Kompenzacija za manjkavosti sustava

Kad je u pitanju obrazovanje za film, ne možemo ne primijetiti njegovu raznolikost, ali i dugu tradiciju na tom polju. Amaterski kinoklubovi sežu u početak 20. stoljeća, a danas su Kinoklub Zagreb ili Kino klub Split aktivni u svim segmentima filmskog djelovanja, od obrazovnog do produkcijskog. Krovna organizacija Hrvatski filmski savez njihov rad podupire, a i sama sudjeluje u organizaciji različitih programa, radilo se o direktnom radu s polaznicima ili usavršavanju nastavničkog kadra u području filma i medijske kulture općenito. Osim udruga koje djeluju na filmskoj sceni, a čiji rad uključuje i edukacijski moment (Restart, Filmaktiv, KKZ, Blank), u Hrvatskoj postoji uspostavljena mreža centara za kulturu, čiji je cilj izravno utjecati na karakteristične kulturne potrebe lokalnih zajednica. Danas najčešće organiziraju edukacijske programe na području umjetnosti, adresirajući kako najmlađu, tako i najstariju populaciju. Pritom je najvažnija odlika dostupnost, čime konkuriraju sve većem broju komercijalno orijentiranih programa.

Osnivanjem Hrvatskog audiovizualnog centra čiji je cilj poticanje razvoja svih aspekata filmske kulture, jedna je institucija trebala pomiriti različite zahtjeve niza sudionika. Smjernice koje okvirno određuju njegovo djelovanje navedene su u Nacionalnom programu poticanja audiovizualnog stvaralaštva 2017.- 2021, a kedna od točaka programa je širenje filmske kulture i pismenosti u suradnji sa svim relevantnim institucionalnim i izvaninstitucionalnim čimbenicima. Program se nastavlja na prethodni, kojim se, kako je navedeno, nastojala ustabiliti nacionalna kinematografija i uspostaviti kontinuitet kao pretpostavka za daljnji razvoj. HAVC preko Javnog poziva za komplementarne djelatnosti sufinancira edukacijske programe, dok na institucionalnom planu daje podršku razvoju studentskih filmova na Akademijama.

Novi program ambiciozno zahvaća korak dalje u kreiranju poticajne atmosfere za konkretan razvoj filmske pismenosti unutar šireg pojma medijske pismenosti, kako je definira spomenuta Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije, a na koju se direktno poziva. To podrazumijeva aktiviranje širokog spektra sudionika, kako u formalnom obrazovnom procesu, tako i izvan njega, ne bi li se sadržajno upotpunile slijepe točke nastavnog programa u kojem se razvoj medijske pismenosti oslanja na pojedinačne inicijative, odnosno u određenim slučajevima na osobnu želju nastavnog kadra da se usavršava u tom polju. Konkretno Nacionalni program fokusira se na pet užih područja djelovanja: "školu i kina kao mjesta filmskog obrazovanja, školsko osoblje u neposrednom radu s učenicima, sustavno istraživanje i evaluaciju, razvijanje dugoročno stabilnih načina financiranja te fizičke i online dostupnosti audiovizualne građe". Iako Program predviđa suradnju s civilnim sektorom, odnosno filmskim udrugama, koje između ostalog financijski potpomaže, ipak je prvenstveno orijentiran na implementaciju medijske pismenosti unutar institucionalnog sustava. Izvaninstitucionalni akteri se češće promatraju kao kompenzacija nedovoljnim kapacitetima sustava, što je zasigurno potencijal koji treba razvijati, no ne i jedini. Rezultati njihova samostalnog djelovanja neminovno nameću potrebu osiguravanja uvjeta za daljnji održivi rad.

Međutim, HAVC-ov Program, baš kao i različite smjernice i pravilnici formalno dobro funkcioniraju, sve do zapinjanja u praksi zbog kombinacije tromosti birokratiziranog sustava i neusklađenosti cjelokupne zakonske regulative. Osnovni je problem oslanjanje na parcijalne sporazume i povremene suradnje koje do određene mjere doprinose promjeni cjelokupne slike, no izostaje sustavno ujednačavanje početnih pozicija. To bi zahtijevalo usuglašavanje sektora obrazovanja, kulture i rada počevši od najviših instanci. No, uzmemo li u obzir činjenicu da niti jedan od spomenutih već godinama nije uređen, već nakon povremenog angažmana zamire u statusu quo, iluzorno je u skorije vrijeme očekivati veće zahvate prema funkcionalnom okviru koji bi omogućavao stvarnu realizaciju osmišljenih koncepata. 

Nesigurnost kao glavna odlika

Zbog svojih inherentnih značajki koje uključuju prilagodljivost, dinamičnost u smislu trenutne reakcije na aktualnosti, ali i tendenciju uključivanja širokih skupina polaznika, neformalno obrazovanje u Hrvatskoj postaje sve popularnije. Budući da velik dio edukativnih filmskih programa održavaju udruge nezavisne kulture i civilnog društva, sve su aktivnosti ovisne o širem sustavu financiranja. Nepromijenjena praksa u Hrvatskoj je financiranje programa na godišnjoj razini, najčešće preko natječaja Ministarstva kulture, lokalne zajednice i HAVC-a, a koji su direktno vezani uz godišnji proračun. Na rad udruga to se manifestira kroz nemogućnost planiranja kontinuiteta aktivnosti. Iako u većini slučajeva zahvaljujući vidljivosti i konkretnim rezultatima, mogu računati na podršku iz godine u godinu, ipak ostaju ovisni o trenutnim političkim odlukama, a njihovi se programi prilagođavaju dostupnoj financijskoj podršci. Na provedbenoj razini iz takve konstelacije odnosa proizlazi permanentna nesigurnost i mogućnost ukidanja dijela aktivnosti.

Osim strukture financiranja, dugoročno planiranje otežava i neuređeni pravni okvir validacije programa i umrežavanja sa svim sudionicima obrazovnog procesa. Sve poznate boljke tretmana nezavisne kulture uvjetuju ne samo način funkcioniranja organizacija, već i oblike rada s polaznicima, kako unutar neformalnog obrazovanja općenito, tako i filmskog posebno. Kad je u pitanju proklamirano povezivanje različitih sektora i implementiranje izvaninstitucionalno razvijenih metoda i ideja u pojedine segmente institucionalnog obrazovanja, ne postoji stvarna podrška Ministarstva obrazovanja. Iako HAVC posljednjih godina problematizira i zaziva implementaciju medijskog obrazovanja, nisu se dogodili stvarni pomaci.

Bilo kakvo certificiranje neformalnih obrazovnih programa onemogućeno je uslijed nepostojanja konkretnih kriterija. Zasad se kao jedina konstanta otkriva održavanje dosadašnjeg načina rada, svim opstrukcijama unatoč. Sustav, ako je i u stanju prepoznati potencijal suradnje s uspješnim inicijativama, nije u stanju osigurati efikasnu provedbu. Najčešće smo suočeni s formalnim planovima unutar kojih se gubi stvarni sadržaj, što je uostalom problem našeg društva na svim razinama. Razliku u brojnosti i kvaliteti programa varira i ovisno o potporama jedinica lokalne samouprave i njihovim samovoljnim procjenama potreba lokalne zajednice.

Dok je situacija u Zagrebu donekle zadovoljavajuća zbog postojanja velikog broja organizacija i samim time različitih opcija za polaznike, ekonomski deprivirana područja automatski su zanemarena kad je u pitanju kulturno-obrazovno djelovanje. Već i površan pogleda daje naslutiti da se na planu kulture izvan urbanih sredina ne događa ništa. U najboljem se slučaju inzistira se na tradicionalističkim aspektima, najčešće povezanim s izražavanjem lokalnog ili nacionalnog identiteta. Svakako da je nedostatak resursa ključan, no izvan pojedinačnih inicijativa etabliranih udruga koje kontinuirano provode aktivnosti izvan matične sredine, čini se da ne postoji čak niti svijest o mogućnostima drugačijih pristupa. U uvjetima u kojima je i osnovno obrazovanje teško dostupno, do izražaja dolazi paradoks lijepih želja o općoj dostupnosti obrazovanja, dok u neprekidnom institucionalnom reformiranju izostaje samo konkretni pomak u praksi.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 30.12.2020

VEZANE VIJESTI

Razumijevanje novih oblika kulture i društvenosti

Piše: Ana Abramović
Prepoznaje li Zagreb, i u kojem obliku, važnost kulturnog i umjetničkog obrazovanja kao važnog segmenta participativne kulture?

Bez ikakvih kriterija

Piše: Matija Mrakovčić
Godinama nakon donošenja Strategije obrazovanja i Zakona o kvalifikacijskom okviru, još uvijek se ne priznaju i ne vrednuju znanja stečena neformalnim učenjem.

Besplatno bavljenje filmom i potpuna autorska sloboda

Piše: Martina Domladovac
Unatoč društveno-političkim i turbulentnim kulturnim promjenama kinoklubovi su se uspjeli održati kao relevantne platforme amaterskog i slobodnog bavljenja filmom.