Izvedba nužnosti i nužnost ranjivosti | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Izvedba nužnosti i nužnost ranjivosti

S britanskom umjetnicom Keirom Fox razgovaramo o radu New Novete, umjetničkog dua koji u svojim izvedbama istražuje žensku ljutnju i bijes.

Razgovarala: Hana Sirovica

Keira Fox, Wrench (New Noveta). FOTO: Karla Jurić

  • A
  • +
  • -

New Noveta je švedsko-britanski umjetnički duo koji čine Keira Fox i Ellen Fried. U fokusu njihovog rada nalazi se istraživanje ženske ljutnje i bijesa te njihovih različitih povijesnih i društvenih konfiguracija. U izvedbama insceniraju intenzivnu emotivnu dinamiku, aficirajući pritom različita gledateljska osjetila. U sklopu programa Galerije Močvara koji nastaje prema kustoskoj koncepciji Lee Vene i Lovre Japundžića, New Noveta nedavno su izvele Wrench, rad osmišljen za zagrebačku publiku. U velikoj dvorani Pogona Jedinstvo nastupila je Fox, dok je Freid izvedbi doprinijela s geografske distance putem prethodno snimljenog videa. Radilo se o njihovom prvom nastupu nakon duge pauze, a tu smo priliku iskoristili da s Fox razgovaramo o New Novetinom istraživanju emocija i mentalnih stanja, specifičnostima njihove estetike i poetike, izazovima prilagodbe pandemijskim okolnostima te nužnosti stvaranja izvedbene nelagode.

 

Tjeskoba se pojavljuje kao ključni pojam u opisima vašeg rada. U nekoliko ste prilika izjavile kako je upravo zajednički osjećaj tjeskobe ono što vas je spojilo. Zašto je tjeskoba toliko važna za vaš rad, i možeš li opisati kako su izgledali počeci New Novete?

Naše početke obilježile su rasprave o konformizmu i utjecaju društva na ponašanje. Muči nas konformizam u dva smisla – kao prilagodba društvenim strukturama i kao emotivna prilagodba. Obje smo vrlo emotivne i tjeskobne u odnosu na norme i to nas je zbližilo. Tražile smo načine kako postojati i izraziti se u društvu koje nas okružuje. Ellenini su vezani za kazalište, a moji za likovnu umjetnost i tekstil. Pred kraj studija, okrenula sam se izvedbenim umjetnostima, uključujući u svoj rad ručno rađene rekvizite i pokrivala za glavu. Nakon studija bila sam aktivna na eksperimentalnoj glazbenoj sceni i nekoliko godina sam svirala u industrial elektroničkom bendu. Eksperimentalna glazba i interes za kostimirane izvedbe obilježili su moj raniji rad u New Noveti. S tim sam elementima eksperimentirala, no oni su ostali međusobno odvojeni sve dok nisam počela surađivati s Ellen. Kada smo pokrenule New Novetu, ti su se elementi krenuli razvijati u smjeru umjetnosti performansa snažno utemeljene u zvuku.

Kroz izvedbe kojima izražavamo i izvodimo intenzivne emocije boli i očaja, reakcije na opresiju koja nas okružuje, uz rekvizite i kostime izrađene od kvarljivih organskih materijala, krenule smo u istraživanje dinamike između dvije žene u borbi, što ostaje naš stalni interes. Rane izvedbe nismo radile za galerije ni umjetničke institucije. Nastupale smo u skvotovima i alternativnim prostorima, na lokacijama koje vežu uz koncerte prije no za umjetnost performansa. Okolina utječe na ponašanje, i sigurno je oblikovala reakciju publike na naš rani rad. Publika u skvotovima te koncertnim ili festivalskim prostorima bila je iznenađena i ponekad je reagirala agresivno na naše nastupe. Koristile smo izuzetno snažne mirise, svježu ribu i školjke, palile smo riblju pastu, dok su nam kostimi također bili od sirove ribe. Naravno da se dio publike našao uvrijeđen tim smradom, osjećali su da ih napadamo pa smo se u početku susretale s prilično lošim reakcijama gledatelja.

New Novetine izvedbe istražuju dvojakost odnosa intimnosti i nasilja. U njima ste vrlo bliske, ali i agresivne jedna prema drugoj, a osjećaj koji izazivate opisala bih kao zazor ili nelagodu. Možeš li objasniti svoj i vaš odnos prema nasilju ili okrutnosti?

Ono što pokušavamo pokazati ne bih nužno odredila kao nasilno, mislim da su nužno ili neposredno bolji opisi. Riječ je o nekoj vrsti nužde, prije nego nasilju. Postoji nasilni aspekt naših izvedbi i on proizlazi iz borbe koja je inherentna našem dijalogu i dinamici – kada se boriš, često postupaš ekstremno ili nasilno. Nasilni dojam koji prenosimo je nužnost koja dolazi sa situacijama kakve izvodimo i prikazujemo. Izlaganje publici može izazvati ranjivost, a takva je ranjivost vrlo važna u našim izvedbama. Riječ je, dakle, o obliku interakcije koji može izazavati dojam nasilja ili nasilnih gesti, dok se u stvari radi o nečemu potpuno suprotnome. Nečemu što bih opisala kao strah. Takva vrsta nasilnog ponašanja na neki način štiti. Okrutnost, s druge strane, nije dio naše strategije. Bliskost i briga jesu, točnije oni njihovi segmenti koji se mogu činiti nasilni. Vjerujem da je granica između nasilnosti i brižnosti vrlo krhka, i to je nešto što se nerijetko previđa. Nasilnost i briga blisko su povezane, obje se lako mogu pretvoriti jedna u drugu i obje je moguće iskoristiti kao sredstva izvedbe.

Voljela bih se zadržati na vizualnom imaginariju koju prizivate. Vaša estetika izgleda kao mješavina srednjeg vijeka i kasnog kapitalizma, a motivi za kojima posežete povezuju se sa ženstvenosti, prije svega onim oblicima ženstvenosti koji su protjerani na rub društva, poput figure vještice kojoj se često vraćate. Zašto vas zanimaju takve predodžbe, kako ih birate? Na koji način u širem smislu pristupate referencama, odakle ih crpite? 

Jako nas zanimaju likovi žena s ruba društva, ili izvan granica društva, kako kroz povijest tako i danas. Istraživanje nas je vodilo u različite periode i izraze, od glazbe osamdesetih i devedesetih do današnjeg popa i couture modnih referenci. Uvijek nas je zanimala Istočna Europa, njezine estetike, glazba i jezici. Popularna kultura uvijek je značajan element – primjerice, u nekoliko smo projekata uključile vlastite obrade pjesama francuske pop zvijezde Mylène Farmer. Rabimo puno raznolikih referenci, a proces uvijek polazi od svakodnevnih iskustava. Istraživale smo europski folklor, suvremene i historijske elemente u karakterizacije kakve se trudimo uprizoriti. No, rekla bih da je naš interes još snažnije usmjeren stvarnim ženama, glamurizaciji "stvarnih" žena (ili žena iz svakodnevice) koja seže toliko daleko da postaje ekstremna. Osim vještica, spomenula bih i projekt koji smo posvetile ženskom alkoholizmu. Riječ je o temi koja je tabu – u kulturi koja nas okružuje ne govori se mnogo o ženskom alkoholizmu, a obje imamo obiteljska iskustva sa ženama koje su patile od ove ovisnosti. Lik žene koja sama pije za nas nosi iznimnu važnost. U procesu istraživanja gledale smo različite filmove Ulrike Ottinger, posebno Portret jedne ispičuture. Film prikazuje osamljenu ženu koja odlazi u Berlin s jednosmjernom kartom, a jedini joj je cilj da se u tom gradu ubije od alkohola. Ima nešto u načinu na koji Ottinger kostimira svoje likove, većinom ženske, i kako njihovi postupci proizlaze iz nužde i ponašaju se autsajderski. Svakako postoje estetska i tematska preklapanja njezinog rada s našim. Uvijek su nas jako zanimali svakodnevni ženski likovi i načini njihova uprizorenja. Oblici ekstremne, a svakodnevne ženstvenosti također su nešto što se često osuđuje i otpisuje.

Puno pažnje posvećujete modi – koristite bondage, različite tkanine i teksture, gradite kostime od elemenata koji su također povezani sa ženstvenošću. Koliko vam je moda važna?

Mislim da je moda izuzetno važan aspekt našeg rada. Estetika nam je u širem smislu jako bitna. Moda određuje ono što predstavljamo, no ne bih rekla da je ona primarna za nas – interesi za sociopolitički kontekst i mentalno zdravlje ono su što nam je primarno, no moda i ženstvenost također su važne. Modu vidimo i koristimo kao način komunikacije. Ljudi poistovjećuju određene modne objekte s određenim vrstama ženskih likova, i u tome vidimo njezinu važnost. Nije, dakle, presudna moda kao takva, koliko su nam važni materijali i osjećaji koje prenose, određujući ono s čime se možemo povezati, a ljudi se zasigurno povezuju s našim radom putem odjeće i estetike.

Vaše izvedbe aficiraju različita osjetila. Koristite glasne i ponekad uznemirujuće zvukove, a poigravate se i s mirisom. U Wrenchu ste koristile vonj korijena valerijane i benzina. Zašto vam je miris toliko važan? Vidite li u njemu politički izvedbeni potencijal?
 
Da, mislim da miris može biti političan, i rekla bih da je političan na podsvjesnoj razini. U našoj ranijoj uporabi mirisa, cilj nam je bio da se suprotstavimo određenom mentalitetu. Htjele smo istražiti zašto specifična vrsta mirisa predstavlja toliki problem. Zatim smo se usmjerile istraživanju potencijala koji miris ima za promjene u prostoru, i kako može utjecati na ponašanja ljudi. Neki mirisi uzrokuju strah, neki nas uznemiruju na suptilnijim razinama. Mirisi su sredstvo kojim se stvara efekt iznenađenja, i vjerujem kako taj postupak nosi u sebi nešto političko, da dodaje čitavoj osjetilnoj situaciji, zaokružuje rad i pomaže mu da preuzme prostor. Mislim da je potrebno ljude dovoditi na rub i da postoji potreba da se publiku postavi u nelagodan položaj. Ipak, nije nam cilj da se ljudi osjećaju loše ili napadnuto, već ih želimo spriječiti da ugodno i opušteno zasjednu. Samo tako je moguće ostvariti ono što želimo, a ostvarivanje takve nelagode, naravno, nije nešto što uspije svaki put.
 
Wrench je vaša prva izvedba prilagođena pandemijskim okolnostima, i u njoj jedna od vas nije fizički prisutna u prostoru, već videom. Možeš li nam opisati kakve su vaše metode rada inače, a kako ste ih prilagodile specifičnoj situaciji koja vas je čekala u Zagrebu?
 
Često polazimo od istraživanja određene tematike, tražimo tekstove, povijesne izvore koji su povezani s konkretnim mjestom i prostorom izvedbe, razvijamo kostimografske i zvučne reference koje zatim razrađujemo kroz crtež, odabir materijala, eksperiment, snimamo audiozapise terena, kolažiramo… U tom procesu obično surađujemo s drugim umjetnicima i dizajnerima. Naš rad često je site-specific, stoga nam je važno istražiti mjesto izvedbe. Zvuk je također važan, jer obično nosi priču i koreografiju pokreta i prostora. Govor ne koristimo kao oblik komunikacije, ali naši glasovi su prisutni u pjevanju ili mumljanju, zbog čega obično surađujemo s umjetnicima zvuka. Tijekom godina pohađale smo satove pjevanja da bismo poboljšale vokalne sposobnosti, dok Ellen pjeva u bugarskom zboru već neko vrijeme. Naši su nastupi vrlo orkestrirani, no nisu koreografirani do kraja, u njima uvijek ostaje prostor za improvizaciju. Kako Ellen nije bila u mogućnosti nastupiti u Zagrebu i dio izvedbe činila je projekcija video snimke, ta je situacija zahtijevala veći stupanj orkestracije. Situacija s COVID-om jako je pogodila izvedbene umjetnice poput nas, naviknute na publiku koja se kreće prostorom, ne sjedi, pogotovo jer je bliska interakcija ključna za naš rad.
 
 
Pokušale smo izgraditi izvedbu iz komunikacije između Ellen (prisutne u videu) i mene (uživo u Pogonu). No površina videa je ravna, dok je prostor Pogona primjereniji kazališnoj izvedbi, što se pokazalo izazovnim. Otkada je pandemija počela, većina izvedbi morale smo odgoditi. Ovo je bio naš prvi nastup u dugo vremena, i ujedno prvi moj nastup pred sjedećom publikom pod maskama. Takve postavke stvaraju zaista drugačiji oblik pogleda na emotivnu, živu situaciju. Rekla bih da je situacija bliža kazališnoj, što se razlikuje toga kako inače radimo. Nužno je da se prilagodimo novim načinima rada, no ne mislim da takvi načini mogu biti jednako uspješni u ostvarivanju energetskog naboja između izvođačice i publike. Izvođačice poput nas, one koji pokušavaju komunicirati visok stupanj nužnosti, takva distanca može odvesti do točke ranjivosti i sloma, i nisam sigurna je li to nešto dobro ili loše.
 
S obzirom na dugu pauzu u vašem izvođačkom radu, kako vidiš rad New Novete u skorijoj budućnosti?
 
Uskoro ćemo dovršiti još jednu izvedbu koja je dugo odgađana, a održat će se u studenom u Kući umjetnosti u Brnu. Projekt nastaje kao dio retrospektive Ester Krumbachove i nastaje prema kustoskoj koncepciji ARE. Iduće godine sudjelujemo u filmskom projektu, no nećemo nastupiti kao New Noveta, već kao pojedinačne izvođačice/glumice. Taj je projekt još uvijek u ranoj fazi, no čini mi se da bi nam filmski medij mogao otvoriti zanimljive i nove načine rada. Naravno, bit će preklapanja između filma s našim radom u sklopu New Novete, jer radi se o filmu koji djelomice polazi od naše izvođačke dinamike i istraživanja odnosa dviju žena na rubu. Ellen se ubrzo seli u Švedsku što znači da ćemo živjeti u različitim državama. To će svakako utjecati na našu suradnju i usmjeriti nas istraživanju pojedinačnih praksi. Ne mislim da će se New Noveta potpuno ugasiti, no naša suradnja svakako će tražiti nove oblike.
 
Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 15.07.2021

VEZANE VIJESTI

Pogled prema naprijed

Razgovarala: Martina Domladovac
Uoči prve ovogodišnje izložbe, s Lovrom Japundžićem, Anom Kovačić i Leom Vene, kustoskim timom koji ove godine preuzima vodstvo Galerije Močvara, razgovaramo o konceptu novog programa.

Rave kao iskustvo zajedništva

Piše: Barbara Gregov

Postavljajući se voajeristički prema pitanjima kolektiviteta, izložba Rave Voyeur je pokušala na drugačiji način odgovoriti na pitanje (a)političnosti klupske i rave kulture.

Regenerativni potencijali sudara

Pripremila: Hana Sirovica
U novom izvedbeno-izlagačkom ciklusu Galerija Močvara predstavlja tri umjetnička rada koji istražuju duh otpora i nepristajanje na vlastitu poziciju u društvu.