Izvedbene granice i autorska traganja | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Izvedbene granice i autorska traganja

Na ovogodišnjem Monoplayu predstavljena je i selekcija domaćih izvođača, a činjenica da su svi radovi autorski solo govori ponešto i o teškoćama lokalne plesne produkcije.

Piše: Ana Gospić Županović

I. Kalc: Viola, ja i nas dvije / FOTO: Željko Karavida, Monoplay 

U Zadru je netom završio jedanaesti po redu Monoplay festival, specifičan i izniman u domaćem kontekstu kao jedini specijalizirani međunarodni festival suvremenog plesnog (i izvedbenog) sola. Festival se polako i kroz godine strpljivo izgrađivao te danas predstavlja bitno referentno mjesto suvremene plesne scene. Pri tome je značajno da, gotovo i od samog početka, koji je bio ograničen na zadarsku plesnu scenu, festival barem djelomično ustrajava i na proširenom poimanju izvedbenog sola, pa tako nije neobično vidjeti i radove koji nisu isključivo ili striktno plesni, već na granici performerskog ili fizičkog teatra.

Tako su upravo ove godine inozemnu selekciju sačinjavale dvije vrlo zanimljive predstave kojima plesnost nije osnovno ili primarno težište. Autorski solo Norvežanke s briselskom adresom Mette Edvardson Black iznimno je zanimljiva konceptualna studija glasovno-govornog "kretanja" i tjelesne prisutnosti izvođačice u prostoru izvedbe, baziran prvenstveno na dinamici ritmičko-govorne izvedbe izabranog vokabulara riječi kojeg publika vizualizira, dok je u radu poznate talijanske kazališne skupine Fanny & Aleksander te glumačkoj izvedbi Marca Cavalcollija u predstavi Him također istaknut suodnos gestualnog i vokalnog, no ipak specifično glumačkog habitusa. Potonji je realiziran kroz suodnos s filmom, s obzirom da se predstava doslovno strukturira kroz citatni dijalog tj. simultano vokalno i gestualno "prevođenje" Čarobnjaka iz Oza Viktora Fleminga čiji se slikovni zapis paralelno s glumačkom izvedbom uživo cijelo vrijeme trajanja izvedbe emitira na pozornici. 

Nasuprot ovim izvedbama, hrvatska selekcija kojoj je posvećen četvrti, pretposljednji festivalski dan, dosljedno je ukotvljena u iskustva i izvedbene granice suvremenog plesa. K tome, sva su tri rada autorski solo, što možda govori ponešto i o teškoćama plesne produkcije na domaćoj sceni. S druge strane, autorski solo kao vrlo zahtjevna i specifična forma, u čemu se slažu mnogi plesači/koreografi, uvijek predstavlja osobiti stvaralački izazov i nosi specifičnu težinu, pri čemu je ponekad od presudne važnosti prvobitni impuls ili uopće razlog za solo. 

Ivana Kalc jedna od rijetkih ustrajnih predstavnica riječke plesne scene u radu Next Big Thing (Umjetnička organizacija Kabinet) spaja, kako se ispočetka čini, sasvim odjelite sfere. Krećući iz vlastite, ne samo intimne svakodnevice i osobnog propitivanja, dolazi do šireg, tematski angažiranog konteksta, pokušavajući ispitati smisao i produktivnost te uopće vrijednost umjetničkog rada u današnjem kontekstu tržišnih imperativa ili unutar okruženja koje taj rad nije u stanju prepoznati i adekvatno vrednovati. Predstava se utoliko prema tim tržišnim i neprestanim okolišnim pritiscima, koji se frazeološki mogu svesti i na parolu "jače, brže, bolje, uspješnije" dosljedno kritički i ironijsko-cinički odnosi, posebice u središnjem, drugom dijelu (solo se sastoji od tri odjelita dijela, označena kraćom pauzom) gdje mimetičko prepoznatljivi izolirani gestualni materijal lako komunicira s publikom (poput učestalog trčanja u krug). No, u osnovi predstave je lavina pitanja koji pokreću autoricu, a onda implicitno i publiku na samopreispitivanje.

Tako je u programskom letku pod naslovom Sadržaj tvog svakodnevnog života pretiskan dijelom poetičan tekst Lydie Eccles i Crimenthlnc (Ex-Workers’ Collective) u prijevodu Envera Krivca (ujedno i autora glazbe) kojeg sačinjava nizanje različitih upitnih rečenica ili isključivo identitetsko-orijentacijskih pitanja poput sljedećih: "Koliko sati dnevno provodiš ispred televizijskog ekrana? Iza automobilskog stakla? Od čega se zaklanjaš?", pa sve do onog posljednjeg "Osjećaš li se ponekad kao da si spreman IZGUBITI KONTROLU?". Pri tome su jedino dvije posljednje riječi, znakovito, napisane velikim tiskanim slovima. Programski letak, naravno, može legitimno funkcionirati kao diskurzivna dopuna, pojašnjenje ili u bilo kojem drugom svojstvu u odnosu na predstavu, no čini mi se važnim i da nas sama predstava odvede ili barem približi horizontu vlastita razumijevanja. Drugim riječima, plesni je vokabular predstave, na sreću tek mjestimično, toliko preopćenit i poznat, osobito plesne varijacije "klizanja" po podu i sljubljivanja s podlogom da navedeno može značiti bilo što, ili istodobno čak biti posve lišeno ikakvog značaja.

U tom smislu najupečatljiviji su oni aspekti predstave koji doista na razini pročišćene tjelesne geste i pokreta demonstriraju zamor od pritiska ili nas suptilnije uvode u vlastitu intimnost. Promjena, inače sasvim utilitarno-minimalističkog svjetla u crvenu boju na samom završetku uz disco ples simulira ili nagoviješta određeno izbavljenje iz vlastite pat-pozicije i zagovara navedeni "gubitak kontrole" kao jedno od potencijalnih rješenja ili potrebni iskorak iz režima bilo kojeg moranja i prinude. U toj završnici, koja se na koncu vjerojatno i ne može sasvim jednoznačno tumačiti, može se nazrijeti važnost ovog sola kako za samu autoricu, tako i za publiku koja svjedoči probuđenoj snazi otpora i izvođačkoj samosvijesti.

Za razliku od Kalc, koja u svojoj izvedbi ne inzistira toliko na demonstraciji vlastite vještine plesanja i kretanja, premda navedeno nije zanemareno, u iduće dvije solo-izvedbe čiji su autori i izvođači Nastasja Štefanić i Šimun Stankov (oboje netom diplomirani plesači ADU) upravo plesačka vještina i poosobljena virtuoznost pokreta znatnije dolaze do izražaja. S obzirom na to da su oba sola zapravo nastavak istraživanja završnog diplomskog rada i da su već prošli "provjeru publike" zanimljivi su i kao ogledni primjer autorskih traganja mladih umjetnika na početku karijere. Pri tome, među njima, na stilskoj razini zapravo i nema bitnijih dodirnih točaka, dok na razini strukturacije i dramaturškog odnosa glazba-tijelo posjeduju određene sličnosti. 

Štefanić, profesionalno i violinistica, u radu Viola, ja i nas dvije poigrava se uspostavljanjem odnosa muzikalnosti tijela u odnosu na ili nasuprot glazbenom instrumentu, iskorištavajući tjelesnost i materijalnost instrumenta viole na lucidni i povremeno iznenađujući način. Pri tome i sama pozornica, ozvučena u tri ugla zvučnicima i mikrofonom, zahvaljujući mekoći, dobrom tempiranju i skladnosti pokreta te glazbenoj vještini izvođačice uistinu u cjelini postaje transformirani glazbeno-plesni prostor ili svojevrstan hibridan oblik integracijskog instrumenta. Autoričinim najavnim riječima, plesanje postaje sviranje, a sviranje plesanje. Nakon što su iscrpljene mogućnosti plesno-zvučnih varijacija i kulminacijske akceleracijsko-eksplozivistički nabijene tjelesno-zvukovne izvedbe, predstava završava obustavom pokreta, no ne i zvuka: čujemo glasno disanje iscrpljenog tijela i razabiremo odustanak od daljnjih varijacija. Za pojedine gledatelje ova je kulminacijska završnica bila ponešto prenagla ili drastična, no čini se kako Štefanić logično dosljedno završava ovaj vlastiti dijalog-duet; zadovoljivši se pronalaskom novih mogućnosti igre unutar okvira predstave, radije nego nekom dodatnom misaonom ili intelektualnom preokupacijom. 

Šimun Stankov zajedno s glazbenikom DJ-om, Branimirom Štivićem (aka Die Zoone) koji uživo ili semplira ili remiksira zvučnu podlogu koja nastaje iz plesa i pokreta, donosi dašak klupske i glazbene underground scene u kazališni prostor u kojemu to nije uobičajena praksa. Not So Simple Sample nastoji prevesti glazbene principe u plesni materijal i obratno. Improvizirani pokret tako je u neprestanoj remix situaciji po principu montaže različitih plesnih fragmenata, čiji impuls započinje ili u torzu ili nekom drugom dijelu tijela. Stankovljev plesni vokabular je pri tome vrlo samosvojan, premda ima i određene natruhe ili vidljive slojeve uličnih i hip-hop freestyle plesnih stilova, no nikada na način potpune imitacije ili prepuštanja.

Posebnost je izvedbe i blizina publike koja je i sama izravno na pozornici omeđujući tako sve tri otvorene strane odnosno zaokružujući izvedbeni prostor zatvaranjem njegova opsega tj. njegovih granica. Interakcija s publikom koja nije nametljiva, a koju Stankov provodi pretežno pogledom i izravnim približavanjem te pokojom gestom, postaje i dinamičko-ritmički akcent promjene smjera sempliranja ili obrazac pauze za novi remix. Zanimljivo je bilo vidjeti i kako publika, barem ona u prvim redovima (mahom mlađa populacija) uspijeva pratiti, ući u odnos i laganim njihanjem "dopunjavati" autorske impulse. U tome se zapravo zrcali sposobnost i vještina, ali i posebna vrsta otvorenosti, ogoljenosti i plesne "začaranosti" kojom Stankov kao izvođač, naizgled sasvim neopterećen, vrlo spontano odiše. Takva razina spontanosti i nepretenciozne otvorenosti i ležernosti svjedoči istodobno duboku koncentraciju i svjesnost izvođača, te postaje zadivljujuća i sama po sebi.

Na koncu možda bi se moglo postaviti i pitanje jesu li ova tri izvedena sola u domaćoj selekciji doista ono najbolje ili najzanimljivije proizvedeno na domaćoj plesnoj sceni prethodne godine; no kako je nemoguće imati uvid u baš sve što se izvodi, a kako je cilj samog festivala i podizanje svijesti publike te prezentacija raznolikih pristupa plesu, čini se da nema nekog posebnog razloga za skepticizam. Uostalom, otvorenost festivala upravo kvalitetnim mladim ili nedovoljno afirmiranim autorima od početka mu osigurava dodatnu prepoznatljivost i značaj.

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 30.08.2019

VEZANE VIJESTI

Polje za različito, drugačije, nekonvencionalno

Razgovarala: Ivana Pejić

O razvojnom putu Monoplaya, važnosti plesa za kulturnu sliku Zadra i položaju plesne umjetnosti u Hrvatskoj razgovarali smo s umjetničkom voditeljicom festivala Petrom Hrašćanec.

Skupno mjesto prisjećanja

Piše: Ana Gospić Županović

Arhiviranje – tajni dnevnik umjetničke prakse Zadarskog plesnog ansambla u središte postavlja doslovno pitanje i problem arhiviranja suvremene plesne prakse.

Jeza svakodnevnog pristanka na tragediju

Piše: Ana Gospić Županović

Othello Teatra Verrdi i Zlatka Pakovića svojevrsna je obdukcijska seansa koja precizno podsjeća kako je privatno ili individualno neodvojivo od javnog, kolektivnog.