Između nacionalizma i kreativnih industrija | kulturpunkt

Između nacionalizma i kreativnih industrija

Uz jednu iznimku, programi za kulturu za parlamentarne izbore 2020. godine pokazuju da je obzor kulturne politike još uvijek okupiran socijalno slijepim i nedemokratičnim perspektivama.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: Adam Simmons / Flickr

Premda je uglavnom riječ o štivu dobrano smještenom s krive strane fraziranja i fikcije, čija važnost se otprilike iscrpljuje u prenapuhanoj gesti njegovog "predstavljanja", izborni su programi ipak indikatori rastera unutar kojeg razmišljaju političke opcije koje su ih sastavile. Govorimo li pak specifično o kulturi, obilježenoj kroničnim manjkom dugoročnih ili bar srednjeročnih strateških dokumenata, oni postaju rijedak pokazatelj njezine (uglavnom bijedne) smještenosti na listi političkih prioriteta, temeljne strukture njezina razumijevanja na stranačkoj razini i načina na koji se ta struktura s vremenom mijenja u odnosu na društveni kontekst.

Repertoar pristupa kulturi koji nam nude programi ponuđeni za predstojeće parlamentarne izbore, zakazane za 5. srpnja, znakovit je ponajprije utoliko što ukazuje na prevlast modela baštine i kreativnih industrija kao obzora kulturne politike parlamentarnog mainstreama. U odnosu na program iz 2016. godine, kada je trebalo raspirivati braniteljsko-desničarsku agresiju, HDZ se u današnjoj situaciji zategnutih odnosa s desnijom desnicom u svojem pristupu kulturi u određenoj mjeri "centrirao". Promjena se očituje već u naslovu poglavlja: umjesto Hrvatske kulture i baštine, bliže retorici Domovinskog pokreta, danas imamo Kulturnu baštinu, kulturne i kreativne industrije. U skladu s tom nacionalnom sramežljivošću, retorika hrvatskog identiteta, afirmiranja tzv. Domovinskog rata i drugih općih mjesta konzervativne imaginacije u potpunosti je izostala iz HDZ-ova kratkog programa za kulturu. Fokus je, naprotiv, na neutralnim prioritetima dorade pravnog okvira, saniranju posljedica pandemijske krize, poticanja kreativnih industrija, jačanju međunarodne cirkulacije umjetnica i umjetnika – sve u skladu s dosadašnjom tehnokratskom politikom ministrice Obuljen Koržinek.

U takvom obzoru koji nalikuje na kakvu besadržajnu brošuru Europske unije s praznim refrenima o "izvrsnosti hrvatskih umjetnika" i osiguravanju "njihove prisutnosti i vidljivosti u Europi i svijetu", mjesta za rubne i nezavisne prakse dakako nema. Zabrinjavajuće, gotovo sve prioritete vezane za promjenu zakonodavnoga okvira čine višestruko osporavane intervencije već pokrenute za ovoga mandata, kao što su novi Zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti i Zakon o autorskom pravu. Što se infrastrukture kao gorućeg problema kulturnog sektora tiče, HDZ je, umjesto njezinoj sanaciji i konačnom zadovoljavanju potreba postojećih aktera poput plesne zajednice, pažnju odlučio posvetiti izgradnji regionalnih centara "za razvoj kreativnih, digitalnih i audiovizualnih industrija". Da će se novci sve izraženije slijevati u kreativne industrije potvrđuje i najava pokretanja Program bespovratnih potpora u visini od 50 milijuna kuna za financiranje kreativnih industrija iz europskih fondova. HDZ-ov šturi popis prioriteta za kulturu, ukratko, kodifikacija je guranja kulture prema tržištu pod ministricom Obuljen Koržinek. Iz te perspektive posebno se tragikomičnim čini obećanje da će HDZ u svojoj kulturnoj politici voditi računa "o svim nedostatcima sustava uočenim tijekom pandemije bolesti COVID-19", cinično istaknuto na samom početku popisa – upravo je tržišna orijentacija aktualne ministrice suštinski katalizator prekarizacije kulturnog polja.

HDZ-ov glavni konkurent, i za svoje pojmove neuobičajeno beznadni SDP i njegova Restart koalicija (GLAS, HSS, HSU, SNAGA), tekstualnu su verziju svojeg programa sveli na svojevrsnu Powerpoint prezentaciju organiziranu ne prema sektorskim cjelinama, nego prema ciljevima mjera. Posljedica toga je da kultura u programu ne postoji kao zasebno područje, nego je raspršena po natuknicama bez koherentne predodžbe neke kulturne politike koju koalicija zagovara. Pritom ne samo da takva predodžba izostaje, nego je kultura u tekstu praktički potpuno zanemarena. Svega su četiri – uglavnom maglovite – natuknice specifično posvećene kulturnom sektoru: "donošenje Nacionalnog programa za bolju kvalitetu života mladih, posebno u području obrazovanja, rada, stanovanja i kulture", "povećanje ulaganja u kulturu i kreativne industrije koje će odgovarajuće pratiti rast gospodarstva", "povećati proračun za kulturu na 1% ukupnog državnog proračuna", "donošenje Nacionalne strategije i akcijskog plana poticanja kreativnih industrija radi povećanja njihovoga udjela u BDP-u i povezivanja sa zelenim planom razvoja".

Srećom, Restart koalicija je ponudila i javno predstavljanje svojeg "programa za kulturu i kreativne industrije", čiji horizont se u najvećoj mjeri preklapa s onim HDZ-a, uz neke manje iskorake koji su ipak za pozdraviti iz perspektive nezavisne kulture i neprofitnih medija. I Restartov program tako je u najvećoj mjeri obilježen perspektivom tržišnih potencijala kreativnih industrija i naglašavanjem važnosti povezivanja privatnog i kulturnog sektora. Primjerice, predsjednica SDP-ovog Savjeta za kulturu Morana Foretić naglasila je kao ograničenje sustava financiranja kulture činjenicu da ju je dosad bilo moguće podupirati isključivo "iz sredstava ministarstva kulture i lokalnih samouprava", dok kao novitet u koalicijskom programu ističe "poticanje sponzorskih sistema financiranja pomoću olakšica te podrške kroz umanjenje naknada i davanje poticaja za razvoj raznih vidova kulturnih pravaca". Posebna je pažnja posvećena "brendiranju" hrvatske kulture koja "mora postati izvozni proizvod, zaštitni brend i mora dokazati da nismo samo u sportu jaki već zaslužujemo svoje mjesto na svjetskoj kulturnoj mapi što daje dobru sinergiju i za razvoj samog turizma".

Odnos društva prema kulturnoj i umjetničkoj proizvodnji ovdje se uspostavlja kao da je riječ o proizvodnji malo skupljeg kulena ili maslinovog ulja – što je manje sporno kao ugrožavanje njezine veleuzvišenosti, a bitno spornije iz perspektive selekcije kulturnih i umjetničkih praksi kojima će biti dozvoljeno da preživljavaju, odnosno iz perspektive brige za radne uvjete i infrastrukturu onog dijela kulturnog polja koji primjerice ne želi participirati u sinergiji s turizmom ili ju želi kritički tematizirati. Foretić je međutim nezavisnu kulturnu scenu ipak spomenula, i to na terenu novih modela upravljanja ustanovama u kulturi, napomenuvši kako će koalicija "podržati razvoj nezavisne scene pomoću sustava i platformi civilno-javnog partnerstva". Na terenu medija, predstavnici Restart koalicije također su najavili dvije ohrabrujuće mjere: dekriminalizaciju kaznenih djela protiv časti i ugleda kao ključnog elementa represije nad novinarima te povratak ranijih potpora neprofitnim medijima ukinutih pod HDZ-om. Nadovezujući se na kritike upućene HDZ-ovom Nacrtu prijedloga Zakona o  obavljanju umjetničke djelatnosti, iz koalicije Restart su uvažili potrebu za sprečavanjem "da tržišni i dohodovni uvjeti budu ključni u priznavanju ili reviziji prava samostalnih umjetnika". Međutim, usprkos nekolicini nezanemarivih pozitivnih razlika, ne može se reći da Restartov program predstavlja fundamentalni otklon u odnosu na HDZ-ov. Naime, ni ti pozitivni iskoraci u smjeru neprofitnih medija i nezavisne kulture ne mogu odagnati sistemsko nepovjerenje proizišlo iz činjenice da se Restartova vizija kulturne politike u svojoj osnovi fokusira na kreativne industrije, tržište i marketinšku imaginaciju, umjesto na neke druge smjerove demokratičnog i demokratizirajućeg oblikovanja kulturnog polja i participacije u njemu.

S druge strane, pravo je na demokratičnosti naglasak u zajedničkom programu platformi Možemo! i Zagreb je NAŠ!, u kojem je uočljivo bitno produbljenije razumijevanje kulturnog polja u odnosu na druge izborne opcije. Tri su temeljne grupe ciljeva istaknute u programu: transformacija kulturnog sektora i integracija kulture s drugim društvenim poljima, osiguravanje produkcijskih i socijalnih uvjeta za umjetnički i kulturni rad te poticanje dostupnosti i uključivosti kulture te ravnopravnog sudjelovanja. Prva se grupa odnosi na institucionalnu i sistemsku demokratizaciju kulture, u smislu novih modela upravljanja "koji uključuju stvaratelje, kulturne aktere i javnost", decentralizacije, jačanja suradnje na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini (nasuprot elitističkom i besmislenom marketinškom fokusu na međunarodno brendiranje). Kada je riječ o povezivanju kulture s drugim sektorima, ove dvije platforme naglasak ponajprije stavljaju na njezinu inkluzivnost spram najšire javnosti i njezinu investiranost u svakodnevicu, a tek potom na udruživanje kulture s tržišno-turističkim granama u svrhu doprinosa njihovom "razvoju i održivosti".

Druga grupa ciljeva polazi od nesigurnosti rada u kulturi, nedostatnog financiranja i ugrožene infrastrukture. Platforme tako najavljuju povećanje opsega financiranja kulture, uključujući i onu izvaninstitucionalnu, razvijanje "kvalitetnijeg i razrađenijeg sustava potpora za nove programe, inicijative i organizacije" i poboljšanje radnih uvjeta u polju kulture, a posebno se izdvaja "uvođenje sustava potpora umjetnicima" kao mjere koja će omogućiti "dostojanstvene uvjete života ljudima koji rade u polju kulture dominantno obilježenom prekarnim oblicima rada". Konačno, treća grupa u prvi plan stavlja participaciju najšire javnosti u kulturnom životu. Pritom posebno ohrabruje najava da će platforme "cjelokupni kulturni sustav u svim njegovim aspektima" orijentirati prema "uključivanju i ravnopravnom sudjelovanju socijalno marginaliziranih skupina, kultura manjina i migrantskih zajednica", kao i naglasak na integraciji kulture "u svakodnevni život u manjim sredinama". Ukratko, promišljajući potrebe kulturnog polja iz perspektive njegovih osnovnih sistemskih sastavnica, naglašavajući posebno problem prekarnosti rada i pristupajući kulturi ponajprije kao području demokratičnosti, slobode i emancipacije, program za kulturu platformi Možemo! i Zagreb je NAŠ! pokazuje se u usporedbi s programima glavnih izbornih igrača kao nasušno potreban zaokret u razumijevanju društvene uloge kulture i odnosa društva prema njoj.

Takav zaokret očekivano nije uočljiv u slučaju tzv. "koalicije centra", koju čine Stranka s imenom i prezimenom, Pametno i FOKUS. U njezinom programu nailazimo na mnogo govora o vrijednostima i načelima (pet ih je ključnih prema centristima: "povezivanje, razmjena, raznolikost, inkluzivnost i sloboda"), mnogo apstrahiranog fraziranja, a u skladu s time i na malo konkretnog referiranja na probleme poput radnih uvjeta u kulturi, manjka infrastrukture ili štetnog utjecaja guranja kulture i umjetnosti prema tržištu i servisiranju turističke ponude. Govorimo li o potonjem, u programu je štoviše moguće čitati o "poticajima za kulturno poduzetništvo" i o povezivanju "gospodarskih i kulturnih interesa", dok o mjerama pomoći radnicama i radnicima u kulturi ne doznajemo praktički ništa, osim generalnog zalaganja za povećanje financiranja "kulture per capita do 2024. sa 39 na 50 eura". Dojam da su segment programa posvećen kulturi pisali ljudi koji o sektoru – ili bar o njegovim gorućim problemima na terenu – ne znaju mnogo podcrtava i činjenica da se u njemu nigdje ne spominju aktualne teme poput novih modela upravljanja ustanovama u kulturi ili poticanja participacije u kulturnim i umjetničkim aktivnostima.

Ako je program centrističke koalicije očekivano bezličan, programi dviju desnih opcija – Domovinskog pokreta i Mosta – očekivano su živopisni. U njima se ponajprije izdvaja na desnici popularna zabrinutost pred "ideološkim" – što će reći lijevim, pa i bezopasno liberalnim – sadržajima i praksama koje po njihovom sudu molestiraju većinu građana Republike Hrvatske. U tom je smislu za oba programa reprezentativno upozorenje Domovinskog pokreta "da se iz državnog proračuna ne trebaju financirati tzv. nevladine udruge kao ni mediji koji su izrazito ideološki obojeni, a neki od njih služe kao prostor sustavne protuhrvatske kampanje". No dok se Domovinski pokret u svojem programu ekonomično zadržava na ovoj suštini, Most ipak nudi i neko razrađenije viđenje kulturne politike, koje prijetećem nacionalističkom diskursu predvidljivo pribraja i onaj tržišni, zazivajući "direktnije povezivanje" kulturne scene s gospodarstvom "tamo gdje je to moguće", kao i "razvijanje kulturnog menadžmenta" s ciljem "prezentacije radova naših umjetnika u inozemstvu".

Mostovski je model tek nacionalno zaoštrenija kombinacija dviju najvažnijih paradigmi mišljenja kulturne politike u Hrvatskoj: nacionalističke i tržišne. Osim u slučaju platformi Možemo! i Zagreb je NAŠ!, između ta dva sljepila nema mjesta za takav koncept kulture koji bi o njoj razmišljao kao primarno o stvari od javne, demokratizirajuće koristi, a o njezinim radnicama i radnicima kao ljudima kojima je umjesto međunarodne promocije i brendiranja ponajprije potrebno osigurati minimalnu egzistencijalnu sigurnost. No pojava novih, progresivnijih opcija ove izbore svakako čini ohrabrujućim i budi nadu da se neki drugi pristupi kulturnoj politici počinju pojavljivati makar na udaljenom horizontu.

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 29.06.2020

VEZANE VIJESTI

Neupućeno, zastarjelo, štetno

Piše: Ivana Pejić
Nacrt prijedloga zakona o autorskom i srodnim pravima posrnuo je već na prvom koraku – u pokušaju definiranja tko su autori, odnosno koautori umjetničkih djela.

Zamjetan doprinos devastaciji kulture

Piše: Lujo Parežanin

Nacrt prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti utemeljen je na toksičnom shvaćanju odnosa društva prema umjetničkom radu.

Prema snažnijem sudjelovanju

Piše: Hana Sirovica
Na panelu posvećenom sudjelovanju u kulturno-društvenim centrima analizirale su se potrebe, mogućnosti i dosezi sudioničkog upravljanja u odnosu na održivost ovih hibridnih institucija.