Jean Baudrillard (1929.-2007.) ili memento mori | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Jean Baudrillard (1929.-2007.) ili memento mori

Jedan od ključnih mislilaca postmoderne i vječiti filozofski cinik, Jean Baudrillard preminuo je 6. ožujka u sedamdeset i sedmoj godini života. Osvrtom na bitne ideje njegova rada, Marijan K

Marijan Krivak
  • A
  • +
  • -

S vremena na vrijeme, i svjetska filozofska scena porađa svoje zvijezde.

Iako bi se teško moglo reći da na njoj postoji usustavljen star-system, poput holivudskog, ipak se uvijek upravo neke filozofe pita kako procjenjuju svjetsko-političke događaje, te kakav je njihov stav prema nekim globalno medijskim zbivanjima. Primjerice, neupitna je u tom kontekstu uloga Slavoja Žižeka. Jednako tako, nakon izbijanja Iračkog rata, Jürgen Habermas, već poslovični njemački intelektualni autoritet i filozofijski arbitar, te nedavno preminuli svestrani filozof Jacques Derrida – uz sudjelovanje još nekolicine poznatih intelektualaca – podastrli su Deklaraciju o europskom identitetu. Na trenutak, filozofi su ponovno postali medijske zvijezde!

Nadalje, »skandal« što je u njemačkoj filozofskoj javnosti prouzročio Peter Sloterdijk svojim predavanjem iz 1999. u bavarskom dvorcu Elmau: "Pravila za ljudski park. Odgovor na Heideggerovo pismo o humanizmu", ostavio je duboki intelektualni pečat doba, kako na njemačke akademske strukture tako i na medijski tretman filozofije. Sloterdijk je bio filozofska zvijezda koja se pojavljuje na TV, imao je čak i svoju redovitu emisiju.
Konačno, prije petnaestak godina, neupitna zvijezda neslužbene medijske filozofijske scene bio je, bez ikakve sumnje, Jean Baudrillard.

Posebice je pozornost teorijske i medijske javnosti privukao tekstovima "Zaljevski rat nije se dogodio" i "Ne treba sažalijevati Sarajevo". Svojim, naoko paradoksalnim tezama i zaključcima svakako je doprinijeo sasvim novom pogledu na globalna svjetska zbivanja.

Baudrillard je, na neki način, diktirao "intelektualnu modu", ali se ipak ne može reći da je trivijalizirao samu problematiku kao mnogi današnji, "površinski gurui".

Pisati danas o Baudrillardu znači razmišljati o njegovu zavjetu. Koji je njegov zavjet, ostavljen nam prije fizičkog odlaska velikog Inkvizitora njegova đavolstva simulacruma?

U Anamnezi svoje posljednje dostupne nam knjige o "Inteligenciji zla ili paktu lucidnosti" (2004.), Baudrillard nam govori da poeziju i mišljenje treba shvatiti u njihovoj doslovnosti, a ne istini: istina samo pogoršava stvari.
Što znači ovaj bijeg od istine? Čemu se utječe ovaj ne-filozof na kraju filozofskog puta? Gdje se simulacija predaje događaju? … Događaju svijeta kakav jest u njegovoj nepredvidljivoj slučajnosti.

Baudrillard svojim "posljednjim uzdahom" (rekao bi Buñuel u istoimenoj autobiografiji) izaziva vrtoglavicu. Ovaj vertigo najvećeg filozofa među medijskim guruima vodi ga u romantički misticizam na tragu najvećeg filozofa među pjesnicima – Friedricha Hölderlina. Hölderlinova romantička kozmologija onaj je "uzdah" što nam ga Baudrillard ostavlja u zavjet!

A kako je sve počelo?

Jean Baudrillard teorijski "parazitira" na tradiciji koja ima komunikaciju kao novu paradigmu međuljudskog odnošenja što je odmijenila paradigmu proizvodnje. No, njegov je pristup izvan bilo kakve pozitivno-utopijske dimenzije koja bi se vezala uz suvremene procese komunikacije. Premda to naravno nigdje ne kaže, njegova je pozicija eminentno postmoderna, sa sviješću o jednom novom poimanju svijeta, o jednoj novoj Epohi. Njegova se prva knjiga "Sustav objekata" (1968.) još bavila kritikom objekta kao očigledne činjenice, upotrebne vrijednosti i, konačno, znaka još uvijek opterećenog "jakim" značenjem. U pristupu fenomenima Baudrillard se koristio dvjema metodološkim logikama: fantazmatičkom, koja se načelno odnosila na psihoanalizu, i diferencijalnom društvenom logikom, koja se odnosila na sociologiju, samu deriviranu iz antropologije (na potrošnju kao produkciju znakova, diferencijacije, statusa i prestiža). S onu stranu tih logika, postojao je jedan "san" o simboličkoj razmjeni, onkraj objekta potrošnje, razmjene i korištenja, onkraj vrijednosti i jednakosti. Ova je simbolička razmjena imala mitsku, žrtvenu logiku dara, potlaha i "đavoljeg udjela".

A gdje je sve to završilo?

Posljednja knjiga Jeana Baudrillarda, koju imamo u vrsnom prijevodu Leonarda Kovačevića, svojevrsni je sukus cijele autorove filozofske i teorijske pozicije.

Naime, nakon "Simboličke razmjene i smrti" (1976.), djela što je sumiralo prvu fazu njegove spisateljske djelatnosti, "Inteligencija zla ili pakt lucidnosti" osebujni je memento (mori!) svih važnih mjesta drugog razdoblja intelektualnog angažmana francuskog autora. Moglo bi se reći da Baudrillard uvijek iznova ispisuje jednu knjigu o fatalnim strategijama transparentnosti zla i savršenog zločina. Naravno, ovdje su parafrazirani naslovi njegovih knjiga iz osamdesetih i devedesetih!

Osim što je postao poznat svojom teorijom simulacije i simulacruma, Baudrillard piše navlastitu povijest de-evolucije digitalne, odnosno Integralne stvarnosti, koja to, zapravo, nije. Naime, sam mu francuski jezik onemogućuje napraviti distinkciju između stvarnosti kao pukog realiteta, te onoga što, primjerice, Nijemci nazivaju Wirklichkeit, a što označuje višu razinu stvarnosti – naime, zbiljnost.

Ova je, pak, nesvodiva na puku ontologiju aktualiteta i filozofski je podatnija.

Jer, upravo ova "ontologija aktualnosti" bitno filozofski ograničuje domete Baudrillardove teorije. No, to ne znači da u njegovoj "zavodljivoj teoriji" ne bismo mogli pronaći mnoštvo vrijednih uvida o svijetu u kojem živimo.

                                 * * *

U sedamdesetima, Baudrillard je žovijalno promijenio termin Produire (proizvoditi) u njemu blizak Seduire (zavoditi).
Mnogi njegovi uvidi upravo su takvi – zavodnički i zavodljivi! Ali i upitni...prijeporni!

Od mnogih prijepornih stavova možda je najupitniji ona njegova "Fatalna strategija" (1983.) u kojoj radikalizira svoju teoriju objekta. Tamo on objašnjava misterioznu inteligenciju onoga što naziva objektom. Referirajući se na freudo-marksizam, on postavlja ženu uz mase, kao klasične primjere objekta. "Mase uopće nisu objekti represije i manipulacije. Mase ne žele biti oslobođene, niti to mogu biti. Baš kao niti žene!" Ovaj stav napast će ne samo feministkinje, ali je isti instruktivan za medijsku teoriju. Naime, baš preko žene kao posrednika – kyborg-teorija Donne Haraway, queer- teorija Judith Butler, performans umjetnost Orlan – tradicionalni "intelektualci" – filozofi, književnici, teoretičari – stupaju u kontakt sa suvremenim medijima, pa i tehnologijom. Njegova teorija objekta tako se može radikalizirati i u tvrdnji da je Drugo (žena ili mediji!) ono što mi omogućuje da izbjegnem ponavljati samoga sebe u beskonačnost (!!).

Mogućnost politike za njega će ostati terra incognita. Ipak, o Zaljevskom će ratu reći da je taj ne-rat nastavak "nestanka politike drugim sredstvima". U "Duhu terorizma" (2002.), nadalje, lucidno primjećuje da u "društvu spektakla", ciniku preostaje tek "teror spektakla". Konačno, u "Inteligenciji zla ili paktu lucidnosti", reći će: "Opasnost za politiku jest u tome da je ljudi ne žele!". A glede revolucije, Baudrillard će kazati da su je ljudi doista htjeli sprovesti, ali su najprije željeli spektakl!

O komunikaciji, pak, koje se drži jednim od najutjecajnih teoretičara, njegov je stav blizak Agambenovu. Naš je epohalni položaj sadržan u tome da je otuđenje komunikativne bîti čovjeka iz starog totalitarnog režima pretvoreno u svoju krajnju izokrenutost. U društvu spektakla ta ista komunikativnost, ta ista generička bit (govor) odvaja se u autonomnu sferu. Ono što priječi komunikaciju jest sama komunikativnost; ljude razdvaja ono što ih povezuje. Novinari i mediokrati predstavljaju novi kler otuđenja lingvističke prirode čovjeka.

Koje su krajnje konzekvencije komunikacijske ere? Što nam preostaje, iz nekada obećavajuće (Habermasove) teorije komunikativne racionalnosti?

"Slika čovjeka koji sjedi i promatra – jednog dana štrajka – ekran svog praznog televizora, vrijedit će jednoga dana kao jedna od najljepših slika antropologije 20. stoljeća." ("Nakon orgije", u: "Prozirnost zla", 1990).

Odsada, pisati o Baudrillardovim spisima znači konstruirati novu, navlastitu teoriju. "Teorija ne može biti drugo od ovoga: zamka koja se postavlja u nadi da će stvarnost biti dovoljno naivna da u nju upadne." (!) Baudrillard oponira principu kloniranja, aseksualne i monomatske multiplikacije istoga – što karakterizira informacijsku eru – te se priklanja principu radikalno egzotičnog... događaja.

Sav pakao naše civilizacije danas možda najbolje ocrtava slijedeći stav: "Zašto bi razgovarali jedni s drugima kad tako dobro komuniciramo?" (!) Pakao se (različito od Sartrea) više ne sastoji od drugih, već od neizbježne komunikacije s njima. (!!)
 
                                                      * * *

Dvosjekli mač Baudrillardove teorijske pozicije sadržan je u njegovu odstupanju od potrage za Istinom. Tvrdnja da ništa nije istinito, a sve je ispravno, opasna je kao moguće naslućivanje defetizma prema aktualitetu! Njegova transpolitika ne može se pretvoriti u politiku.

Stoga je Baudrillard mislilac kulture, ali nikad i politike! Ali, kultura je zapravo "nova ideologija", reći će ne tek poneki radikalni teoretičar današnjice.

Njegova ontologija aktualnosti završava u kraju povijesti u njezinoj linearnoj trajnosti i kraju događaja u njegovu radikalnu diskontinuitetu.

Ovo donekle zasjenjuje potencijalnu kritičku žaoku njegove "filozofije".

Iako nudi beskrajno zavodljive primjere iz svijeta u kojemu obitavamo, Baudrillard nas svjesno udaljava od žudnje da u njemu nešto promijenimo. Njegov je navlastiti bijeg od istoga u dimenziji igre i neočekivanoj "mistici romantizma" na tragu Hölderlina.

Je li Baudrillardov teorijski bijeg u mistiku (kao i fizički, u smrt!) tek još jedna njegova cinička, gotovo podmukla varka? Ako tomu i nije tako, tim gore za čovjeka koji nam je teorijski osvijestio postmodernu!

Ipak, i dalje treba čitati Baudrillarda, posebice njegovu testamentalnu "Inteligenciju zla ili pakt lucidnosti". Zašto?

Zato jer je ona zalog jednog memento mori, kraja koji iščekuje svaku našu pojedinačnu egzistenciju. Baudrillard se na kraju vratio početku svoje pripovijesti, baš kao što to čini i Christopher Nolan u svom epohalnom, milenijski prijelomnom filmu Memento (2000.)

Zašto, ponovno, Baudrillard? Zašto ekonomija mita, žrtvena logika dara, potlaha i »đavoljeg udjela«?
Baš zato što smo odlučili sklopiti pakt i sa samim đavlom kako bismo nešto promijenili!

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 13.03.2007