Jedan muškarac i beba | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Jedan muškarac i beba

Iako ne otkriva ništa novo o univerzumu Star Warsa, The Mandalorian gledatelje uvlači u "oronule kutke galaksije" igrajući prije svega na kartu vizuanog doživljaja.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: The Mandalorian / IMDb

Odmah prije svega da kažem da nisam neki veliki fan Star Warsa. Ja sam prvenstveno fan Star Treka, što će ga reći da sam pripadnik plemena trekkieja – a fanovi Star Warsa su naši vjekovni neprijatelji s kojima vodimo rat do istrebljenja ("A-a-ali zašto ne bismo mogli istovremeno voljeti i Star Trek i Star Wa--" – ne, NE MOŽETE i točka! Koji dio fraze "rat do istrebljenja" vam nije bio jasan?!? Nema cile-mile!).

I u redu, priznajem da se i u Star Treku nađe popriličnog smeća – dovoljno se sjetiti ona dva-tri tuceta umobolno dosadnih epizoda na temu "Enterprise zaglavi u svemirskom OBLAKU koji ima OSJEĆAJE". Isto kao što i priznajem da su Star Warsi imali dobrih filmova, pa čak i tri odlična (prva dva i Posljednji Jedi)... No opet, izvorna Lucasova trilogija nije čak ni najbolja trilogija iz rubrike "Pionir Novog Hollywooda snima pustolovine nadahnute poluzaboravljenom pulp-fikcijom" (to bi, naravno, bila Spielbergova trilogija o Indiani Jonesu)! A kamoli da je zavrijedila da bude tako zagušujuće sveprisutan totem popularne kulture kroz zadnja četiri desetljeća.

A tek fanovi Star Warsa! Mnogi od njih jesu, okej, sasvim normalni i pristojni ljudi – ali tu je i nesagledivo velik broj debila koji su tako umišljeno posesivni, sitničavo nazadni i iritantno bučni da pored njih čak i najgori fanovi Rick and Mortyja djeluju poput samozatajno kreposnih ljubitelja lijepe riječi Danila Kiša! Možete li vjerovati da je pozamašan dio te ekipe totalno popizdio kada se otkrilo da će u novoj trilogiji džedajem biti jedna žena i da postoji mogućnost da bi ona mogla imati romansu s jednim, ajme majko, crncem?!? Najozbiljnije. Jer u cijeloj galaksiji mogu postojati samo jedna žena i jedan crnac, molit ćemo lijepo, samo princeza Leia i Lando Calrissian i nitko drugi – sve više od toga je, jebemu svjetlosnu sablju, fašistički teror holivudske političke korektnosti!

Elem, sad kad je najnovija trilogija Star Warsa privedena kraju, ne mogu se prestati iščuđavati cijelom tom konceptu da se, nakon što je druga Lucasova trilogija izazvala valove nezadovoljstva, fanove išlo odobrovoljiti tako što je snimljena još jedna trilogija koja je praktički... kopija one izvorne?! 

Napisao sam nekoliko odlomaka u kojima sam probao obrazložiti tezu, a onda ih ubrzo izbrisao jer: a) nisam znao kako da obrazložim, a da ne bude veeeelikih spojlera, b) teza ionako nije nimalo originalna i pokrivena je već u mnogim tuđim tekstovima, c) barem kartica teksta bi otišla na dosadno objašnjavanje univerzuma Star Warsa potencijalnim čitateljima koji nisu upoznati s univerzumom Star Warsa, a koji ionako teško da će kliknuti na ovaj tekst pa zašto da davim vas koji ste upoznati s osnovama, d) nemam uopće ni najmanju želju pokušavati išta objasniti fanboysima koji se NE slažu da je veći dio nove trilogije toliko bezočna reciklaža izvorne trilogije da to vrijeđa gledateljsku inteligenciju. Takvima sam voljan uputiti samo najgore uvrede i zamoliti ih da nađu prvi aktivni vulkan i skoče u njega. (Rat do istrebljenja! Za Trek – spremni! SPUSTIĆE SE GUSTI OBLAK S OSJEĆAJIMA!)

A baš je bio dobar taj Posljednji Jedi, središnji dio nove trilogije – ujedno i, nimalo slučajno, jedini kojim nije kormilarila ona mediokritetska štetočina što se odaziva na ime J. J. Abrams. I sve mi se nekako čini da je za Posljednjeg Jedija prepustio kormilo nekom drugom samo zato što je u Sila se budi već bio izreciklirao ne samo cijeli prvi, nego i klimaks drugog dijela izvorne Lucasove trilogije, pa mu je trebao netko da s nečim, bilo čim, popuni sredinu trilogije prije nego što se baci na bezobrazno recikliranje Povratka Jedija u finalnom dijelu.

Taj netko je bio Rian Johnson, autor Loopera i Knives Out, koji je napravio daleko bolji film nego što ga je to prkno od trilogije zaslužilo, preobrazivši jednu staromodnu sagu o aristokratskim igrama prijestolja u nešto što je već više nalikovalo svijetu u kojem danas živimo... Samo da bi zatim J. J. Abrams u Usponu Skywalkera anulirao SVE čime je Johnson modernizirao franšizu, vrativši cijelu priču natrag u okvire aristokratskih igara prijestolja. Čime su mnogi fanovi, naravno, bili oduševljeni (86% na Rotten Tomatoes naspram 43% za Posljednjeg Jedija) zato što su debili koje bih zamolio da nađu prvu rupu sa šiljcima i skoče u nju. (Neka pati koga smeta, trekkieji su prvaci SF-svijeta! BOLJE BITI PIJAN NEGO STAR WARS!)

Jer The Mandalorian ne nudi puno više od odgovora na pitanje "Hej, a kako bi bilo da napravimo neki Star Wars, ali da ne budu Džedaji nego samo oni dijelovi s cool pustolovinama na različitim planetama, ne bi li to bilo baš totalno fora i cool?". Mandalorian ne otkriva ništa posebno novo o univerzumu Star Warsa, iako je Posljednji Jedi demonstrirao da je dovoljno tek i mrvicu radoznalije pitanje poput, naprimjer, "Hej, a otkud pobunjenicima uopće svo to oružje?" pa da se iz toga izrodi neki zanimljivi novi moment.

Ali, čemu riskirati kad je to ipak jedna od prvih serija s kojima je Disney lansirao svoj novi streaming-servis Disney+? Dajmo mi radije ljudima ono što znaju i vole i neka se cijedi novac s ekrana, da im ne bude žao što su ispeglali karticu za pretplatu na još jedan streaming-servis! I stvarno, kada čovjek vidi ogromno zahrđalo oklopno vozilo pustinjskih Jawasa – ne možeš razaznati je li produkcija sklepala mamutsku konstrukciju od dijelova stvarnog željeza, ili je to samo CGI-odjel mjesecima pikao piksel po piksel hrđe. Itekako je koštalo, u svakom slučaju – i itekako se vidi, u svakoj sceni i na svakom koraku. Skroz te uvuče u te oronule kutke galaksije u koje džedajevska ili imperijalna noga kroči jedino kada je baš naj-naj-najnužnije.

To je definitivno jedna od boljih strana The Mandaloriana, serije koja ponajviše igra na vizualni doživljaj. Nema bogznakakvu priču, jer skoro svaka od osam epizoda otpada na po jednu uglavnom zasebnu dogodovštinu naslovnog lovca na glave – pri čemu sam nerijetko imao osjećaj kao da gledam walkthrough misija iz neke igrice prije negoli epizodu jedne TV-serije. Dijalozi su tak-tak, ali vas bombardiraju SW-žargonom taman dovoljno da ni ne stignete puno razmišljati o tome. Kakvoća glume jako varira, ali tako je uvijek bilo i u SW-filmovima pa šta sad – tradicija je tradicija! 

No zato je odličan score Ludwiga Göranssona na zlatnoj, izuzetno plodnoj sredini između Johna Williamsa i špageti-vesterna. A serija ima i jedno tajno oružje koje je otopilo čak i ovo hladno trekkiejevsko srce, a to je stvorenje koje naslovni lovac na glave štiti i čuva od raznoraznih zlih stričeka, jedan i jedini...

BABY YODA!!!!!  ❤ ❤ ❤ ❤ ❤ 

Pa jeste li ikada u životu vidjeli išta slađe?!? Kad god se Baby Yoda pojavi na ekranu, meni je to kao da sam si u vene ubrizgao folder s tisućama slika najslađih mačića! Toliko je sladak da je to NEPODNOŠLJIVO! Nije ni čudo da je jedan od glumaca, Werner Herzog, na prijedlog produkcije da probaju snimiti jednu scenu sa CGI-verzijom Baby Yode umjesto lutke – bio toliko užasnut da je odbio sudjelovati u tom potencijalnom zločinu! Pa je kasnije u jednom intervjuu zaneseno pričao: "Prekrasan je. Toliko je prekrasan da srce boli! Izgledao je potpuno uvjerljivo. Došlo bi ti plakati kad bi ga vidio."

Nego, heh, čuj mene: "jedan od glumaca, Werner Herzog"! Da, da, i on glumi u ovome... I nije mu čak ni prvi put da glumi u američkim serijama u kojima biste ga najmanje očekivali – svojedobno je tako u American Dadu (!) imao monolog o patosu prdaca u staklenci (!!) – i definitivno cijenim što je čovjek koji očito ne shvaća sebe preozbiljno, posebno što je riječ o jednom takvom arthouse-teškašu (osim kada sebe shvaća preozbiljno, kao ono kad je u jednom nedavnom intervjuu pričao zašto je počeo gledati Keeping Up with the Kardashians: "Moraš biti upoznat s onim što gleda dobar dio populacije. Ne podcjenjuj Kardashianke. Znaju biti vulgarne, ali nije to ni toliko bitno, moraš se nekako orijentirati prema svemu. Kao što ja uvijek govorim, pjesnik ne smije zatvarati oči, ne smije odvraćati pogled..." LMAO! Ajde, brate, reci normalno da voliš tu i tamo pustiti mozak na pašu i ubiti oko uz neki blesavi reality k'o i svatko, nemoj mi sad tu srati da te to čini nekakvim "pjesnikom"!).

No, da se vratim na BABY YODU!!! Fanovi Star Warsa ponekad kao da se takmiče tko će ispasti najnaporniji smor na svijetu, pa su tako neki krenuli kukati da zašto to preljupko bićence svi nazivaju "Baby Yodom" kada se serija zbiva nekoliko godina nakon Povratka Jedija, dakle nekoliko godina nakon što je Yoda preminuo, pa da stoga nikako ne možemo govoriti o "Baby Yodi" nego jedino o – Baby-pripadniku iste vrste kojoj pripada Yoda! Pa bih iskoristio ovu priliku da javno zamolim sve fanove Star Warsa koji su izrazili taj sentiment da lijepo odu do Sarlacca i skoče ravno u njega (za one koji nisu gledali Povratak Jedija: Sarlacc je isto svojevrsna rupa sa šiljcima, samo što umjesto šiljaka ima zube i rupa je ŽIVA!).

Autor serije Jon Favreau je u jednom intervjuu nedvosmisleno potvrdio – i ne mogu vjerovati da je to nešto što jedan odrastao čovjek mora objašnjavati drugim odraslim ljudima – da The Child (kako likovi u seriji nazivaju Baby Yodu, koji će se uvijek zvati BABY YODA ma što oni ili itko drugi kaže!) nije onaj Yoda, nego samo pripadnik iste vrste, ali je i također dao naslutiti da je Baby Yoda po svoj prilici u nekakvom srodstvu s Yodom. 

Ma... Znate šta: neka je i sin Josipa Radeljaka i Vlatke Pokos, zaboli me! Ja ću ovu seriju gledati dok god ima Baby Yodu jer BABY YODA, AAAAAAAAAAAA ISUSE KAKO JE PRESLADAK ISUSE ISUSE PA TO NIJE NORMALNO, NAŠ MALI BEBI YODA!!!!!! ❤ ❤ ❤ ❤ ❤

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 24.01.2020

VEZANE VIJESTI

Crno-bijelo u boj!

Piše: Tonći Kožul

Etički dvojbena zbog nepoštivanja želja Alana Moorea, Lindelofova je ekranizacija Watchmena ipak izuzetno uspjela, angažirana serija dosljedna duhu originala.

Nazovi um radi umorstva

Piše: Tonći Kožul

Ako je prva sezona serije Mindhunter idolizirala FBI, druga je dobrodošao izraz sumnje u njegove kvalitete nastao u kontekstu histerije oko Muellerovog izvještaja.

Volite se, ljudožderi

Piše: Tonći Kožul

Santa Clarita Diet uspijeva na nepretenciozan način povezati Desparate Housewives i zombije u progresivnu seriju o neobičnom dvostrukom životu jednog bračnog para.