Izolacija u pet činova | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Izolacija u pet činova

Osim što je potaknula na otkrivanje novih, online modusa preživljavanja, pandemija je otvorila pitanja o tjeskobnoj normalnosti u koje se izvedbene umjetnosti imaju vratiti.

Piše: Ana Fazekaš

FOTO: Antisezona / Facebook

  • A
  • +
  • -

Čin prvi: kazalište bez kazališta i izvedba bez izvedbe 

Kad je korona u par neugodnih mjeseci dolepetala u našu neposrednu (nad)realnost, naglo pozatvarala vrata izvedbenih prostora i kolektivno nas nasukala u stanovima, nije dugo trebalo da se kulturna scena preseli u cyberspace. Tako je i izvedbena scena, po svojoj efemernoj prirodi vezana za trajno ili privremeno posvećene prostore zajedničkog bivanja, u nastojanju da se solidarizira sa svojom tjeskobnom publikom i održi kakav-takav kontinuitet, potražila alternativne moduse preživljavanja. Najprije su dramske predstave gotovo svih kazališta postale dostupne kao online snimke, što je pored entuzijazma nekih izazvalo i priličan val nezadovoljstva među zainteresiranom populacijom. Postavilo se (sada već gotovo zaboravljeno) pitanje koje su implikacije situacije u kojoj kultura postaje besplatno dostupna, kazališna snimka tretira se kao zamjena za živu izvedbu, a kolektivni doživljaj je ostvaren by proxy. U osnovi se pokazalo da interes javnosti postoji, što zbog ljubavi prema izvedbenim umjetnostima čak i kada su reducirane na dimenzije ekrana, što zbog općeg očaja, formata koji podilazi lijenosti ili jednostavnog afiniteta prema džabe sadržajima. No dok je opća publika gleduckala online snimke uglavnom pokazujući frustrirajuću količinu strpljenja pred neizvjesnom sudbinom izvedbenih umjetnosti, najglasnije su u privremenom limbu lamentirali kazalištarci kojima je egzistencija došla pod direktnu ugrozu. 

Čin drugi (katabasis): ne tako novi mediji 

Kada se svima događa izvanredna situacija, efekt je istovremeno da se potencira osjećaj dijeljenog iskustva, ali i taj da se svi osjećaju izvanredno pa su željni svoj (faktički nimalo) specifični doživljaj podijeliti. Društvene mreže, koje su u trajanju izolacije bile manje-više sav društveni život, postale su gotovo nepodnošljive: umjetnost je (uporno) dolazila nama, a opća demokratičnost u kombinaciji s latentnim očajem i definitivnom dosadom gotovo da je uspostavila novi žanr umjetnosti iz kućne radinosti, koji ćemo, po svemu sudeći, vrlo brzo sretno potisnuti. Hrvatsko društvo književnika smatralo je za shodno da animira pisce da pišu dnevnike iz karantene kako bi opća populacija mogla posvjedočiti da, zaista, nitko nije osobito zanimljiv kad sjedi doma i kontemplira egzistenciju znojeći se u svojoj tjeskobi. Te su tekstove potom interpretirali ZKM-ovi glumci manje ili više rudimentarnim videouradcima, što je, da, također neka vrsta izvedbe. Dramsko se kazalište orijentiralo na svoju tekstualnu dimenziju i novonastalim uvjetima pristupilo relativno konzervativno u promišljanju svoga medija u izolaciji. Inicijativa portala drame.hr u suradnji sa SPID-om i časopisom Kazalište pod nazivom Monovid-19 pozvala je niz dramskih autora da pišu monologe, još jedan karantenski žanr par excellence, a prve su izvedbe uživo prije otvaranja izvedbenih prostora bile upravo streaming monodrama studenata dramaturgije s pozornice ZKM-a pod nazivom Ja ću pričati, a ako me netko čuje... Tako je monodrama doživjela svojih proširenih pet minuta kao format koji je, među ostalim, najlakše prenijeti u virtualne predjele uz poštivanje odredbi velepoštovanog kriznog stožera – pa iako je u moru solilokvija bilo sjajnih autora i sjajnih tekstova, nadajmo se da smo zasad apsolvirali dramsko soliranje. 

Čin treći: beskontaktna improvizacija 

Karantena je zaskočila i plesni festival Antisezonu koja je u već unaprijed dogovorenom formatu trebala startati krajem ožujka u Gorgoni, no repertoar je po kratkom postupku prilagođen novonastaloj situaciji, te su izvedbe oživjele u svojim cyber alternativama. Rezultat su bile relativno sirove i brzinski razrađene varijacije na temu koje su u osnovi zanimljiv eksperiment u medijskom transferu. Iako većina izvedbi nije dospjela biti puno više od toga, plesna je scena pokazala interes da istraži nove moduse izvedbe, za razliku ziheraškijih poteza dramske zajednice. Popratna je pojava kolektivnog kućnog pritvora općenito bila invazija u naše domove koji su se morali transformirati u urede, kabinete i predavaonice, pa i izvedbene prostore, što je u slučaju Antisezone stvorilo zaista zanimljivo, pomalo shizofreno iskustvo istovremene intime i nepremostive udaljenosti uz osjetnu nostalgiju spram prisutnosti i dodira. No dok je cyberformance osobiti izvedbeni format kojemu je internetska logika inherentna jer je cyber-prostor medij, a nerijetko i tematski oslonac djela, prevesti djelo osmišljeno za živu izvedbu online zahtijeva više nego što su dani uvjeti i kratki rok dopuštali. Stoga angažman, kreativnost i neka zanimljiva rješenja nisu mogli posve neutralizirati naboj rada koji se rađa situaciji unatoč, a koji se itekako osjeti u izvanrednim i redovnim okolnostima podjednako. No reflektor je pao i na činjenicu da je plesna scena na prepreke do boli navikla pa se tako i u ovim okolnostima rastegnula da im doskoči, što zaslužuje priznanje i zahvalnost vjerne publike – ali upravo ako njegujemo nježne osjećaje prema plesnoj sceni, treba nam biti nedopustivo da se takvo stanje normaliziralo. 

Čin četvrti: Criticize This 

Kazališna kritika također nije znala što bi točno sa sobom čekajući da se izmudre izvedbeni modusi koji će biti razvijeni manje silom prilika, a više koristeći momentum novih medijskih orijentacija i afektivnih sklopova. No momentum je prošao, kazališta se otvaraju i čini se da je dominantni osjećaj usmjeren na žuđeni povratak što bliže prepoznatljivoj "normali". Jedno se vrijeme živo raspravljalo hoće li i kako će – pod pretpostavkom da kultura u međuvremenu ne pomre od gladi – kazalište iznaći nove načine funkcioniranja s ugrađenom socijalnom distancom. Sada se ipak čini da će se privremena situacija prebroditi u nekoliko ubrzanih zahvata, ako se ne dogodi još koja peripetija u tekućem dramskom luku. Između početka rada na ovome tekstu i zadnjih intervencija prije njegova vlastita uzleta u virtualnu stvarnost, situacija se stigla nekoliko puta značajno pomaknuti te gradska kazališta sada već uglavnom otvaraju svoja pomno dezinficirana gledališta publici. No zanimljivo je primjerice kako je ZKM prilikom otvorenja objavio da do kraja sezone ne vrijede studentski, umirovljenički popusti, kao ni oni za grupe, što se (uz brzinski spomen predstava koje je publika tijekom karantene mogla gledati "potpuno besplatno") opravdava time da su kazališta "osobito izložena" zbog dvomjesečne pauze. I vijesti su još okrunjene zgodnim PR-ovskim guilt tripom pseudopersonalizirane parole "Hoćeš li doći?", koja pretpostavljeno poziva na solidarizaciju. S druge strane, &TD omogućuje studentskoj populaciji za koju je vrijedno modelirao novi program (i pritom istjerao iz prostora nekoliko jedinstvenih i teško zamjenjivih organizacija i manifestacija) posve besplatne ulaznice za predstave koje će se održati u Atriju. S treće strane, plesna scena pak nema vrata koja može otvoriti jer je ionako osuđena na nomadsku egzistenciju. I tako smo na korak do povratka u normalu. 

Čin peti: Theatrum Mundi 

Dok se kulturna scena brzo mobilizirala u namjeri solidarizacije i olakšanja tjeskobnog kolektivnog doživljaja pružanjem niza sadržaja kulture željnoj javnosti, ono što su nadležne instance odlučile naučiti iz toga jest da očito kultura može opstati i ako joj se ukinu svi, pa i oni najelementarniji uvjeti. Izvedbeni formati koji su bili najmanje pogođeni izolacijom uslijed pandemije i ekonomske krize koja iz nje proizlazi, koji su čak i profitirali od krizne situacije, isključivo su vezani za crkvene i političke pozornice koje se, na svoju sreću, ne oslanjaju na kulturnjačke budžete, a podičile su se nekolicinom elaboriranih izvedbenih varijacija. Nakon što nas je posljednjih mjeseci svijet išamarao, ali prije nego što nas nova normala upregne i natjera da opet i još malo spustimo kriterije, nadasve je potrebno da se zapitamo što smo sve spremni normalizirati u ime krhke i iluzorne ravnoteže te koliko nam se lako solidarnost urušava kad nam se razmrvi goli minimum. 

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 02.06.2020

VEZANE VIJESTI

Ćorsokak korona

Piše: Hana Sirovica
Dok stvarni razmjeri i posljedice krize tek trebaju poprimiti svoje pune obrise, kultura na globalnoj razini proživljava šok, a prve reakcije i mjere pomoći uvelike variraju diljem Europe.

Borba za opstanak drame

Razgovarala: Hana Sirovica

S kazališnom družinom KUFER razgovaramo o perspektivi domaćeg dramskog pisma, izazovima online izvedbe i poteškoćama s kojima se rad u kazalištu trenutno suočava.

Novi život dramskog pisma

Pripremila: Hana Sirovica

Osim što omogućuje važan kontakt domaćeg dramskog pisma s publikom, projekt MONOVID-19 ukazuje na potrebu da se postojeće forme prilagode novim okolnostima.