Izraelci su spremni za drugačije narative | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Izraelci su spremni za drugačije narative

S autorima filma Odvjetnica Rachel Leah Jones i Philippeom Bellaïcheom razgovarali smo o njihovim redateljskim postupcima i dokumentaristici u izraelskom kontekstu.

Razgovarala: Sara Simić

FOTO: Philippe Bellaïche

  • A
  • +
  • -

Dokumentarni film Odvjetnica (2019.) Rachel Leah Jones i Philippea Bellaïchea dobitnik je nagrade Movies that Matter na ovogodišnjem izdanju festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, održanom u zagrebačkom Studentskom centru od 4. do 11. listopada. Film prikazuje život i rad izraelske odvjetnice Lee Tsemel, koja je tijekom pedeset godina svoje karijere gotovo isključivo branila palestinske političke zatvorenike. Od početka prikazivanja na filmskim festivalima diljem svijeta 2019. godine film je doživio izuzetno pozitivne, ali i burne odjeke, a iste godine je ušao i u užu selekciju za nagradu Oscar.

Povodom prikazivanja i nagrade na ZagrebDoxu, razgovarali smo s autorima o redateljskim postupcima i odlukama u filmu, poziciji suvremenih autora dokumentarnih filmova, kao i o mogućnostima koje se nude za izraelske, ali i za palestinske redatelje unutar sustava javnog financiranja filmskih projekata u Izraelu.

 

KP: Odvjetnica je paralelno i film o Izraelskom pravnom sustavu kao i portret odvjetnice Lee Tsemel. Možete li više reći o redateljskim postupcima "balansiranja" između ovakvih vrlo snažnih političkih tema?  

P.B.: Odvjetnica je film čiji je nositelj radnje lik (character driven film) više nego što je politički exposé ili portret. Odvjetnički rad Lee Tsemel tijekom posljednjih pedeset godina ne može biti odvojen od pedesetogodišnje povijesti okupacije. Koliko god je Lea bila prisiljena pristati na rad unutar postojećeg zakonskog okvira (koji je postepeno dobivao svoj oblik tijekom okupacije), njezine pravne borbe unutar i van sudnice utjecale su na sudsku praksu tog zadanog okvira. Pojednostavljeno, iako nije zaustavila okupaciju, otežala je okupatoru njezino provođenje. Kao što je jedan vojni sudac rekao: "Da Lea Tsemel ne postoji, morali bismo ju izmisliti!" Naravno, u procesu stvaranja ovog filma, željeli smo čuti Leu; iako ono u što ona vjeruje u teoriji, a čini u praksi – može biti jednostavno sažeto. Ono što je nama bilo zanimljivije je vidjeti kako ona čini to što čini, odnosno uhvatiti Leu u akciji. 

KP: Veći dio radnje, u kojoj pratimo Leu i njezin pravni tim u nizu sudskih procesa i razgovora s osuđenima o budućim koracima njihove obrane, prikazan je vrlo direktno, čak i "klasično dokumentaristički", u stilu fly-on-the-wall i cinéma vérité. Zanima me zašto ste se odlučili na taj način predstaviti Leu i njezin rad te što mislite kako je on utjecao na doživljaj radnje? 

P.B.: Nije to bio toliko izbor koliko želja. Želja da dokumentiramo, vidimo (i pokažemo) kako Lea i njezini kolege, njezini klijenti, pravni sustav, mediji – funkcioniraju. Izrada scenarija za dokumentarni film je neodvojiva od stvarnosti snimanja. Nakon prvih nekoliko dana, počeli smo razmatrati teme koje bismo željeli pokriti i kako bismo voljeli da film izgleda i rezonira. No nakon prvog dana snimanja počeli smo mijenjati koncept. To ponovno pisanje scenarija je počelo za vrijeme snimanja i nastavilo se tijekom montaže. Zapravo, u ovom filmu snimanje i montaža nisu bili odvojeni procesi: prvo smo snimali pristupom izravnog filma (direct cinéma) – ono što smo mi nazivali real time snimkama – zatim smo ih montirali i tek smo onda dobili građu koja nam je poslužila kao polazište za istraživanje arhivskih materijala i provođenje intervjua o "prošlim slučajevima".

Tijekom faze snimanja trenutnih događaja, odnosno u stilu izravnog filma, pratili smo pet slučajeva (u filmu vidimo dva, s naznakama trećeg). Nismo mogli znati unaprijed što će nam stvarnost donijeti niti koje će situacije najbolje dočarati realnost onkraj ove realnosti, odnosno širi kontekst okupacije. Izravni film je kao spori obrok: odete na snimanje i uhvatite ono što se događa, čak i ako se čini banalno, a onda s vremenom počinjete trenirati pogled i primjećivati detalje koje ne biste vidjeli da ste došli snimati jedan određeni događaj ili s previše predumišljaja. 

U Odvjetnici postupak izravnog filma ima veliki utjecaj na gledatelje. Pomoću njega uspjeli smo pružiti gledatelju dvostruku perspektivu: vidjeti Leu u vanjskom svijetu kao i vidjeti taj svijet po Lei; razotkriti njezin pogled i na neki način time bolje razumjeti njezin osjećaj za pravnu i političku pravdu – ili jednostavnije, njezin osobni otisak u humanističkom djelovanju.

FOTO: Adi Mozes

KP: Film nas također povremeno vraća u fragmente Leine prošlosti, što uvelike doprinosi razumijevanju konteksta njezinog djelovanja. Zbog čega ste se odlučili na predstavljanje i njezine obiteljske, odnosno privatne prošlosti? Što mislite da je taj postupak donio filmu?

P.B.: U samom početku mislili smo da ćemo snimati Leu i doma i na poslu, s obitelji i prijateljima, unucima i susjedima... No kada smo počeli snimati, shvatili smo da ju je dovoljno snimati samo na poslu, između uredskog posla i sudnice. Željeli smo portretirati Leu u ulozi odvjetnice, ne kao majku ili ženu. No isto tako znamo da ne postoji izdvojeni individualac – iza profesionalnog života postoji onaj privatni, kao i posljedice koje ostaju zbog bezuvjetne predanosti svojim klijentima i njihovom slučaju. Iskazima njezine djece, koja nisu uvijek imala majku koju su trebali ili željeli, željeli smo dati zaokruženiju sliku Lee, a time i cjelokupnu sliku ljudskog stanja.

KP: Pitanje etičnosti i pravedne reprezentacije filmskih subjekata kanonska je tema u dokumentarnom filmu. U Odvjetnici središnji dio filma čini slučaj trinaestogodišnjeg Ahmada koji je osuđen za sudjelovanje u napadu hladnim oružjem, iako osobno nije izvršio napad. U svrhu zaštite Ahmadovog identiteta koristili ste se vrlo grafičkom i minimalističkom animacijom. Zašto ste se odlučili baš na ovakav način njegove reprezentacije?

P.B.: Izraelski zakon štiti budućnost svakog maloljetnika uključenog u neki sudski proces. Zabranjeno je otkriti njihov identitet: ne smije ih se prepoznati ni sada ni za dvadeset godina. Isto je vrijedilo i za Ahmada. Neke se televizijske reportaže nisu držale propisanog zakona, no većina njih ipak jest tako što su zamrljale ili pikselizirale njegovo lice. Međutim, zbog tih tehnika, osim toga što posjeduju određene konotacije (uglavnom se "zločinac" skriva iza pikseliziranog lica), ne možemo vidjeti ljudsko biće, njegove emocije... U najboljem slučaju, gledamo masku... Zbog toga smo odlučili raditi s animatoricom Tal Kantor kako bi napravili višeslojnu rotoskopsku animaciju baziranu na videosnimci. Tražili smo način kako da zadržimo određene ekspresije lica, da im zadržimo ljudskost a da ne otkrijemo Ahmadov identitet. Pri slaganju određenih slojeva rotoskopske animacije mislili smo iskoristiti pojedine artefakte iz Leine prošlosti. U njezinom uredu smo našli neke stare isječke iz novina i sudske dokumente koje smo iskoristili. Naša ideja je bila podsjetiti sebe i gledatelje na pedesetogodišnju okupaciju. Današnji slučajevi se ne mogu gledati izdvojeno od zadnjih pet desetljeća.

Nismo željeli stvoriti paralelni svijet – svijet animacije u suprotnosti s vanjskim svijetom. Da bude potpuno jasno, odabrali smo razdvojiti sliku: s jedne strane snimka, a s druge višeslojna rotoskopska animacija. Krajnji rezultat je da možemo vidjeti Leu kako prelazi iz jednog dijela slike u drugi, iz čiste slike u animaciju. Nismo o tome mislili unaprijed, no kada smo vidjeli te snimke osjetili smo da je to vrlo dobra metafora onoga što Lea radi, stalno se krećući iz jedne strane realnosti u drugu.

KP: Na općenitijoj razini, kako se u kontekstu suvremenog izraelskog dokumentarnog filma nadaje pitanje reprezentacije palestinske manjine i izraelsko-palestinskih odnosa?

R.L.J.: Izraelski dokumentaristi su uglavnom lijevo orijentirani te su se dotaknuli izraelsko-palestinskog sukoba na mnogo načina. Ovih dana, dobronamjerni no često i patronizirajući (možda čak i kolonizatorski) pojam "davanja glasa" je uvelike zamijenjen s "urbano antropološkom" praksom prepričavanja, pri čemu subjekt objektivizira samog sebe. Drugim riječima, Izraelci počinju dokumentirati okupatora više nego okupirane. Ovaj žanr uključuje i moćne filmske eseje, kao i beskompromisne ispovjedne filmove. Opasnost ovakvog filma je narcističko zastiranje Palestinaca, a to je nešto što se nadamo da politika reprezentacije u Odvjetnici uspješno zaobilazi. 

KP: Možemo li govoriti o ovom filmu kao i o "filmu otpora" i na koji način tumačite njegovo sudjelovanje u vlastitom kontekstu?

R.L.J.: Naša bliska prijateljica, jedna afroamerička pravobraniteljica za ljudska prava u SAD-u, nedavno je ponudila jedno oštroumno zapažanje: "Mi" – pritom se referirajući na Black Lives Matter i ostale progresivne pokrete za pravdu i jednakost – "ne pružamo otpor. Mi smo oni kojima se pruža otpor! Također, mi se ne opiremo; to ima više veze s pukim preživljavanjem nego s životom. Ono što mi radimo je da ustrajemo." Ova ideja bi se lako mogla primijeniti na životnu praksu Lee Tsemel, a nadamo se da smo napravili i takav film. 

KP: Kako tumačite ulogu suvremene "dokumentaristice" u trenutnim svjetskim previranjima te kako biste pozicionirali sebe i svoj rad u spomenutom kontekstu?

R.L.J.: Jean-Luc Godard je jednom rekao: "Što je film? Ništa. Što film želi? Sve. Što film može postići? Nešto." Mi smo tu zbog tog nečeg.

KP: Možete li nam više reći o procesu distribucije ovakvih snažnih političkih filmskih naslova u Izraelu? Koliko je festivalski sustav otvoren za njih?

R.L.J.: Izrael je demokracija za privilegirane, a mi se brojimo kao oni povlašteni. Iako je agresivan i represivan prema Palestincima, Izrael nije autoritarno društvo. Za ljude poput nas, koji iskazuju kritičke, pa čak i disidentske stavove, ono je još uvijek pluralističko. Taj pluralizam je doživio pad u zadnjih nekoliko godina, ali nije nestao. Filmski festivali, fondovi i privatne televizijske kuće još uvijek su među najotvorenijim kulturnim institucijama za ljude poput nas. Pitanje je što taj pluralizam znači bez distribucijske pravde, bez jednakosti za sve. 

KP: Kakva je kulturna politika u Izraelu kada je riječ o javnoj potpori filmovima ovakvih tema? Koja je pozicija palestinskih redatelja u sustavu javnih financiranja filmskih projekata?

R.L.J.: Recepcija filma na DocAvivu – mjestu naše izraelske premijere – bila je van svih naših očekivanja. Na početku su filmu zakazane tri projekcije. Sve su bile rasprodane prije početka festivala. Dodana je i četvrta projekcija koja se isto rasprodala. Nakon što je film osvojio glavnu nagradu, dodana je i peta projekcija koja se također rasprodala. U tjedan dana, oko 2000 izraelskih Židova je vidjelo film. Niti na jednoj projekciji nije bilo negodovanja. 

Lea je dobila ovacije na svim projekcijama na kojima je bila, a nama je rečeno da su ljudi na projekcijama na kojima nismo bili pljeskali skroz do kraja zahvala. Sve ovo se kosilo s onim što smo zamišljali i pokazalo nam je da su ljudi itekako spremni za drugačije narative. 

Nakon četiri godine krajnje desnog režima i otvoreno rasističke vlade – perioda tijekom kojeg su neki u najgorem slučaju zašutjeli, a u najboljem birali riječi – ljudi su postali spremni pružiti otpor i stvoriti za sebe novi politički prostor. Kao da su rekli: "Ako je ovo 'novo normalno', pružit ćemo otpor!". A tko je bolji pokretač takvih pokreta od Lee, "ljute optimistične žene", kao što ona na sebe referira u filmu.

Kao što sam rekla ranije, tijekom DocAviva nije bilo negativnih reakcija na film. No nedugo potom je jedna desničarska organizacija potaknula malu grupu ožalošćenih roditelja da protestiraju protiv nagrade koja nam je dodijeljena. Svoj protest uputili su ministru kulture koji je zatim lopticu prebacio na Vijeće za umjetnost i kulturu pod Izraelskom lutrijom – tijelo nadležno za posebnu financijsku potporu prvonagrađenim filmova na festivalu DocAviv, namijenjenu kampanji za nagradu Oscar (DocAviv je festival čiji se pobjednici kvalificiraju za nominaciju). Lutrija je ubrzo popustila pritiscima te je ukinula potporu budućim nagrađenim filmovima i podvrgnula našu potporu pravnoj reviziji. 

To je rezultiralo i drugim iznenađenjem: cijela umjetnička zajednica je ustala na noge i prosvjedovala protiv odluke Lutrije. Pisci, glumci, likovni umjetnici i kazalištarci – formirao se gotovo opći konsenzus da je to kap koja je prelila čašu. Nakon što su ljudi počeli povlačiti svoje kandidature za prestižne književne nagrade, davati ostavke na mjesta u selekcijskim odborima i vraćati potpore, Lutrija je povukla svoju odluku i isplatila DocAvivu sredstva namijenjena našem filmu i budućim festivalskim pobjednicima. 

Službena vijest je objavljena dan nakon posljednjeg kruga izraelskih izbora i moglo se osjetiti da su ljudi uspjeli bar malo ublažiti sudaranje Izraela s poviješću. Odnosno, sve je više i više znakova da je bitka za progresivne vrijednosti izgubljena – ali rat još nije gotov. Trenutno se ista bitka vodi oko činjenice da je Odvjetnica nominirana za nagradu izraelske Filmske akademije.

Palestinci na Zapadnoj obali i pojasu Gaze ne uživaju privilegije kao i mi. Palestinski građani Izraela bi vjerojatno mogli kada bi željeli, no uglavnom su odbili igrati ulogu "ukrasnog Arapina", odlučivši se solidarizirati s ljudima koji žive pod okupacijom ili u prisilnom egzilu. 

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 14.10.2020

VEZANE VIJESTI

Dokumentaristika je bitna za savjest društva

Razovarala: Martina Kontošić

Ususret prvom izdanju Nagrada Dokumetar o suvremenoj dokumentarnoj produkciji razgovarali smo s glavnim urednikom portala Dokumentarni.net Hrvojem Krstičevićem. 

Dokumentarni film svodi se na skupi hobi

Razgovarala: Martina Domladovac
S Hrvojem Osvadićem, suvlasnikom 15 umjetnosti i bivšim predsjednikom Hrvatske udruge producenata razgovarali smo o utjecaju stranih produkcija na tržištu i glavnim izazovima struke.

Zanima me film u zajednici, ne fetišiziranje forme

Razgovarao: Luka Ostojić

S članicom Velikog žirija 25 FPS-a Shai Heredijom razgovarali smo o njezinom festivalskom programu, povijesti indijskog eksperimentalnog filma, njezinom radu i politici.