Između čitanja i izvedbe | kulturpunkt

Kulturoskop Criticize This

<

Između čitanja i izvedbe

Mala noćna čitanja ove su godine prerasla skromni naslov, organizacijski se proširila, preselila termine u kasnopopodnevne sate, dok su se "čitanja" posve približila "punokrvnim"

Piše: Nino Kovačić

Mala noćna čitanja, Dramski studio, ZeKaeM, 26 – 30. Aprila 2012.

Novost je da se projekt, u okviru Dramaturškog studija kojeg vodi autorski tim Jasna Žmak, Petra Glad i Goran Ferčec, ovaj put spremao u intenzivnoj desetodnevnoj radionici, te su bili uključeni i profesionalni režiseri, uz zainteresirane dramaturge, producente i izvođače kojih je sudjelovalo preko trideset. U pet dana, na maloj sceni Polanec zagrebačkog ZKM-a prezentirano je isto toliko tekstova odabranih javnim natječajem.

Zbog minimalnih produkcijskih sredstava za izvođenje projekta kao početni problem postavlja se naslovni koncept koji implicira čitanje dramskog teksta, umjesto dovršene izvedbe u čiju svrhu je napisan. Izazov predstavlja i vremensko ograničenje, za kojeg se pretpostavlja da je prekratko za glumce da nauče tekst i uvježbaju uloge, ili da se izvedbi ozbiljnije režijski pristupi, a pogotovo scenski opremi. No, M.n.č. su pokazala da ta pravila nužno ne vrijede kao prepreka uspješnoj izvedbi. Mladi dramatičari pokazali su dobre pripovjedačke vještine i baratanje govorom utemeljenim na raspravljačkom predočavanju situacija. Neki tekstovi su izvrsno "zaigrali" zahvaljujući intenzivnijem režijsko-glumačkom angažmanu.

U Dedalu i Ikaru, Kristina Gavran razmatra odnos oca i sina po predlošku poznatog mita, bilježeći promjene koje likovi prolaze starenjem i razrađujući pitanja podučavanja, suradnje, sukoba, dominacije, osjećajne ambivalencije. Gust, klasično napisan tekst režijski (Dario Harjaček) nije bio dovoljno rasterećen i scenski je ostao vrlo statičan. Kretnje glumaca bile su minimalne: radilo se o jednostavnoj promjeni pozicija u novoj sceni, a rekviziti su svedeni na ploču, mikrofon i stolice.  

U Pritiscima moje generacije, Dino Pešut u fokus priče stavlja djevojku koja pokušava izaći na kraj sa svojim svakodnevnim odnosima s roditeljima, dečkom i ljubavnikom. Prisutni su i "funkcionalni" likovi: stranac koji tipski služi kao moralna vertikala i Jehovin svjedok koji je "okidač" za junakinjine frustracije. Ona se u izmjeni replika, monološkim zahtjevima i savjetima drugih pokušava samopozicionirati, ali redovito završava u nezadovoljstvu. Ivica Buljan odlučio se za mizanscensko rješenje u kojem junakinja šeće između ostalih likova koji sjede te težina izvedbe "debelo" počivala na čitanju.

Kad narastem biću Almodovar Jelene Tondini ilustrira obiteljsko okupljanje povodom mise zadušnice za djeda, iz perspektive junakinje koja djeluje kao 'strani' element među prisutnima. Ona je lezbijka i umjetnica u konzervativnoj okolini te svojim prisustvom i stavovima iritira, filtrira i definira licemjerno stanje. Od početne scene u crkvi do završnog blagovanja, režija Maria Kovača služila je linearnom pripovijedanju, a glumci su u kreaciji prostora apstraktnije sudjelovali jedino u sceni vožnje u autu.

Dvije predstave koje su se istakle angažmanom i izuzetnom scenskom "kemijom" jesu Smrt ekonomskog analitičara, prema tekstu Vedrane Klepice, pod redateljskom paskom Franke Perković i dramaturškim okom Rone Žulj, te Pomračenje, po tekstu Une Vizek, u režiji Mirana Kurspahića i dramaturgiji Ivane Đule

Smrt ekonomskog analitičara sarkastično je zaigran 'izvještaj' o domaćoj "društvenoj klimi". Okosnicu čini “crno-kronična” priča o mladom ekonomistu koji je, upleten u mutne poslove, završio kao žrtva mafije. Tekstom se rastvara neuralgična točku kolektivnih frustracija zbog isprepletenosti korporativnog nemorala, političko-ekonomske korupcije, medija i pojedinaca koji podupiru sistem koji ih "jede". Naslovni lik je scenski odsutan a njegova se biografija konstruira fragmentarno, kroz tuđe govore koji se nižu u prepoznatljivim likovima ciničnog novinara, korporativne karijeristice, plaćenih ubojice i drugih, te djeluju kao standardni medijski predočeni obrasci. Linearno pripovijedanje razbijeno je montažnim kombinacijama različitih tipova govora i fluidnim identitetima junaka. Izvedba je rasterećena denarativizacijom teksta koji gorljivo scenski "živi" ponajviše zahvaljujući glumcima koji ga uvjerljivo "bljuju", te nas se ironijski uvlači i izvlači iz narativne mreže, uvjerava u govor i istovremeno odmiče od kazališne "iluzije". Sve funkcionira kao dobra "zajebancija" kojom se ne upada u propovjedne solilokvije već se zadržava uvjerljivost pripovijedanja. Režija nadopunjuje tekst provocirajući autoreferencijalnim poigravanjem i hiperboliziranim postupcima. Glumci tako sjede okrenuti prema publici i usputno se 'izruguju' produkcijskoj (ne)ograničenosti izvedbe naglašavajući čitanje lizanjem prsta pri okretanju stranica, zatim pitaju za "tonca" usred dijaloga, međusobno se ispravljaju, a greške u čitanju su normalne. Konstatno nas podsjećaju na apsurd o "uvjerljivosti" glume i izmještenosti kazališnog prostora od realnog događanja koji se želi dočarati.

Pomračenje je jedina predstava koja je razbila klasičnu scensku podjelu i interaktivno povela publiku 'mračnim' prostorijama ZKM-a, koji je simulirao svemirski brod Kompanija. U SF fantaziji publika je stavljena u poziciju lika Nadice, nove zaposlenice koja otkriva apsurd svojeg novog radnog mjesta nelagodno se krećući kroz mrak i nerazumijevanje u susretima s groteskim likovima poput gerilca, proročice, "zaigranih" menadžera, dvoglavog programera ili šefova-lutaka. U kombinaciji kafkijanske atmosfere i elemenata koji neodoljivo podsjećaju na seriju Crveni patuljak neizvjesna potraga vodi publiku kroz kritiku korporativnog "bezumlja" i alogičnosti takvih sistema čiji dijelovi funkcioniraju potpuno odvojeno jedni od drugih.

Kao eksperimentalna platforma koja pretendira alternativnoj suradnji i solidarnosti, te work-in-progress edukaciji mladih kazalištaraca van institucionalnih okvira, s ciljem vidljivosti suvremenih dramskih tekstova i promocije mladih autora, Malim noćnim čitanjima nakratko se uspio osvježiti zagrebački repertoar. Sudionici su se, dokazavši značajan kreativni potencijal u produkcijskom “siromaštvu”, opravdano predstavili kao oni na koje domaće kazalište mora računati. 

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.



 

Objavio/la antonija [at] kulturpunkt.hr 12.07.2012