Jučer, danas, sutra nezavisne kulturne scene | kulturpunkt

Jučer, danas, sutra nezavisne kulturne scene

Istraživanjem se nastojao steći uvid u značenja koja akteri nezavisne kulture pripisuju sceni, s posebnim osvrtom na njezin dosadašnji razvoj, stanje i perspektive.

Piše: Željka Tonković

Zrinka Šimičić Mihanović, Titraji. FOTO: Ganz novi festival

  • A
  • +
  • -

Tekst Jučer, danas, sutra: nezavisna kulturna scena iz perspektive aktera objavljen je u sklopu zbornika Kultura kao faktor demokratizacije: prakse, suradnje i modeli rada na nezavisnoj kulturnoj sceni. Riječ je o autoreferencijalnoj zbirci tekstova o načinima rada i vrijednostima koje posljednjih 30 godina zagovaraju akteri nezavisne kulturne scene, koji iz različitih rakursa i u različitim formatima analiziraju historijat, razvoj i značaj civilnog društva u području kulture. Publikacija kroz tri analize, intervju, transkript izlaganja i kraći tekst ispisuje svojevrstan historijat razvoja nezavisne kulturne scene kroz teme i probleme na koje se fokusirala u svom radu. Ovaj tekst zaključuje zbornik te donosi analizu autorefleksije aktera nezavisne kulturne scene nastalu na temelju rezultata kvalitativnog istraživanja koje je provela udruga Kurziv. Istraživanje je obuhvatilo četrdeset ispitanika_ca iz Čakovca, Pazina, Pule, Rijeke, Sinja, Varaždina, Zadra, Zaboka i Zagreba.  

 

Tekst koji slijedi nastao je na temelju analize rezultata kvalitativnog istraživanja koje je udruga Kurziv provodila u razdoblju od lipnja 2018. do studenog 2020. godine, a koje je obuhvatilo četrdeset aktera nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj. Istraživanjem se nastojalo steći uvid u značenja koja akteri pripisuju sceni, s posebnim osvrtom na njezin dosadašnji razvoj, trenutno stanje i perspektive. Istraživanje je stoga polazilo od nekoliko ključnih pitanja, koja su ujedno predstavljala polazište za analizu dobivenih odgovora: 1) što je nezavisna kulturna scena, koja su njezina ključna obilježja i tko čini scenu; 2) kako akteri scene ocjenjuju njezino dosadašnje djelovanje i njezinu ulogu u razvoju kulturnih politika i novih kulturnih i umjetničkih praksi; 3) kako akteri scene ocjenjuju njezino sadašnje stanje i položaj u kulturnom i društvenom sustavu te 4) kako vide njezinu razvojnu perspektivu, ključne izazove i potencijale. Pružajući uvid u svojevrsnu autorefleksiju nezavisne kulturne scene, rezultati istraživanja mogu predstavljati vrijedan doprinos dosadašnjim spoznajama o ovom važnom segmentu kulturnog sektora.  

Značenje nezavisne scene iz perspektive aktera 

Premda nezavisnu kulturnu scenu nije lako jednoznačno definirati, taj se pojam općenito odnosi na  udruge, umjetničke organizacije i neformalne inicijative koje djeluju u području suvremene umjetnosti i kulture. Ono po čemu se nezavisna kulturna scena razlikuje od ostalih segmenata kulturnog sektora je njezina orijentacija prema inovativnim umjetničkim praksama te kritičnost, angažiranost i propitivanje zadanih okvira društveno-političkog i kulturnog djelovanja. Slično pojmovno određenje scene prevladava i u postojećim publikacijama. Primjerice, prema Višnić, radi se o organizacijama koje "djeluju kroz nove forme i načine rada, u horizontalnim organizacijskim strukturama koje su otvorene za participaciju. Pored toga, njih najčešće odlikuje dinamičnost i fleksibilnost, izravno djelovanje u zajednici, spremnost na brzo reagiranje te profesionalnost s jedne strane, ali i entuzijazam i volonterski rad s druge." U odgovorima sudionika istraživanja također se ističu fleksibilnost i horizontalnost kao dva ključna razlikovna obilježja scene u odnosu na vertikalno ustrojeni sustav javnih ustanova u kulturi. 

Osim što predstavlja specifičan segment kulturnog polja, nezavisnu scenu moguće je sagledati i kao  društveno polje kojeg osim udruga, organizacija i neformalnih inicijativa čine i brojni pojedinci, umjetnici i publika koja prati događanja na sceni i time aktivno doprinosi njezinom održavanju. Kao društveno polje, nezavisnu scenu čine neformalni društveni krugovi i mreže koje istodobno predstavljaju sustav društvenih odnosa i sustav kulturnih značenja, vrijednosti i ideja. Viđena iz relacijske perspektive, scena predstavlja dinamično i fluidno društveno i kulturno polje unutar kojeg se odvija stalna fluktuacija ideja, ljudi i programa (Tonković i Sekelj, 2018). Slično poimanje scene kao zajednice prisutno je i u odgovorima sudionika istraživanja. Riječima jednog od protagonista: 

NKS je imaginarni i realni prostor u kojem se okupljaju razni i različiti protagonisti, pojedinci, inicijative, grupe te zajedno čine atmosferu odnosno scenu.

Kada je riječ o pobližem određenju pojma nezavisne kulturne scene, u odgovorima sudionika istraživanja izdvaja se nekoliko razina. Prije svega, ističe se njezino neprofitno djelovanje te samoorganiziranost i neovisnost o vanjskim tijelima. Kao područje izvaninstitucionalnog djelovanja, scena se definira kao onaj dio kulturnog sektora koji nije određen djelovanjem institucija te se stoga shvaća kao opozicija institucionalnoj kulturi i društveno-političkom mainstreamu. Premda ponekad propituju doseg i značenje 'nezavisnosti' u nazivu scene, većina aktera smatra da je autonomija organizacija u odnosu na dominantne političke i kulturne pozicije njezino ključno obilježje. Osim toga, kao važna odrednica nezavisne scene u odnosu na druge segmente šireg kulturnog polja, ističe se njezina otvorenost za eksperimentiranje i istraživanje, koja rezultira progresivnim umjetničkim i društvenim praksama. Drugim riječima, akterima scene ona predstavlja 'prostor slobode' u kojem mogu afirmirati alternativne i eksperimentalne kulturno-umjetničke i društvene ideje. 

Nezavisna je po pitanju samostalnog definiranja umjetničkog i programskog koncepta te filozofije i vrijednosti kojima se bavi i koje promiče u svom radu. Nekako se podrazumijeva da ima odmak od tradicionalnih vrijednosti i dominantnog političkog režima. Ne vodi se politikom zarade i tržišta već propituje određene društvene odnose i teme.

U promišljanju značenja scene, sudionici istraživanja posebno ističu vrijednosti po kojima se ovo kulturno polje razlikuje od dominantnih pozicija u hrvatskom društvu. Pritom posebno ističu participativnost, kritičnost, angažiranost, refleksivnost, otvorenost, transparentnost, inkluzivnost, socijalnu osjetljivost, solidarnost i ekološku osviještenost. Prema iskazima samih aktera, nezavisna kultura je neodvojiva od vrijednosti koje nastoji afirmirati u hrvatskom kulturnom polju i javnom diskursu. U tom pogledu od posebne je važnosti pitanje političkog angažmana, pri čemu se može primijetiti da prevladava motrište kako je djelovanje organizacija usko povezano s društveno-političkim aktivizmom zbog čega smatraju da scena ne može biti ni apolitična ni vrijednosno neutralna. Djelujući kao polje u kojem se kritički propituju društvene vrijednosti, scena je važan korektiv dominantnim društveno-političkim strujanjima. Riječima jedne sudionice istraživanja, scena je "prostor za alternativnu poziciju unutar društva". 

Dosadašnje djelovanje 

U osvrtima na dosadašnje djelovanje scene, dio sudionika istraživanja osvrnuo se na početke njezinog formiranja u 1990-im godinama. Premda se razdoblje 1990-ih najčešće ističe kao formativno, u više je odgovora istaknuto kako su se prvi akteri nadovezivali na tzv. alternativnu scenu 1980-ih godina. Prema iskazima sudionika koji su djelovali u tom prijelaznom razdoblju, pojedinci, organizacije i neformalne inicijative koje su se formirale početkom devedesetih bili su usko povezani sa civilnim inicijativama koje su nastale oko Antiratne kampanje Hrvatske.

Naime, smatram da je scena nastavak i proizvod jugoslavenskih kulturnih politika, da se i u organizacijskom i političkom i u estetskom smislu nastavlja na tzv. alternativnu scenu 1980-ih, a dijelom i na neke prakse kasnih 1960-ih i 1970-ih.

Sudionici istraživanja koji su bili aktivni 1990-ih ističu kako su u tom razdoblju upravo organizacije na sceni promicale nove oblike kulturnih i umjetničkih praksi, često i u sredinama izvan većih urbanih središta. U kontekstu razvoja novih kulturnih i umjetničkih praksi krajem devedesetih, sudionici istraživanja posebno ističu umjetnički kolektiv WHW te Multimedijalni institut. Sudionici istraživanja kao zaseban segment nezavisne kulture tog vremena izdvajaju nezavisno glazbeno izdavaštvo i s njim povezanu underground glazbenu scenu. Takva promišljanja dobro korespondiraju s opservacijama Dee Vidović, prema kojoj nezavisna scena obuhvaća dva zasebna aspekta: "onaj koji dolazi iz supkulture i onaj koji bi u umjetničkom i profesionalnom smislu mogao pripadati tzv. institucionalnoj kulturi" (Vidović, 2010: 14).  

Prve kazališne skupine, prvi glazbeni kolektivi, prvi koncertni promotori, prvi festivali, prve nezavisne novine i izdavačke kuće pokrenute su od ljudi s nezavisne kulturne scene.

Što se tiče razvoja kulturnih i umjetničkih praksi, mislim da je tu NKS odigrala apsolutno najvažniju ulogu tijekom posljednja dva desetljeća i otvorila gotovo sve bitne teme našeg vremena što se tiče kulture i umjetnosti – od pitanja repolitizacije umjetnosti (WHW), statusa umjetnosti u kontekstu njenog presijecanja s društvom, znanošću i tehnologijom (Kontejner, Multimedijalni institut), internacionalizacije, odnosno umrežavanja sa svijetom (većina aktera NKS), ali i facilitacije i stimuliranja umjetničkih praksi koje izravno dotiču društvena i politička pitanja, kao i sferu svakodnevice.

Za razliku od devedesetih, koje je obilježila borba s institucijama, razdoblje nakon demokratskih promjena 2000. predstavljalo je povoljnije razdoblje za organizacije. U tom se periodu afirmirao i naziv "nezavisna kulturna scena" koji je zamijenio dotadašnje termine poput "alternativna" ili "underground" scena. Riječima jednog od protagonista tog vremena: 

S obzirom na nedovoljno prepoznavanje i prihvaćanje od strane gradova i države termina kao što su alternativna i underground kultura ili supkultura, očito je bilo potrebno da se stvori pristojniji termin koji bi objedinio više aktera i otvorio tako novi komunikacijski kanal.

Ubrzani razvoj nastavio se kroz 2000-e, kada su osnovane nove organizacije, klubovi, galerijski prostori i nezavisna kina te su pokrenuti novi festivali. U svojim osvrtima na dosadašnje djelovanje, sudionici istraživanja posebno su istaknuli njezinu ulogu u razvoju kulturne politike. Pritom posebno ističu aktivnosti mreže Clubture. Zahvaljujući djelovanju zagovaračkih inicijativa i platformi, scena je potaknula brojne pozitivne promjene u hrvatskom kulturno-političkom sustavu prema njegovoj demokratizaciji, decentralizaciji i razvoju mehanizama kojima se potiče institucionalni pluralizam. S vremenom se dogodio i transfer ljudi i ideja iz nezavisne scene u kulturne ustanove, čime je scena neizravno doprinijela i njihovoj transformaciji. Kao posebno važan trenutak i svojevrsnu prekretnicu u dosadašnjem razvoju, akteri ističu osnivanje Zaklade Kultura nova kojom je omogućena financijska podrška organizacijama u području suvremene kulture i umjetnosti. Premda se radi o vrlo specifičnom primjeru koji nije lišen određenih prijepora, u iskazima sudionika istraživanja više je puta spomenuta Europska prijestolnica kulture – Rijeka 2020 kao primjer međuprožimanja različitih segmenata kulturnog sektora, institucionalnog i izvaninstitucionalnog. 

Na njenu inicijativu su osnovana nova kulturna vijeća na nacionalnom i regionalnim/lokalnim razinama […] kasnije su osnovane Nacionalna zaklada, kasnije Zaklada Kultura nova koje su bitno stabilizirale sektor. Zatim, pokrenuta je mreža Clubture, pokrenut je čitav niz zagovaračkih procesa, od prostora za osnivanje centara do suradnje s drugim aktivističkim i zagovaračkim incijativama koje djeluju u nekom drugom području (mediji, ekologija, ljudska prava i sl). Nezavisna je scena postala prepoznat pojam unutar kulturnog sustava te se izborila za određenu podršku.

EPK u Rijeci je u velikoj mjeri iznio sektor nezavisne kulture, kako kroz partnerske organizacije, ali još više kroz ključne pozicije na kojima su radile akterice i akteri koje su se izgradile kroz djelovanje u NKS.

Noviji razvoj i sadašnje stanje 

Ocjenjujući pojedina razdoblja djelovanja scene, sudionici istraživanja nerijetko se osvrću na društveno-političke promjene poput promjena vlasti i ekonomske krize, kao i krize koja se tek očekuje uslijed posljedica pandemije virusa COVID-19. Primjerice, sudionici istraživanja upozoravaju na jačanje desne i konzervativne političke struje u godinama nakon 2013., zbog čega je nezavisna kultura ponovno preuzela ulogu aktivnog opiranja takvim trendovima. Prema mišljenjima aktera, scenu kontinuirano obilježava nepovoljan položaj u odnosu na institucionalnu kulturu, što se ogleda u potfinanciranosti i neadekvatnim prostorno-produkcijskim uvjetima u odnosu na kulturne ustanove. Nejednaki status izvaninstitucionalne kulture i ovisnost o projektnom financiranju uzrokuje i jaču pogođenost sektora u okolnostima ekonomskih kriza. S druge strane, primjećuju se određeni pozitivni pomaci u pogledu dostupnosti projektnog financiranja te sve većih mogućnosti za realizaciju međunarodnih suradnji i koprodukcija. Unatoč tome što se scena stalno razvija te je raznolikija i brojnija, sudionici istraživanja smatraju da je ona i dalje društveno marginalizirana. 

Trenutna pozicija nezavisne kulturne scene je konstantno izložena diskriminaciji, njezini programi od samog početka su bili tretirani kao neželjeni, diskriminirani u pogledu njihovog financiranja i vrijednosnog statusa u odnosu na druge već uhodane institucionalne programe.

Govoreći o trenutnom stanju, sudionici istraživanja koji su djelovali krajem 1990-ih i početkom 2000-ih primjećuju manjak entuzijazma i nedostatak mlađih snaga. Pored toga, ukazuju i na manjak međusobne solidarnosti i zajedničkog djelovanja, a koje je bilo ključno u ranijim razdobljima. Povezano s tim, akteri s dugogodišnjim angažmanom u organizacijama civilnog društva postavljaju pitanje društvene relevantnosti nezavisne kulturne scene. Ističu da je njezin domet, unatoč progresivnosti i prepoznatljivosti u kulturnom polju, prilično ograničen izvan užeg društvenog i kulturnog kruga u kojem djeluje.  

Ne vidim puno novih ljudi na sceni koji imaju isti žar koju je imala ta generacija, ili da su inovirali neke ideje, taktike, strategije koje su tada, na prijelazu tisućljeća izgledale tako nove, svježe i vitalne.

Osim nedostane financijske potpore i marginalnog statusa unutar hrvatskog kulturnog polja, scenu od samih početaka obilježavaju prekarni rad, projektno zapošljavanje i posljedična nesigurnost posla. Navedena obilježja rada u civilnom sektoru unutar suvremene kulture i umjetnosti dobro su dokumentirana i prethodnim istraživanjima (Barada, Primorac i Buršić, 2016). Kao što i sami sudionici istraživanja primjećuju, prekarni uvjeti rada i zaposlenja na nezavisnoj sceni prelijevaju se i na životne okolnosti njezinih protagonista. Uslijed kontinuirano nepovoljnih uvjeta djelovanja, dio aktera s vremenom odustaje od djelovanja, dok je istodobno sve manje novih lica koji ih mogu zamijeniti, što dovodi do „starenja“ scene, a posljedično i do njezine manje vidljivosti i gubljenja publike.  

Nezavisna kulturna scena prvenstveno je način djelovanja, a onda, posljedično, i života njezinih aktera. Projektno, prekarno, fleksibilno i versatilno ključna su obilježja tog i takvog djelovanja.

Scena, koja je posve ovisna o projektnom financiranju, danas funkcionira na leđima prekarnih kulturnih radnica (izbor roda nije slučajan nego počiva na realnosti spolne podjele rada), zaposlenih od projekta do projekta i najčešće potplaćenih.

Mislim da je to ključni izazov – naći nove aktere, nove pojedince koji će imati svoje ideje i koji će pokušati nešto samostalno napraviti. Izazovi su prije svega egzistencijalne prirode. Jako malo ljudi je spremno raditi toliko vremena za toliko malo novaca.

Ističe se također i sve veća profesionalizacija sektora. Premda se profesionalizacija scene dovodi u vezu s njezinom sve većom otpornošću, ona za sobom povlači i određene negativne aspekte.  Riječima sudionika istraživanja, prisutna je "birokratiziranost" djelovanja kao posljedica sve veće administrativne opterećenosti koja umanjuje potencijale za kreativno i umjetničko izražavanje. 

Funkcioniranje NKS je vječno 'snalaženje' i borba koja iziskuje jako puno energije i vremena koje umjesto da se troše na umjetničke probleme, troše se na administraciju, stalno ispunjavanje prijavnica, izvješća i sl., što poprima već apsurdne razmjere.

Upravo zbog rastuće ovisnosti o projektnom financiranju, s jedne strane, i ograničenih ljudskih kapaciteta, s druge strane, kod dijela organizacija dolazi do svojevrsnog zamora, čime se posljedično smanjuje utjecaj scene na šire društvenog i kulturno okruženje. Sudionici istraživanja pritom zaključuju da se ne radi o hrvatskoj specifičnosti već je administrativno opterećenje postalo praksom u cijeloj Europi. Među negative posljedice takvih trendova sudionici spominju prilagođavanje sadržaja propozicijama natječaja, što umanjuje raznolikost produkcije. Usmjerenost organizacija na natječajne pozive dovodi i do razvoja konkurentskih odnosa među organizacijama na sceni, zbog čega opada interes za kolektivno djelovanje. U kontekstu opadanja solidarnosti i potencijala za kolektivne akcije, upozoravaju da je upitno u kojoj mjeri nezavisna kulturna scena danas zadržava vlastiti identitet i homogenost. 

Radi se o paradoksalnoj situaciji, budući da bi upravo široka publika trebala biti ona kojoj se NKS obraća. Drugi paradoks je izvjesni elitizam NKS. […] Čini se da ne postoji izraženija solidarnost ili zajedničko djelovanje. U sadržajnom i produkcijskom smislu također postoji zatvorenost, pa čak i izvjesni autizam, usmjerenost prema sebi i nekomunikativnost s publikom…

Dio udruga i organizacija povodi bazično istu agendu kao i ranije, ali na jedan institucionalniji, birokratskiji način, praktički preslikavajući iste institucionalne modele kojima su se prije 20 godina suprotstavljali.

Razvojne perspektive, potencijali i izazovi

Imajući u vidu neravnopravni položaj nezavisne kulturne scene u usporedbi s javnim ustanovama u kulturi, sudionici istraživanja smatraju kako su ljudski, prostorni i financijski kapaciteti scene njezin najvažniji resurs i potencijal za daljnji razvoj. S druge strane, upravo su ti resursi najosjetljiviji segment u kriznim vremenima. Sudionici stoga smatraju da će najveći izazov u nadolazećem periodu biti očuvanje postojećih kapaciteta. Govoreći o prostornim resursima, ističu nužnost uspostavljanja i daljnjeg jačanja centara za nezavisnu kulturu čime bi se poboljšali prostorni uvjeti djelovanja organizacija, pogotovo izvan glavnog grada. Akteri smatraju da bi razvoj novih modela kulturnih ustanova, utemeljenih na javno-civilnom partnerstvu i sudioničkom upravljanju, dao snažan doprinos demokratizaciji i dehijerarhizaciji kulturnog sustava. Pojedini sudionici istraživanja pritom zaključuju da je očuvanje javnih institucija pred udarom konzervativnih i neoliberalnih politika jedna od važnih zadaća nezavisne scene.

Glavni potencijal razvoja NKS su osvojeni prostori koji bi tako postojali kao mjesta kontinuirane godišnje produkcije svih aktera sa suvremene umjetničke proizvodnje.

Potencijal za intersektorsko i međusektorsko umrežavanje jedna je od ključnih značajki nezavisne scene još od kraja 1990-ih, a ujedno se radi o važnom razvojnom potencijalu. Sudionici istraživanja smatraju kako će upravo uspostavljanje i jačanje sinergije među organizacijama, kao i razvoj suradnje s kulturnim ustanovama, lokalnim zajednicama i drugim akterima unutar kulturnog polja, biti od ključne važnosti za daljnji razvoj scene. Također smatraju kako će scena bez jačeg međusobnog povezivanja i jačanja solidarnosti teško povećati svoj utjecaj na širi društveni i kulturni kontekst. U kontekstu homogenizacije scene, kao jedna od mogućih smjernica daljnjeg razvoja nameće se povratak alternativnim i supkulturnim praksama i vrijednostima koje su uslijed profesionalizacije i institucionalizacije posljednjih godina u drugom planu.

Kreativnost, mobilnost, sklonost učenju, sposobnost brze prilagodbe, zagovaračko iskustvo i pozitivna praksa, umreženost, međunarodna suradnja i kontakti.

Mislim da je uvijek glavni potencijal razvoja udruživanje snaga. Organizacije trebaju biti svjesne da postoje druge organizacije koje imaju slične probleme kao i one; međusobnim umrežavanjem događa se dijeljenje resursa, zajedničko lobiranje i sl. Mislim da je to ključni i glavni potencijal razvoja.

Razvoj publike također predstavlja značajan izazov, pogotovo za organizacije koje djeluju izvan većih gradova. Akteri primjećuju kako velik dio publike predstavljaju sami članovi organizacija, što dovodi u pitanje potencijal scene da dohvati šire segmente društva. Bez obzira na promjene kulturno-političkog konteksta, smatraju da su upravo ljudski potencijali najvažniji resurs za jačanje scene. Važnost ljudskih resursa posebno dolazi do izražaja u manjim i slabije razvijenim sredinama, u kojima organizacije koje djeluju na nezavisnoj sceni ponekad predstavljaju jedini suvremeni oblik kulturnog sadržaja. 

Najveći izazov je stvaranje nove publike koja je kroz godine društvenog osiromašivanja polako nestala.

S obzirom na dalekosežne društvene i gospodarske posljedice krize izazvane pandemijom virusa COVID-19, pred organizacijama u području suvremene kulture i umjetnosti predstoje brojni izazovi. Sudionici istraživanja smatraju kako je nezavisna kulturna scena trenutno u vrlo nepovoljnom položaju, zbog čega je nužno promisliti nove modele koji će omogućiti stabilnost sektora. S druge strane, smatraju da je velika prednost scene njezina prilagodljivost i otpornost, što se već pokazalo u ranijim kriznim razdobljima. Takva promišljanja dobro korespondiraju s rezultatima anketnog istraživanja, koje je pokazalo da je riječ o sektoru koji pokazuje visoku razinu otpornosti i prilagodljivosti, premda je snažno pogođen posljedicama pandemije (Krolo, Tonković, Vidović, Žuvela, 2020). 

Bit će veliki izazov preživjeti ovu situaciju i mjesece koji dolaze sa svim tim ekonomskim restrikcijama i pravilima socijalnog distanciranja koja u značajnoj mjeri onemogućuju održavanje koncerata, kazališnih predstava i sl. Već sad se pronalaze alternativni modeli kroz digitalne platforme da bi se cijela priča održala i da se nastavi produkcija, ali definitivno to nije dovoljno.

Trenutna pozicija je izuzetno nepovoljna. Upravo je situacija COVIDa-19 i potresa u Zagrebu pokazala koliko su nesigurne pozicije te koliko se brine o održavanju kulturne scene.


Spomenuta literatura

Barada, Valerija, Jaka Primorac i Edgar Buršić. 2016. Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti. Zagreb: Biblioteka Kultura nova. 

Krolo, Krešimir, Željka Tonković, Dea Vidović, i Ana Žuvela. 2020. Utjecaj pandemije COVID-19 i zagrebačkog potresa na OCD-e u suvremenoj kulturi i umjetnosti. Rezultati testne faze istraživanja. Zagreb: Zaklada Kultura nova.

Tonković, Željka, i Sanja Sekelj. 2018. "Duality of Structure and Culture: A Network Perspective on the Independent Cultural Scene in Zagreb and the Formation of the WHW Curatorial Collective", u Modern and Contemporary Artists' Networks. An Inquiry into Digital History of Art and Architecture, ur. Ljiljana Kolešnik i Sanja Horvatinčić, 166–192. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti.

Vidović, Dea. 2010. "Nezavisna kultura u Hrvatskoj (1990–2010)", u Dizajn i nezavisna kultura, ur. Maroje Mrduljaš i Dea Vidović, 8–40. Zagreb: Savez udruga Klubtura/Clubture.

Višnić, Emina. 2008. Kulturne politike odozdo. Nezavisna kultura i nove suradničke prakse u Hrvatskoj. Zagreb: Policies for Culture.

Objavio/la hana [at] kulturpunkt.hr 22.03.2022

VEZANE VIJESTI

Kultura kao zajedničko dobro

Piše: Tomislav Medak
Nastojanja nezavisne kulturne scene nadilaze svoj neposredni kontekst, ali i otvaraju perspektivu razumijevanja kulture kao prostora u kojem društvo artikulira viziju svoje budućnosti.

Klubtura kao proces razmjene

Piše: Katarina Pavić
Model razmjene i suradnje mreže Clubture paradigmatski je primjer djelovanja nezavisne kulturne scene i igra jednu od ključnih uloga u kreiranju njezine dinamike i održivosti.

Strah od javnosti

Piše: Matija Mrakovčić
Aktivnosti uspostave ili razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi provode se u više od dvadeset gradova iz cijele Hrvatske u kojima (još) ne postoje takvi modeli upravljanja.