To je prava drama! | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

To je prava drama!

Glavni program Marulićevih dana slijedom tendencija koje afirmiraju hrvatska kazališta, a ne hrvatski izdavači, uvelike skrenuo prema autorskome kazalištu.

Piše: Višnja Kačić Rogošić

Iz predstave Sveto S Bosanskog narodnog pozorišta Zenica u režiji Tanje Miletić Oručević

Festival Marulićevi dani pokrenut je 1991. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu Split s ciljem promicanja "hrvatske dramske riječi", a prateći istoimeni skup sa znanstvenim, književnim i izdavačkim programom o Marku Maruliću. Dosljednost imena, namjere pa i datuma održavanja kojim se poziva na obljetnicu objave Marulićeve Judite dokinuta je, međutim, naizgled prihvatljivim raskorakom s medijskim nazivnikom festivala koji će tijekom dvadeset šest godina njegova trajanja postajati sve provokativniji. Književna dramska riječ odlučila se tada promovirati primarno kazališnim festivalom čime se predstavljene dramske tekstove implicitno suzilo na umjetnička djela koja dovršava i njihov puni potencijal ostvaruje tek uprizorenje, dok se odabir kazališnih predstava naizgled uvjetovao njihovim neupitnim služenjem lingvističkome tekstu i reprezentaciji svijeta drame. Pred kraj stoljeća koje je jednako svjedočilo autonomizaciji kazališta u odnosu prema književnosti kao i razvoju dramskoga teksta čijim pitanjima materijalna konkretnost izvedbe može čak i naštetiti, utemeljitelj manifestacije i tadašnji dointendant Rade Perković tako je pred buduće organizatore, izbornike, sudionike te stručne i laičke gledatelje postavio relativno tijesan okvir koji će se budućim festivalskim izdanjima prilagođavati i natezati da bi 26. Marulićevim danima bio gotovo izbijen. 

Naime, širenje kazališnoga obzora festivala kroz više od dva desetljeća odvijalo se jednako na razini prezentacije, u koju su povremeno ulazile nedramske produkcije, ili nagrađivanih kreativnih inputa, među kojima je kategoriji dramatizacije i adaptacije teksta dramaturgija predstave dodana tek 2013. godine, no najuočljivije se manifestiralo u promjeni podnaslovne odrednice. Inicijalni festival dramske riječi odbacio je svlakove više puta te je tijekom više od polovice svoga postojanja (2000.-2013.) ojačan programskim dodatkom "autorskoga kazališta", dok se uz recentni povratak rano usvojenoj sintagmi "festival hrvatske drame", posebno ove godine, naglašavala njegova primjenjivost i na prvenstveno izvedbene fenomene odnosno kazalište koje riječima posljednjega izbornika odbija biti "ancilla litterarum". Pokušaj održavanja krhke ravnoteže ipak nije posve napušten. Dramska perspektiva ustrajno se bogatila vezivanjem uz dodjelu nagrade Ministarstva kulture "Marin Držić" za dramsko djelo, javnim čitanjem nagrađenih drama, promoviranjem knjižnih izdanja drama te okruglim stolovima koji problematiziraju tekst i pisca. 

Marulićevi dani, međutim, očekivano su se prilagodili produkcijskome i recepcijskome mehanizmu koji ih održava na životu te su čitanja do danas ostala u pratećemu programu, okrugli stolovi i predstavljanja teatroloških knjiga za koje je teško zainteresirati nestručnu, a prikupiti stručnu publiku ove se godine, primjerice, nisu održali, dok je glavni program 26. festivala slijedom tendencija koje afirmiraju hrvatska kazališta, a ne hrvatski izdavači (iako ni u tom slučaju dramski tekst ne bi prošao puno bolje), uvelike skrenuo prema autorskome kazalištu. Prema izboru ovogodišnjega selektora kazališnoga kritičara Igora Ružića, a ne uzimajući u obzir gostovanje izvan konkurencije, od deset prikazanih predstava samo su dvije zadovoljile davni nazivnik godišnje smotre premijernih produkcija nastalih prema hrvatskome dramskome predlošku, tri su se priklonile dramatiziranoj proznoj riječi, dok je čak polovica odabranih predstava kategorizirana kao "autorski projekt" kojim se – bez obzira na to je li riječ o skupno osmišljenome radu ili autorskoj dominaciji pojedinca – procesu stvaranja daje prednost u odnosu na bilo kakav prethodno postojeći materijal.

Važno je uzeti u obzir da je transformacija Marulićevih dana iz inicijalne pozivne smotre u festival čiji program uređuju izmjenjivi izbornici uglavnom na temelju samostalnih prijava hrvatskih kazališta uvelike liberalizirala proces odabira podcrtavajući snažniju međuovisnost izborničkih preferencija i aktualne ponude. Tako je prema statističkim podatcima ovogodišnjega selektora među prijavljenima i nekolicini neprijavljenih, ali odgledanih projekata, bilo  najviše "autorskih" što svjedoči o barem djelomičnoj tihoj institucionalizaciji ovakvoga tipa stvaralaštva kojega ne opovrgavaju niti splitske kazališne kuće. Primjerice, posljednje dvije "dramske" premijere (znakovita je paradoksalna neprilagođenost institucijske terminologije) splitskoga Gradskog kazališta mladih (Dica, 18. ožujka 2016.) i HNK (Melodrama, 7. travnja 2016.) autorski su projekti koji se temelje na skupnim sukreacijama redatelja, dramaturga i izvođača, dok se "dramski" repertoar nacionalne kuće može pohvaliti još jednom autorskom (Priče iz Vukovara) i jednim "hibridnom" predstavom (U bolje sutra...). Štoviše kumulativna priroda ovogodišnjega "obrata" evidentna je i u kritičkoj i analitičkoj recepciji autorskih predstava koje su ispočetka tu i tamo osvježavale žanrovske postulate programa da bi posljednjih godina (2007., 2009., 2011., 2012., 2014., 2015. i 2016.) na Marulićevim danima uglavnom osvajale nagrade za najbolju predstavu u cjelini. 

Pitanje "kamo to vodi" može se postaviti s dodanim uskličnikom ili bez njega, no u oba slučaja osmišljavatelje i organizatore upućuje prema – iz teatrološke perspektive – zanimljivoj diskusiji o viziji manifestacije. S obzirom na kolebanje između vjernosti intencijama utemeljitelja i nagnuća obuhvatnijoj smotri najboljih hrvatskih ne-samo-dramskih predstava, a s uračunatim manjkom festivalske konkurencije u oba područja, daljnje profiliranje podrazumijeva osvježavanje ili opravdavanje kriterija koncepcijskoga oblikovanja i odabira sudionika. Nakon izvedbenoga obrata u drugoj polovici 20. stoljeća, institucionalizacije pa i komercijalizacije mnogih neoavangardnih izvedbenih žanrova i nekad eksperimentalnih postupaka, kao i emancipacije različitih kazališnih kreativnih položaja, snažnija promocija dramskoga kazališta naspram ostalih formi zahtijevala bi u najmanju ruku objašnjenje povratka na tradicionalnu vrijednosnu ljestvicu odnosno odgovor na pitanje zašto je stvaralaštvo dramskoga pisca (još uvijek) važnije i reprezentativnije od stvaralaštva redatelja, dramaturga, izvođača, itd. ponaosob ili kazališnoga kolektiva općenito. S druge strane okretanje produkcijama koje više nisu utemeljene u, a ne moraju niti koristiti jasnu hrvatsku (dramsku) riječ, pokreće niz nedoumica o tome je li moguće uspostaviti višu i izvedbeno inkluzivniju razinu nacionalne kazališne proizvodnje koja ipak ne bi obuhvaćala svaku predstavu nastalu u hrvatskim kazalištima. Smatramo li logocentričnost ograničavajućom za suvremeno kazalište, kamo se okrenuti u potrazi za elastičnijim, ispravnim i smislenim odrednicama neke hrvatske izvedbe npr. fizičkog ili vizualnog teatra, a da se isti ne svedu na tematsko usmjerenje ili koketiranje s baštinskom formom? Moramo li ih sve prekriti spasonosnom kategorijom autorstva time dovodeći u pitanje njezinu operativnost? Konačno, može li se tako jednostavno provoditi podrazumijevani linearni transfer hrvatstva s djela na autora i opet – po kojim kriterijima? 

Okrenemo li se, međutim, sigurnijim ishodima ovogodišnjih Marulićevih dana dominacija autorskoga kazališta ukazuje na mnoga područja kreativnoga profita u prvome redu, a slijedom kronologije nastanka kazališne predstave, metodološke prirode. Jezgrovita je komparacija što ju izvodi kanadski redatelj, glumac i pisac Robert Lepage: "U većini slučajeva kazališna predstava stvara se sljedećim redom: pisanje, pokusi, izvedba i ponekad prijevod... U našemu radu proces je... obrnut: pravo pisanje događa se na kraju... Pisanje – pokus – izvedba – prijevod postaje pokus – izvedba – prijevod – pisanje. Gledano iz linearne perspektive ono što je kod većine djela polazna točka za mene je završna." Lepage, naravno, ne iscrpljuje ukupnost stvaralačkih procesa i množinu korištenih postupaka – npr. zanimljivo je podsjetiti da autorsko kazalište može uključivati i nastanak dramskoga, a ne samo scenskoga teksta, odnosno verbalne razine kojoj se u transkriptu može pristupiti i kao dramskoj – ali naglašava njihovo problematiziranje i prezentaciju kroz izvedbeni rezultat na pozornici. Otvorena i razvojna metodologija, koju obično karakteriziraju mijene stvaralačkih procesa, odbacivanje zastarjelih ili prevladanih te zahvaćanje novih interesnih područja i njima prilagođenih kreativnih mehanizama, nije naravno isključiva privilegija, ali jest uobičajena u autorskome kazalištu. 

Lokalna potvrda, pak, upisana je u niz stvaralačko-istraživačko-introspektivnih procesa čiji su nam odrazi podastrijeti na 26. Marulićevim danima i koji doista vape za radioničkim prezentacijama ili barem otvorenim razgovorima s njihovim sudionicima – od dokumentarne obrade prekinute kazališne izvedbe koja je razotkrila predratni ideološki rascijep u Srbiji (Sveto S) do pročešljavanja radionica, radio-emisija i knjiga u potrazi za dječjim iskazima koji otvaraju oči i uši (Mi smo kraljevi, a ne ljudi). Štoviše, bez posebne pretencioznosti jednostavni korak unatrag u odnosu na navike koje bi prizvala lojalnost nekome predlošku nerijetko rezultira osvježavajućom izvedbenom prijemčivošću materijala stvorenoga iz ili odabranoga kroz pozornički proces, ali i živost drugih aspekata predstave (npr. teme, prostora, recepcije ili razina izvođačkih prisutnosti) koji obično reflektiraju mogućnosti, znanja, preokupacije i osobne povijesti sudionika procesa kao i prostorno-vremensko-kulturni kontekst rada. Nije neobično što smo u skupnoj kreaciji Kabaret tamne zvijezde u produkciji Teatra &TD koju su među ostalima stvarala i dva člana nekadašnjega Kugla glumišta svjedočili izvedbenim citatima Kuglinih predstava (putovanje željeznicom, nesretna ljubavna priča s kninskoga kolodvora), srazu vizualnih i glazbenih dojmova te brehtijanskome buđenju publike uz povike "Tu smo!". Kompleksom Ristić u režiji Olivera Frljića i koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca "današnji enfant terrible" regionalnoga kazališta očekivano se "obračunao s onim nekadašnjim" kako to objašnjava izbornik Ružić, dok je Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE u produkciji Četveroruke i Plesnoga centra Puls intimno susretanje emocionalnih tišina i samoća koautorica (redateljice i četiriju izvođačica) prostornom intrigantnošću otvorilo taj susret publici od svega trideset pet gledatelja.

Ako, dakle, ipak postoji svojevrsni gubitnik Marulićevih dana, a s obzirom na začetak festivala, onda to nije hrvatska drama kao temelj kazališne predstave kojoj se u nekoj dramskim kazalištem plodnijoj godini ili sezoni gledanoj iz druge izborničke vizure može pronaći više mjesta u programu, nego hrvatska drama kao književna vrsta koja o sebi prije svega misli kao o dovršenome književnom djelu, a ne neostvarenome kazališnom potencijalu, koju prenosi jezik na papiru, a ne tijelo na pozornici i koja teži čitateljskoj, a ne gledateljskoj ili slušateljskoj publici. Čini se, naime, da takva ili tako percipirana dramska riječ nestaje u procijepu između s jedne strane književnih, a s druge kazališnih zbivanja pa ako joj 26. Marulićevi dani po svojoj koncepciji i produkcijskim mogućnostima nisu dovoljno dobar domaćin, mogu barem biti dovoljno dobar poticaj za pokretanje manifestacije koja bi je i u ideji i u realizaciji stavila na prvo mjesto.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la vatroslav [at] kulturpunkt.hr 19.05.2016

VEZANE VIJESTI

Prostor prilika

Piše: Nina Čalopek

Izlog suvremenog zvuka nije tek puki izlagač. Prije svega on je mjesto eksperimenta. Mjesto inovacije, pokušaja i promašaja, iznenađenja i uspjeha.

Začudna lakoća prosječnosti

Piše: Iva Rosandić

Koji god žanr zasebno razmatrali, ovogodišnji Dani hrvatskog filma odlikovali su se tek prosječnošću povremeno potisnutom jačim ostvarenjima.

Potvrditi ono što svi znamo

Piše: Bernard Koludrović
Dvogodišnja potraga Drugog mora i partnera za mogućnostima umrežene kulture u post-digitalnom dobu, usmjerena je predstavljanju sjecišta političke ekonomije i pogleda odozdo.