Svako jutro…

"Povijesno gledano, jaja su bila plodna tema za umjetnike." Otprilike tako, i s ovakvom varijacijom na istu konceptualnu metaforu, počinje gotovo svaki članak posvećen umjetničkim radovima u kojima se nalazi/koristi/tematizira jaje. I istina je, zaista je puno jaja u povijesti umjetnosti. Doduše, puno je i mrtvih riba, cvijeća, krumpira i svega drugog, ali jaja su možda ipak nešto atraktivnija. Djelomično zbog svog metaforičkog, metonimijskog i alegorijskog kapaciteta (nevinost, krhkost, životni ciklus, nerealizirani potencijal) i… plodnosti, a djelomično i zbog svojih vizualnih kvaliteta – jednostavnosti i čistoće forme, koja se ponavlja u različitim manifestacijama – od glatkog i pravilnog oblika jaja raznih nijansi, do vizualno vedre kombinacije žute i bijele kod jaja na oko ili kuhanih i raspolovljenih jaja. 

Nije neobično što vizualno zamamna izdanja Taschen odnedavno u svojoj ponudi imaju i knjigu od gotovo 300 stranica posvećenu upravo lijepom jajetu (The Gourmand’s Egg: A Collection of Stories and Recipes), te da je upravo ta knjiga prva u biblioteci fokusirana na jednu namirnicu. Uostalom, jaja u umjetnosti postoje i tamo gdje se ne vide. Marcel Broodthaers upravo na tu činjenicu upućuje naslovom svoje instalacije iz 1966., drvenoj kutiji za cigare ispunjenoj obojanim ljuskama jaja Je retourne à la matière, je retrouve la tradition des primitifs, peinture à l'oeuf, peinture à l’oeuf. Naime, jajčana je tempera zbog svojih specifičnih veznih svojstava obilato korištena u srednjevjekovnim i renesansnim slikama, a bjelanjak i kao privremeni lak. Igrom riječi, Broodthaers jaje dovodi na vidljivu površinu samog métiera slikara. Jaja su, dakle, bila i jesu u sastavu brojnih remek-djela, čak i ako nisu – kao u slučaju Posljednjeg suda Hieronymusa Boscha, Dalijevoj Metamorfozi Narcisa ili na Montefeltrovoj pali Piera della Francesce u milanskoj Breri – vizualno reprezentirana. 

Jedna od vjerojatno najupečatljivijih i najpoznatijih suvremenijih jaja u vizualnim umjetnostima svakako su ona Sarah Lucas iz 1996., Autoportret s jajima na oko, fotografija na kojoj autorica prkosno gleda u kameru udobno smještena u fotelji, dok joj po jedno jaje na oko sjedi na svakoj dojki. Kao nekom tko se prvenstveno bavi izvedbenim umjetnostima, osobito su mi zanimljivi oni radovi koji uključuju i izvedbenu dimenziju, a Lucas i tu ima svoja jaja. Prilikom otvorenja svoje retrospektivne izložbe 2018. u New Museum u New Yorku, a prije toga i u Berlinu i Meksiku, Lucas je realizirala svoj participativni rad Tisuću jaja: za žene. Autorica je pozvala žene ali i muškarce, u dragu ili obučene u divovske faluse, da bacaju jaja o zid, što je rezultiralo slikom prilične vizualne discipline – urednim žutim linijama na bijeloj podlozi.

Oslobađajuća destruktivnost čina bacanja jaja koja rezultira konstrukcijom slike, kao i drugi radovi Sarah Lucas, imaju svakako i snažnu feminističku orijentaciju. Dijeli je i Bobby Baker, jedna od ključnih britanskih umjetnica performansa posvećenih hrani i kuhinji kao umjetničkim materijalima, te (ženskoj) svakodnevici kao zanemarenoj umjetničkoj temi. U 45-minutnom performansu Ručak za ponijeti iz 1979. Bobby Baker je publiku pozvala na ručak u kojemu je bilo i kuhano jaje (plavo obojano za muškarce, rozo za žene), te ih, na svoj karakterističan duhovito-šašav način informirala o svojim vještinama pripreme jela, kao i brizi za njihovu dobrobit.

Što je jaje jajetu?

Izložba Jelene Lovrec Eggo otvorena u Galeriji SC polovicom siječnja funkcionira u oba spomenuta registra – i u specifičnije vizualnom kontekstu, ali i onom "relacionom" i izvedbenom. Naime, Jelena Lovrec je za realizaciju svog rada aktivirala cijeli niz svojih kolega umjetnica i umjetnika koji su pekli, pržili, kuhali, tukli, miješali, mutili jaja, smišljali ili prilagođavali recepte, ali i izvodili druge radnje s jajetom koje nam ne bi nužno prve pale na pamet kao oblik njegove pripreme. Lovrec ih je snimala u tom procesu, što je rezultiralo videom, a također je i prikupljala njihove recepte i okupila ih u knjizi, te fotografirala krajnje uratke. S njima bi i pojela pripremljeni doručak, iako možda ipak nije pojela jaje pritisnuto nogom od stolca odnosno Jaje pod stolcem Nike Mihaljevića, doduše, tko zna. Svi ti elementi, zajedno s malom kuhinjom na kotačima, uključeni su u izložbu.

Eggo je već prije predstavljen u skromnijoj formi, dok je recepata i fotografija bilo znatno manje, primjerice u sklopu izložbe finalista nagrade Radoslav Putar u Splitu, kao i u sklopu virtualne izložbe Umjetničkog paviljona. Prati ga razvijen i jasno artikuliran koncept kojeg je Eggo samo jedan dio, odnosno prva "dionica". Cijeli projekt u nastajanju Lovrec je nazvala Musakom, a planirano je da Eggo slijede Hot potato i Meat me. Umjetnike posebno ovisne o svom egu (Eggo) pratit će još migranti, "vrući krumpiri" kojih se svi žele riješiti (Hot potato) i usamljeni umirovljenici željni susreta s drugima (Meat me odnosno meet me) čime će Musaka okupiti marginalizirane društvene skupine. Ovo asocijativno čitanje i dedukciju igre riječi nisam sama izvela – objašnjeno je u katalogu izložbe: sam projekt djelomično nudi vlastitu interpretaciju. 

Iako je razumljivo zašto se cijeli projekt želi artikulirati već u ovoj fazi pitam se bi li sama serijalnost, a osobito naglasak na procesualnosti profitirala od postepenog otkrivanja različitih faza? Tako bi nam se tek na kraju projekta, možda i za par godina, otkrila Musaka u svojoj slojevitosti. S druge strane, to će se ionako i dogoditi, ako će stvari ići po planu, i ova strategija djelomičnog otkrivanja karata unaprijed također ima svoje prednosti. Otkriveno je dovoljno malo (samo asocijacija vezana uz naziv) da nam pobudi znatiželju oko daljeg razvijanja materijala.