Jesensko-zimska rasprodaja | kulturpunkt

Jesensko-zimska rasprodaja

Opasnost od komercijalizacije prostora Hrvatskog glazbenog zavoda posljedica je nedostatka suvislog kulturnopolitičkog okvira i sustavnog zanemarivanja infrastrukture u kulturi.

Piše: Lujo Parežanin

FOTO: hgz.hr

  • A
  • +
  • -

Ostavljeni bez suvislog kulturnopolitičkog okvira koji bi imao neku predodžbu o njihovoj dugoročnoj javnoj svrsi, kao i elementarnih financijskih i drugih uvjeta njihovog održavanja, prostori namijenjeni kulturi redom su osuđeni na djelomičnu komercijalizaciju. Da je stvar strukturna pokazuje, između ostalog, činjenica da nijedna razina kulturnog sustava nije izuzeta od tog problema: odnosi se on podjednako na krovne institucije poput MSU-a, nezavisnokulturne objekte sa statusom zaštićenih kulturnih dobara kao što je Francuski paviljon u zagrebačkom SC-u, ali i tradicionalne kulturne "hramove" kao što je zgrada Hrvatskog glazbenog zavoda u Gundulićevoj ulici u najužem centru Zagreba.

Upravo je potonja postala predmetom javne rasprave kada je u lipnju objavljena zabrinjavajuća vijest da je novi predsjednik Zavoda odvjetnik Niko Đurić na dnevnom redu sjednice toga tijela najavio točku o ponudi kupnje za zgradu. Kako doznajemo, Đurić je članovima Ravnateljstva uz točku o prodaji priložio i kopiju posjetnice nekretninsko-građevinskog teškaša Cirila Zovka čiji se drugi od dvaju Importanne projekata, između ostalog, proslavio i po naplaćivanju površine pregradnih zidova pod kvadraturom stana, kako je svojedobno izvijestio Feral Tribune.

Znamenita je zgrada zagrebačkog Musikvereina izgrađena 1876., čime je Zagreb ujedno dobio i svoju prvu specijaliziranu koncertnu dvoranu. Sredstva za izgradnju prikupljena su kombinacijom donacija članova Zavoda i javnosti, kao i Vladinog zajma, a zgrada i njezine dvorane bile su najvažnijim ovdašnjim koncertnim prostorom gotovo čitavo stoljeće – točnije, do 1973. godine kada se otvara Lisinski. Ipak, svoju funkciju centralne gradske dvorane Zavod je nesumnjivo zadržao i danas, čemu nesumljivo doprinosi i njegova visoka akustička vrijednost.

Zavodov je životni vijek neodvojiv od Muzičke akademije, koja je i izrasla iz HGZ-ove glazbene škole – 1921. godine mijenja ona status iz konzervatorija i dobiva ime Kraljevske muzičke akademije, dok se upravljanje njome prebacuje sa Zavoda na državu. Upravo će taj suživot s Akademijom biti važan dio njegova preživljavanja – kao udruga građana, Zavod je bitan dio prihoda za pokrivanje troškova održavanja zgrade dobivao od naplate najma Akademiji.

No ta se institucija jednostavno nije mogla zadržati u infrastrukturnim gabaritima u kojima je funkcionirala više od stoljeća – predugi proces preseljenja Akademije u vlastiti prostor okončan je 2015. godine adaptacijom i proširenjem Fabrisove zgrade Ferimporta na Trgu maršala Tita, ostavivši Zavod bez svojeg dugotrajnog podstanara. Problem je to koji otad ostaje kao nerješiva činjenica, uz gotovo pa nikakav interes gradskih institucija da ga se nekako adresira. S obzirom na bezočno gradsko pogodovanje građevinskom kapitalu, takvo što teško da čudi – puštanje da se HGZ "prirodno" uruši pod teretom hladnog pogona učinilo bi tu prestižnu nekretninu u najužem gradskom centru lakim plijenom za "poduzetničke" investicije.

A neizbježno okretanje komercijalizaciji prostora izvan okvira osnovne djelatnosti HGZ-a već se počelo događati – 4. listopada najavljeno je da će modni brend ELFS održati reviju upravo u Velikoj dvorani Zavoda, koji je time "prvi put postao kulisa za neko modno događanje". Umjesto posvećenja proljeća, Zavod je tako postao mjesto "najavljivanja modne jeseni i zime", uz karakteristično besmisleni marketinški govor: "teško je zamisliti glazbu bez mode i modu bez glazbe", stoji u službenoj najavi događanja, dok dizajner Aleksandar Šekuljica izjavljuje kako je glazba "kroz povijest postavljala i mijenjale trendove, izražavala umjetnikovu individualnost i kreativnost i kao takva oduvijek išla ruku pod ruku s modom". Nad ovim se maglovitim fraziranjem ne treba previše zadržavati – uostalom, modna je revija sama po sebi nebitna, kao i eventualno zgražanje nad navodnom nespojivošću "posvećenog" kulturnog prostora i jednog "banalnog" događanja. Ono što jest važno je turističko-marketinški horizont kulturne ponude u Zagrebu čiji odjek prepoznajemo u ovim riječima – isti smjer prepuštanja javnih prostora i kulturnih resursa korporativnim eventima koji se podvaljuju pod kulturne sadržaje, čini se, mogao bi početi ozbiljno prijetiti i HGZ-u.

Pritom je specifičan problem Zavoda što svaka intervencija uslijed njegove komercijalizacije ne samo da njegov prostor potencijalno oduzima podfinanciranim ansamblima i školama kojima bi trebao služiti, nego i ugrožava njegova akustička svojstva. Brigu za akustičku iznimnost prostora istaknula je i potpredsjednica Zavoda Seadeta Midžić koja se protivi svakom obliku prepuštanja zgrade HGZ-a ili nekon njezinog dijela komercijalnoj eksploataciji. Gospođa Midžić navodi da je predsjednik Đurić nakon snažne javne reakcije protiv mogućnosti prodaje zgrade trenutno ublažio svoju poziciju, prešavši na zagovaranje koncesije. No Midžić u tome vidi tek drugi oblik prodaje, osobito u pogledu negativnih posljedica po prostor.

Trenutno, ističe, Zavod se uspijeva održavati u plusu od iznajmljivanja prostora ansamblima i školama. Problem je, međutim, sistemski okvir – HGZ-ovo preživljavanje ovisi o kvaliteti financiranja njegovih neposrednih korisnika, odnosno o kulturnopolitičkim odlukama o podupiranju javnih potreba u kulturi u području glazbe. Ni sâm Zavod nije javna institucija u kulturi, nego udruga građana koja sama snosi sve troškove, uključujući zaposlene i održavanje knjižnice i arhiva, što njegovu poziciju čini vrlo prekarnom. Iako je sredstvima Grada i Ministarstva kulture, između ostalog, uspješno provedeno uređenje Male dvorane u susjednom prostoru u Gundulićevoj, ona su i dalje generalno niska i ne čine znatan udio u financiranju rada Zavoda. Sve ovo, ukratko, čini budućnost tog vrijednog kulturnog resursa iznimno neizvjesnom, a kako vrijeme bude odmicalo, vjerojatno i sve bližom nekom nesretnom prodajnom ili koncesionarskom raspletu.

U međuvremenu, do 29. studenog očekuje se sazivanje Skupštine HGZ-a, budući da tada ističe mandat i Đuriću i Ravnateljstvu, što potkrepljuju podaci u Registru udruga Republike Hrvatske. Kako doznajemo, izaziva to svojevrsnu statutarnu krizu Zavoda, jer Đurić ne prihvaća interpretaciju po kojoj to podrazumijeva i odabir novog predsjednika. Naime, Đurić je na funkciju stupio nakon iznenadnog povlačenja dugogodišnjeg predsjednika Marcela Bačića, stoga je imenovan na razdoblje preostalo do kraja tekućeg mandata, a ne na četiri godine. Iako se odvija na formalnoj razini, očito je se ovaj sukob tiče suprotstavljenih koncepcija budućnosti Zavoda i vrijednog resursa u njegovom vlasništvu. Na koji god način se on raspleo, međutim, ostaje kao nedvojbena činjenica da će infrastruktura u kulturi biti očuvana samo uz pomoć suvislog kulturnopolitičkog okvira. S obzirom na njegove poznate prioritete, čini se da nam je propast, kako stvari stoje, više-manje suđena.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 18.10.2018

VEZANE VIJESTI

Kumtura promjene

Piše: Lujo Parežanin
Devastacija Kulture Studentskog centra u Zagrebu odvija se u kontekstu HDZ-ovih unutarstranačkih sukoba i ozbiljnih sumnji na nepravilnosti u procesu sanacije.

Što da se radi s institucijama?

Piše: Andreja Žapčić
Istražili smo kako funkcioniraju tri zagrebačke kulturne institucije: Hrvatsko narodno kazalište, Muzej suvermene umjetnosti i Zagrebački plesni centar.

Sustavno zanemarivanje plesa

Piše: Lujo Parežanin
Akcije plesne zajednice usmjerene su na zagovaranje transparentnog upravljanja Zagrebačkim plesnim centrom, kao i na opću promjenu kulturne politike i načina upravljanja javnim dobrima.