Javnost intime i snaga ranjivosti | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Javnost intime i snaga ranjivosti

U simpatično-distopičnom tonu Lolipop parodira jednoznačna tumačenja seksualnosti i kritizira paradoks liberalizacije seksa koja i dalje ostavlja brojna neriješena pitanja.

Piše: Nika Krajnović

Na putu do mjesta izvođenja novog autorskog projekta Nataše Antulov i Aleksandre Stojaković Olenjuk gledateljica se probija po riječkoj buri, preko željezničke pruge, u nekadašnje skladište i vinski podrum Istravinaexporta koji trenutno nastanjuju grupe različitih profila, od punkersko-skvoterskog kluba do planinarskog društva, arhitektonskog ureda, umjetničkih kolektiva i prostorijâ namijenjenih radu društva Rijeka 2020 na projektu Europska prijestolnica kulture. Svoje je mjesto u zgradi na adresi Delta 5 –  koja među mnogima u Rijeci spada u uglavnom neiskorištenu infrastrukturu nekadašnjih industrijskih tvrtki i postrojenja – našao i Zajc Lab, eksperimentalni program Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. 

Zajc Lab dio je programa Hrvatske drame HNK, zamišljen kao platforma otvorenog stvaranja novih koncepata, istraživačkih mogućnosti raznih umjetničkih suradnji, razmjene i multidisciplinarnosti. Na tom tragu, dvojac Antulov – Stojaković Olenjuk stvara monodramu s elementima performansa i stand up-a, prividno razigranog naziva Lolipop, kojim nastavlja zajedničku suradnju započetu 2013. produkcijom Pristajanja (Drugo more), a njihovo je dobro međusobno poznanstvo, prema riječima izvođačice, bila olakotna okolnost u zajedničkom stvaranju predstave koja se bavi temama intimnosti, seksualnosti i njihova propitivanja u javnom prostoru. 

Značenjski se Lolipop nadovezuje na prošlu kazališnu sezonu čije su izvedbe istraživale načine na koje pojedinac utječe na sustav, probijajući se s margine prema centru i gradeći svoje okruženje, umjesto da okruženje njega definira, zarobljava i pretvara u žrtvu. U ovom slučaju autorice polaze od onoga što im je blisko i relevantno – vlastite svakodnevice, koju problematiziraju iz raznih aspekata, prvenstveno onog ženskog, kako bi progovorile o bliskosti, intimi, tijelu i seksualnom zadovoljstvu, ali i o društvenim odnosima, rodnim ulogama, prekarnosti, femininosti, nasilju i konzumerizmu. Izvođačica se tako izlaže publici, dijeleći uvjerljivo, do detalja, svoj "obični dan", ogoljujući se i brišući granicu između kazališne fikcije i stvarnog, osobnog života. Pritom se, projekcijom rečenice na pozadini scene, postavlja pitanje "Je li ovo banalno?", koje apostrofira uvriježeni doživljaj tema iz ženske svakodnevice kao trivijalnih i nebitnih.

Lolipop

Već se od samog početka predstave zvukom, kostimografijom i scenografijom nižu seksualne aluzije, a kroz dnevničku ispovijest glumice o toku njezina dana gledatelja se uvlači u ulogu promatrača tuđe intime. Voajerizam kulminira u sceni striptiza (nakon kojega izvođačica, iscrpljena od žrvnja dnevnih obaveza, klone u san) i kod izvođenja krnjeg snošaja, kod kojeg ipak uspijeva ostati budnom i uživati u "noćnim obavezama". Seksualni se čin tom apsurdnom scenom demistificira, kao što se kroz predstavu demitologizira uloga majke te dekonstruira kreativni proces. Sve je to vješto zaogrnuto humorom s daškom autoironije bez samosažaljenja, tipičnog za stand up koji nasmijava iskrenošću i pridavanjem pažnje naoko nebitnim pojavama u kojima se i sami lako prepoznajemo.

Stand up komedija vuče korijene iz antičkog teatra kada je služila kao način da se realitet izrazi bez cenzure, te jedno tumačenje odabira ovakve forme može biti upravo problematizacija ženskih pitanja i njihovo potiskivanje u nevidljivost. Na to se pred kraj predstave autorice i direktnije referiraju citirajući predsjednika Sabora u njegovoj infantilnoj reakciji na javno progovaranje o nehumanosti i brutalnosti zahvata kiretaže maternice bez anestezije. Tako humor lako prelazi u farsu koja nas, dovodeći u odnos intimnost tijela i javni diskurs, suočava sa sveprisutnom diskreditacijom žena, dok vlastito traumatično iskustvo izvođačice nagašava da nije riječ o izoliranim slučajevima, već o društvenoj klimi kakvu grade javne politike, mediji pa i zdravstveni sustav.

Ovo je priča o tijelu, tijelom, pa golotinja ne služi, kao što je to često slučaj, kao dio senzacije ili spektakla, nego kao sredstvo izlaganja najintimnijeg prostora naših slabosti. Ogoljavanjem se na vidjelo iznosi ispovijest o stidu, kako prema našim nesavršenostima koje se lome pod pritiskom očekivanja i iluzornih slika besprijekornosti koje producira konzumeristička kultura, tako i o stidu vezanom za seksualnu intimu kojega nismo prevladali još od istočnog grijeha. Autorice prepoznaju nezdrave stavove prema tijelu, seksualnosti i ženskosti, i pitaju se "gdje je zapelo?" s obećanjima oslobođenja seksualne i feminističke revolucije. Utoliko je bitno što koriste kazališnu scenu kako bi komunikacijskom neposrednošću gledatelje izložile, odnosno preodgojile, ka iscjeljenju javnog prostora. 
 
 
Seks – toliko puta korišten i obrađen u umjetnostima – u Lolipopu se prikazuje kao neizolirana domena života na koju neupitno utječu, direktno ili posredno, vizualna kultura, kapitalizam, svakodnevica, masovni mediji i pornografska industrija. Osim dovođenja u pitanje nametnutih kanone ljepote i (ne)mogućnost užitka, naslućuje se i teža posljedica po proliferaciji pornografskih sadržaja, a to je frivolno shvaćanje ženske seksualnosti i blago sankcioniranje seksualnih pristupa. Naime, na slučaj studentice Sveučilišta u Columbiji koja je činom nošenja madraca prosvjedovala protiv izostanka adekvatne reakcije kod optužbi za silovanje, predstava se referira općenito na razini tematike, ali i suptilno najavnim fotografijama na kojima Stojanović Olenjuk po raznim lokacijama u gradu nosi madrac, te odabirom kupa madraca za scenografiju. 
 
Time Lilipop adresira pornografiju, njen utjecaj na seksualnost i nesankcionirano seksualno nasilje kao javno pitanje, prikazujući svo licemjerje i krnje kriterije pri odjeljivanju privatnih od javnih sfera ljudskog života. Paralelno se referirajući i na ideje kontroverznog psihoanalitičara Wilhelma Reicha o organskoj energiji koja se oslobađa prilikom seksualnog čina, Lolipop parodira jednoznačna tumačenja seksualnosti i u svom simpatično-distopičnom tonu kritizira paradoks liberalizacije seksa pri kojoj i dalje ostaju otvorena mnoga pitanja i neriješeni problemi.
 
Mozaična forma predstave kreće se, dakle, između dihotomija "intimno-javno" i "ugoda-neugoda", pritom naglašavajući mehanicističku prevlast koju suvremeno življenje nameće svakodnevici. Podijeljena između karijere i roditeljstva, osobnog i obiteljskog života, izvođačica koja predstavlja današnju mladu majku živi u ispunjavanju jedne za drugom obavezom, pri čemu se svaka radnja (pa i seksualni čin) pretvara u natuknicu na "to-do-listi". U potrazi za izgubljenom intimom i identitetom – kreće se između dvije uzastopne zvonjave alarma. Nemilosrdni stil života konstantne optimizacije i efikasnosti koji razmućuje granicu između rada i slobodnog vremena najbolje se očituje u rečenici "dok jedemo, radimo", kojom glumica ističe kako u ritmu današnjice i pauza za ručak kontaminira radni i kreativni proces. 
 
Pri samom kraju problematika kulminira u nemogućnost imenovanja, a time i adresiranja i rješavanja konkretnog pitanja, a izvođačica se ispričava na iznošenju preintimnih sadržaja i obećava da "ona to može i bolje", čime se zaokružuje ironija, a na sceni zasvijetli čuvena Melvilleove krilatica "I would prefer not to". Time žena-žongler, majka-čarobnjak kroz svoju ranjivost iskazuje snagu i poziv na otpor, na pobunu, na preuzimanje stvari u svoje ruke, bilo da se radi o borbi za pravednim rodnim politikama, preuzimanju javnih prostora, ili povratku osobnog vremena i autonomije odluka.
Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 24.01.2019

VEZANE VIJESTI

Opasnost apstrahiranja zla

Piše: Nika Krajnović

Ocrtavajući ksenofobiju koja poput zloćudnog micelija prodire u svaku poru života, predstava 6 progovara i o alarmantnoj temi uloge medija u širenju društvene nesnošljivosti.

Demontaža produkcije pornografske slike

Piše: Hana Sirovica

Tretirajući elemente pornografske izvedbe kao elemente plesnog jezika, predstava TEK PRISTIŽE feministički pornopejzaž bavi se onime što ostaje izvan pornografskog kadra.

Glasovi s druge strane linije

Piše: Mila Pavićević

Ljudski glas Bojana Đorđeva gledatelja distancira od vlastitog tijela kao objekta žudnje u kazalištu, tjerajući ga da imaginira i proizvodi vlastiti, intimni materijal predstave.