Jezik zajedničkog stvaranja | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Jezik zajedničkog stvaranja

O radu Rene Rädle i Vladana Jeremića predstavljenom na ovogodišnjem Festivalu Željezara razgovaramo s umjetnicima te kustosicama Anom Kovačić, Leom Vene i Sanjom Sekelj.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

Abeceda Željezare, Rena Rädle i Vladan Jeremić, Festival Željezara 2015; FOTO: Marko Ercegović

Drugo izdanje Festivala Željezara održalo se od 1. do 7. lipnja na različitim lokacijama grada Siska i u industrijskoj zoni nekadašnje tvornice – Institutu Željezara, naselju Caprag, te okolnim javnim prostorima. Osnovni cilj Festivala pokrenutog 2014. godine jest gradu Sisku povratiti nekadašnji status živoga mjesta kulturne razmjene i proizvodnje. U tom procesu centralno mjesto simbolički zauzima Željezara čije se širenje i komplementiranje podudara s razdobljem najjačeg urbanog razvoja Siska (1955-1980). Postupno gašenje Željezare u velikoj se mjeri odrazilo na sisačku svakodnevicu i stanovnike koji su gurnuti u ekonomski, socijalni i kulturni razdor, stoga je ista lokacija odabrana i za epicentar zajedničkog rada na revitalizaciji lokalne zajednice. Na ovogodišnjem festivalu kustosice Galerije Miroslav Kraljević Ana Kovačić, Lea Vene i Sanja Sekelj predstavile su izložbu i program pod nazivom Zajednički (g)rad, a u okviru izložbe rad Rene Rädle i Vladana Jeremića Abeceda Željezare.


KP: Na koji ste način koncipirali izložbu Zajednički (g)rad? Čini li vam se da ste uspjeli iskomunicirati tu vrstu umjetnosti sa zainteresiranim stanovnicima Siska i Capraga i kakve su bile reakcije?

Ana Kovačić, Lea Vene i Sanja Sekelj: Program pod nazivom Zajednički (g)rad mnogo je više od isključivo izložbenog programa. Naime, većina projekata na kojima smo radili s umjetnicima realizirana je kroz višemjesečni rad na terenu ili kroz direktnu inerakciju s publikom (uglavnom lokalnim stanovništvom). Projekti poput Pogled na drugi grad (Tanje Vujasnović i Tonke Maleković iz udruge PUNKT) predstavljaju dobar mikro model koji bi se mogao dugoročno razvijati i nevezno uz festivalski format. Dijalog sa stanovnicima Siska i Capraga treba moderirati polako opipavajući teren. Ovogodišnji program je samo početna točka za daljnju nadogradnju koja bi se trebala spontano nadovezati kroz cjelogodišnje programe u okviru kojih se onda postepeno zadobiva povjerenje publike i pobuđuje interes za sudjelovanje u projektima. Naša pozicija u Capragu jest da smo donekle uljezi u domaćem prostoru kvarta i stoga je nužno s mnogo pažnje pristupiti potencijalnoj publici. Vladan Jeremić i Rena Rädle su upravo postavljanje svog rada u javni prostor Capraga pretvorili u priliku za interakciju sa stanovništvom.

Archisquad je u format javnog savjetovanja sponatno ušao u direktni dijalog sa slučajnim prolaznicima što se pokazala kao odlična prilika da dobijemo bolji uvid u caprašku svakodnevnicu i promislimo potencijalne buduće akcije ili inervencije. Pogled na drugi grad komunikaciju usmjerava prema mlađim generacijama (studentima Metalurškog fakulteta i Akademije primijenjenih umjetnosti) i poziva ih na reakciju i aktivni doprinos zajedničkom dijalogu. Često je ta dobna skupina publika isključivo glazbenom programu, a tu se dogodila promjena (iako samo na mikro razini). Siščanin Marko Tadić bio je posebno zanimljiv domaćoj publici čemu svjedoči veliki broj publike koji se odazvao na projekciju njegova filma i na razgovor koji smo vodili nakon. U pogledu reakcija publike, problem s kojim smo se suočavali je bilo i veliko razilaženje između koncepta prve i druge godine festivala. Prve godine naglasak je bio na bogatom i za Sisak bombastičnom programu, koji je prvenstveno bio baziran na atraktivnim koncertima , te je velik dio prošlogodišnje publike očekivao od Festivala nešto slično i ovaj put. Umjesto toga, ovogodišnji festivalski tim je ponudio kvalitetan low key program s mnoštvom mikro intervencija. S jedne strane, to je možda razočaralo dio prošlogodišnje publike koja je očekivala bogat koncertni program. S druge strane, otvorio se prostor za nastavak nekih od platformi pokrenutih ove godine kao što su suradnja Metalurškog fakulteta u Sisku i Likovne akademije u Rijeci pokrenuta od strane udruge PUNKT. Mislimo da je bitno da bilo kakav budući tip programa bude usmjeren prvenstveno prema sisačkoj publici, da bude inkluzivan i rađen sa sviješću o lokalnoj situaciji i potrebama ljudi u čiju se svakodnevicu upliće. 


KP: Čini li vam se istinitom tvrdnja, koju je u naslovu članka po završetku Festivala Željezara iznio Tonči Kranjčević Batalić, da se Siskom bave samo umjetnici?

Ana Kovačić, Lea Vene i Sanja Sekelj: Pitanje koje se u članku postavlja – koliko nezaposlene osobe, koje se bore za čistu egzistenciju, imaju koristi od ovakvih kulturnih manifestacija – svakako treba artikulirati i time se voditi prilikom provođenja ikakvog programa. Umjetnicima je svakako inspirativno raditi u prostoru Siska, prvenstveno zbog industrijske prošlosti, no čini nam se bitnim da se umjetnički doprinos odmiče od romantiziranja te povijesti prema umjetničkim reakcijama i komentarima koje reflektiraju Sisak danas. Od umjetničkih projekata koje smo proveli ove godine ne možemo očekivati da će promijeniti ekonomsku sliku grada, no smatramo da su svakako korisna alatka za artikuliranje htijenja i potreba lokalnog stanovništva.

U tekstu "Grad i ideologija: 'Kultura zaborava' na primjeru grada Siska", Sanja Potkonjak i Tomislav Pletenac govore kako se identitet Siska, a pogotovo Capraga, za vrijeme socijalizma gradio upravo na gradu kao jakom industrijskom središtu te kako je naglom deindustrijalizacijom taj identitet uništen te je, osim ekonomske stagnacije, sa sobom donio i stagnaciju simboličkog kapitala i prateće "estetike". Skulpture likovne kolonije Željezare te kontekst i razlozi njihova nastajanja – čime se direktno ili indirektno bavio velik dio ovogodišnjeg programa Festivala – i dalje stoje u javnom prostoru Capraga, no prepuštene su propadanju. Kako se svaka ideologija konkretizira, tj. kako zaposjeda društvenu stvarnost kroz upisivanje u gradskog tkivo, ne treba posebno objašnjavati. Ali treba naglasiti da, osim službenih vrijednosti koje su nametnute kroz konkretizaciju u prostoru grada, uvijek mogu postojati i vidljivi elementi otpora, odnosno elementi koji sugeriraju druge vrijednosti. Projekt kao što je npr. Abeceda Željezare smjeraju upravo na takav tip mikropolitičke akcije, a na takav način možemo gledati i na neke druge sisačke inicijative koje smjeraju ka revalorizaciji capraškog parka skulptura.


KP: Abeceda podrazumijeva zatvoren sustav znakova, najmanjih jedinica sustava, ali i osnovno znanje o nečemu. Od kojih se "jedinica" sastoji vaš Sisak i kako one funkcioniraju u odnosu prema vremenu u kojem su nastale i u odnosu prema današnjici?

Rena Rädle i Vladan Jeremić: Našu "Abecedu" razumemo kao osnov za govor skulptura u smislu oruđa za pronalaženja jezika društvene transformacije. Kroz ponuđeni jezik možemo dublje shvatiti proces zajedničkog stvaranja radnika i umetnika koji se desio zahvaljujući kulturnoj politici radnika Željezare. Rad bazično kreće od forme, prostornih tačaka i statusa skulptura koje su proizvedene u Koloniji Željezare Sisak od 1971. do 1990. Pokušali smo tako postaviti ovaj rad, da govor ima jednu duhovitu, skoro poetsku notu kroz koju se teži prevazići patos i nostalgija, potencirajući moguće kroz perspektivu same materije. Ovde je komprimovana istorija nastanka skulptura, privatizacije i destrukcije, horizonta mogućeg, borbenog optimizma bez sentimentalnosti i borbe za stvaranje. Sa pojedinim kovanicama kao što je "borbeni optimizam" u govoru, referišemo na misao Ernsta Bloha i njegovu teoriju o konkretnoj utopiji, gledajući na skulpture stvorene kroz "slobodno stvaranje" – "oslobođeni rad" radnika i umetnika u socijalizmu, kao na materijalizaciju "principa nade" i "realizovanu utopiju", koju možemo prepoznati kao takvu zbog istorijske distance i katastrofe autoritarnog neoliberalizma u kome trenutno preživljavamo.

Rad Abeceda Željezare se konkretno sastoji od transparenata sa sloganima i tekstualno-grafičkim listovima u formi novina, kroz koje nam se obraća sama materija: ruda željeza, cijevi, limovi, čelik i skulpture. Sa sloganima na transparentima, koje smo postavili na trgu u Capragu i u Parku skulptura naselja, hteli smo dodati jednu vrstu didaktičkog predložka za razumevanje govora i njegovu savremenu funkciju na tom mestu i tako se obratiti stanovnicima Capraga. Kroz ove slogane, kao na primer, "Zahtevamo otpis dugova", "Pokrenimo transformaciju iz klasne svesti željeza", "Za borbeni optimizam bez sentimentalnosti" i druge, pokušali smo naglasiti upravo taj sloj spoznaje i značenja savremenih borbi te njihove veze sa nedavnom istorijom mesta.


KP: Uz transparente u javnom prostoru, Abeceda dolazi i u obliku tiskanih tekstualno-grafičkih listova u formi novina. Možete li nam reći više o novinama kao specifičnom formatu za širenja ideja i načinu na koji su ideje u novinama predstavljene?

Rena Rädle i Vladan Jeremić: Tekstualno-grafički listovi u formi novina su tiskani u Štampariji Borba u Beogradu, na način na koji se štampa obična dnevna novina. Distribuirali smo ih u Capragu kroz kafiće, knjižnicu, ostavljali ih u zgradama i direktno ih delili ljudima na ulici. Naprosto novine su još uvek dobar format za direktnu distribuciju. Neposredne su i prihvatljive ako želite da imate kontakt sa većim brojem ljudi i ako želite direktno da im se obratite. Već duže vreme radimo sa formom novina na ovaj način i one su često sastavni deo našega rada. Na primer, radnicima Rudarsko-topioničkog basena Bor u istočnoj Srbiji, smo se takođe obratili kroz sličan format novina, nastalih u kontekstu našeg prethodnog rada u Boru. Novine se sastoje od tekstualnog rada i grafičkih formi, svedenih, prepoznatljivih oblika skulptura iz Parka skulptura sa kombinacijom od 30 znakova koji odgovaraju napisanom tekstu. 


KP: Zajedničko stvaranje u Koloniji u 1970-im i 80-im poklopilo se s društvenim i ekonomskim prosperitetom. Radnici su nestali, umjetnici su još tu. Kakvim borbama je namijenjena Abeceda kao početnica zajedničkog rada?

Rena Rädle i Vladan Jeremić: Nismo sigurni da se može reći da su radnici nestali. Radnici danas svoju radnu snagu prodaju gazdama, onima koji su privatizovali njihova preduzeća. Uslovi rada su danas prekarni i drastično su pogoršani. Borbe se stoga vode oko organizovanja rada. Mislimo da je danas potrebna takva organizacija sveta rada koja će dovesti u pitanje prekarnost i vlasničke odnose na jedan novi način. Ovde umetnici ne mogu previše pomoći, ali svakako mogu da se uključe u takve organizacije. Preduslov za to je da umetnici prvo razumeju svoju poziciju u društvu i kontekst prekarnog umetničkog rada u neoliberalizmu. Mi smo pak ovde sa slučajem Parka skulptura hteli naglasiti da umetnički rad leži zapravo u zajedničkom stvaranju umetnika i radnika, a ne samo u objektu kao pojavnom ostatku toga rada. Mi se interesujemo za proizvodnu istoriju za koju pokušavamo pronaći jezički i znakovni oblik transformativnog govora. Mi ne želimo ovde da potenciramo umetničko nasleđe socijalizma i skulptura kao objekata koje treba zaštiti od propadanja, već da govorimo o samom procesu zajedničkog stvaranja. 

Objavio/la matija [at] kulturpunkt.hr 25.06.2015

VEZANE VIJESTI

Festival Željezara: Zajednički (g)rad

Drugo izdanje Festivala Željezara kulturnim razmjenama i proizvodnjom nastavlja s revitalizacijom grada Siska.

Solidarnost kao društvena vrijednost

Piše: Ana Abramović

Od 6. do 8. lipnja u Sisku je održano pionirsko izdanje Festivala Željezara.

Sloboda narodu!

Piše: Matija Mrakovčić
Festival Željezara posvećen je radniku, radničkom samoorganiziranju, društvenom angažmanu, DIY filozofiji i konceptu solidarnosti kao krovnom terminu koji povezuje sve segmente festivala.