Između dva svijeta | kulturpunkt

Između dva svijeta

Uspješno izbjegavajući patroniziranje, izložba A Tale of Two Worlds otvara nove horizonte razmišljanja o razmjeni umjetničkih narativa između Europe i Latinske Amerike.

Piše: Ivana Pejić

Anna Maria Maiolino, Entrevidas, Museo de Arte Moderno de Buenos Aires

Posljednjih godina vodeće umjetničke institucije Zapada kroz svoje programe, kustoske koncepcije i istraživačke inicijative nastoje uključiti zapostavljane umjetnosti izvan Zapadne Europe i Sjeverne Amerike te nadići uski zapadnjački prikaz povijesti umjetnosti. U tom pokušaju da se dominantni modernistički kanon proširi prepoznavanjem kulturno-umjetničkih praksi iz ostalih dijelova svijeta, 2015. godine u Centre Pompidou u Parizu održana je izložba zbirke Modernités plurielles de 1905 à 1970, dok je u njujorškoj MoMA-i osnovana istraživačka inicijativa Contemporary and Modern Art Perspectives (C-MAP) posvećena umjetnosti u globalnom kontekstu i ispitivanju modernizma upravo izvan granica Sjeverne Amerike i Zapadne Europe.

Iako takav tip inicijative koja dolazi iz centra moći kao što su Pompidou ili MoMA sam po sebi može biti problematičan, postoje i prezentacijski modeli koji naglaskom na dijalog i razmjenu izbjegavaju perpetuiranje tog patronizirajućeg odnosa. Primjer takvog modela predstavlja izložba A Tale of Two Worlds koja nudi drugačiji pogled na modernističku umjetnost Latinske Amerike – kojoj se desetljećima pristupalo tek kao svojevrsnoj nadopuni europske produkcije – te omogućuje nova čitanja međusobnog utjecaja dviju autentičnih umjetničkih scena. Izložba tako u suodnos postavlja kanonska djela europske umjetničke produkcije u razdoblju od 1942. do 1986. godine koja čine dio zbirke frankfurtskog MMK - Museum für Moderne Kunst s poviješću eksperimentalne umjetnosti Latinske Amerike od 1944. kada se u Argentini prvi put javlja pokret konkretne umjetnosti (Art Concrete) sve do pada vojnih diktatura krajem osamdesetih godina.

Izložba je otvorena u studenom prošle godine, u sklopu programa Global Museum zaklade Kulturstiftung des Bundes, a u njenom postavljanju sudjelovali su i latinoamerički kustosi koji su po prvi put u povijesti (!) imali priliku birati radove iz zbirke jednog od vodećih europskih muzeja. Nakon Frankfurta izložba je ovog proljeća postavljena i u Museo de Arte Moderno u Buenos Airesu, gdje se kroz dijaloško supostavljanje reprezentativnih djela različitih umjetničkih struja 20. stoljeća nastavlja istraživanje kulturnih, ali i društveno-političkih veza i razlika dvaju svjetova.

Francis Bacon i Luis Felipe Noe

Kao polazišnu točku kustosi uzimaju četrdesete godine prošlog stoljeća obilježene prevratima koji su "potresli temelje latinoameričke umjetnosti", ali i otvorili prostor za umjetničko eksperimentiranje i nove pravce koji se unutar nekoliko godina pojavljuju diljem kontinenta, preko kojih se mijenja i odnos umjetničkih svjetova Europe i Latinske Amerike. U ranim desetljećima 20. stoljeća latinoamerička umjetnost u najvećoj se mjeri razvijala kao odgovor na europske avangardne pokrete, prije svega zahvaljujući obrazovanju koje su tamošnji umjetnici stjecali na Starom kontinentu. No, za vrijeme Drugog svjetskog rata prestaje uobičajeni tijek razmjene te latinoamerički umjetnici počinju "razvijati vlastite utopije" unutar svojeg neposrednog društveno-političkog konteksta te lokalnih intelektualnih i kulturnih krugova. Formiranje autentičnog eksperimentalnog izraza obogatilo je i usložilo poslijeratnu razmjenu umjetničkih scena, koja je u Priči o dva svijeta reprezentirana radovima Francisa BaconaLuisa Felipea Noe.

U promišljanju uloge i transformacijskog potencijala umjetnosti u različitim prilikama dvaju svjetova posebno su zanimljive šezdesete godine. Događa se svojevrsna globalizacija interesa i umjetničkih preokupacija koja se ogleda u reakcijama na rastući konzumerizam i državno nasilje, bilo da je riječ o osudi Vijetnamskog rata, prijetećeg nuklearnog uništenja ili pak represivnih diktatorskih režima Latinske Amerike. Međutim, uz dodirne točke postoje i znatne razlike u srži same umjetničke produkcije, nastale kao razultat iznimno različitih socio-političkih uvjeta te nejednakog ekonomskog i institucionalnog razvoja dviju scena, koji ponajbolji izraz imaju u radovima Leóna Ferrarija koji progovaraju o povijesti nasilja zapadne civilizacije. 

Kako primjećuje Luis Camnitzer, latinoamerički umjetnici u svojem djelovanju nisu imali tržišnu perspektivu već su umjetnosti pristupali kao instrumentu političke i kulturne promjene. Izložba A Tale of Two Worlds naglasak stavlja upravo na pitanje kako umjetnici u različitim kontekstima reagiraju na društveno-političke okolnosti u kojima stvaraju, otvarajući pritom nove horizonte razmišljanja o kulturnoj i intelektualnoj razmjeni između umjetničkih narativa Europe i Latinske Amerike. Mijenjajući fokus pogleda, otkrivaju se usporedni i tek povremeno ukrštavajući procesi u kojima latinoamerička umjetnost ne nadopunjuje dominantni europski kanon, niti mu služi kontrapunkt već je ravnopravan sudionik globalnih umjetničkih strujanja. Za takav podvig ključna je suradnja njemačkih i argentinskih institucija, koje su bile spremne preispitati svoje pozicije, prakse prikupljanja te na koncu otvoriti prostor njihovim novim interpretacijama. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 09.09.2018

VEZANE VIJESTI

Betonski san o boljem svijetu

Piše: Roko Rumora

Izložba Toward a Concrete Utopia globalnoj publici predstavlja vrhunce jugoslavenske arhitekture, drugačije od bilo čega što su Istok i Zapad mogli ponuditi.

Čije suučesništvo?

Piše: Martina Kontošić

Berlinski transmediale vješto je kurirano intelektualno sajmište koje nudi pregled nad suvremenim umjetničkim trenutkom, ali i uvid u savjest kulturnog establišmenta.

O nemogućnosti, a neizbježnosti predstavljanja

Piše: Tihana Bertek
Iako umjetnice na izložbi Deset tisuća podvala i sto tisuća smicalica možemo okarakterizirati kao subverzivne i kritične, za Fanona bi bile povlaštene "kolonizirane intelektualke".