Jugoslavenska kultura? - Ne i da | kulturpunkt

Kulturoskop Intervju

<

Jugoslavenska kultura? - Ne i da

U kojoj je mjeri kultura povezana s procesima stvaranja ili rastvaranja država provjeriti u razgovoru koji smo vodili s politologom Dejanom Jovićem.

Razgovarao: Miroslav Zec

Politolog Dejan Jović predavač je na University of Sterling, gostujući profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i jedan od uglednih stručnjaka za razdoblje raspada Jugoslavije te društvenih i političkih okolnosti koje su mu prethodile, ali i dobar poznavatelj aktualne situacije u društvima bivših republika. Na konferenciji Exit Europe Jović je sudjelovao u raspravi o kulturi u postjugoslavenskom kontekstu.



KP: Kako je situacija u kulturi utjecala na raspad Jugoslavije?

D. J.:  Ima dosta zanimljivih teorija o tome u kojoj je mjeri kultura povezana s procesom stvaranja ili rastvaranja država. Nekima od tih stvari u svojoj se knjizi Stvaranje nacije, razaranje nacije na sjajan način pozabavio Andrew Wachtel, iznijevši ideju da bez aktivnog stvaranja kulture, uključujući nacionalnu kulturu, nije moguće zamisliti političke zajednice. To onda za sobom povlači i tezu da se od sredine 60-ih, a naročito kasnije, namjerno nije stvarala jugoslavenska kultura, nego su se stvarale i poticale posebne nacionalne kulture i lokalne, regionalne kulture. Jugoslavenska se kultura smatrala politički nekorektnim pojmom, jer je, s jedne strane jako asocirala na staljinističke ideje centralizacije, s druge pak na ideje iz međuratnog perioda koje je karakterizirao pokušaj stvaranja jugoslavenske nacije.

Jugoslavenski su komunisti odbacivali i jedno i drugo pa su kulturalna pitanja prebacivali u nadležnost republika, nije postojalo jugoslavensko ministarstvo kulture, nisu postojali jugoslavenski udžbenici, nije postojala jugoslavenska televizija... No nisu postojali niti značajni aspekti jugoslavenskog identiteta, ni jugoslavenski narod u političkom smislu, ali nije bilo ni ambicije da se stvori, niti u etničkom, niti u političkom smislu. Nije bilo ni jugoslavenskih izbora tako da ste čak imali Predsjedništvo SFRJ u kojem su sjedili samo predstavnici pojedinih republika i pokrajina od kojih niti jedan nije po definiciji mogao biti ništa drugo nego ono što je dominantno u njegovoj republici ili pokrajini. Nikad se nije dogodilo da je neki Jugoslaven postao član Predsjedništva SFRJ. Dakle stvorene su institucionalne pretpostavke da se ne izgradi ništa što podsjeća na jugoslavensku kulturu.

Prema Wachtelu, to je glavni razlog raspada i on u raznim svojim tekstovima polazi od propasti ideje stvaranja zajedničkih jezgri u udžbenicima. Postojao je takav pokušaj krajem 60-ih i početkom 70-ih, ali je propao. Političke se elite oko toga nisu mogle dogovoriti jer su odbacivale koncept stvaranja jugoslavenske kulture kao takve. Nasuprot tome važno je naglasiti da je ipak postojao rastući trend de facto jugoslavenske kulture koja se javljala nasuprot političkoj eliti, nasuprot političkom sistemu i kao izraz otpora vladajućem poretku.

KP: Govorimo li o konkretnim primjerima tog otpora, mislite li na pojave poput glazbe Novog vala?



D. J.: Na primjer, ali i u sarajevskoj kulturi koja je na tome naročito insistirala, prisjetimo se recimo Bregovićevih pokušaja da namjerno spoji Hej Slaveni s Lijepom našom i srpskim nacionalnim pjesmama, govorimo o njegovoj Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. Govorimo li o tom stvaranju naročite jugoslavenske kulture kroz niz međusobnih utjecaja, moramo znati da oni nemaju podršku političke elite, nego obratno - na njih se gleda s velikom sumnjičavošću. Tako dolazi do paradoksalne situacije da politička elita ne podržava stvaranje jugoslavenske kulture, ali ona bez obzira na to nastaje. I to ne samo da nastaje jugoslavenska kultura, nego, uzmete li rezultate popisa stanovništva, uvjerit ćete se da se 1981. godine utrostručuje broj ljudi koji se deklariraju kao Jugoslaveni. To je potpuno paradoksalno i očiti je izraz otpora sistemu i njegovu djelovanju. No Wachtel upozorava da je sve to ipak bilo nedovoljno, i da je takav pothvat nemoguć mimo državnog aparata. Osim toga, kad gledamo ono što se događa nakon pada Jugoslavije mi vidimo da države vrlo aktivno djeluju na unificiranju i stvaranju konstitutivnih elemenata.



KP: No, što se u trenutku raspada Jugoslavije dogodilo s tom jugoslavenskom kulturom koja je nastala usprkos političkim okolnostima?

D. J.: Događa se žestoko nasilje nad njom. Dolazi do nasilja novih vladara koji ne žele nikakve utjecaje, a kamoli ideje stvaranja nacionalne jugoslavenske kulture. Recimo po dolasku nacionalističkih snaga na vlasti odmah se dekretom ukida uvoz novina s jednog na drugi kraj države, čak i u biblioteke, pa čak ni sada ne možete u Hrvatskoj naći Politiku ili Borbu, poželite li ih istraživati. Također, dolazi do favoriziranja potpuno drugačije kulturne politike koja insistira na nacionalizaciji i upotrebi folklora i tradicionalističkih elemenata kako u Srbiji tako Hrvatskoj. U Srbiji imate recimo potpuno istjerivanje rokera s televizija, tako da s televizija recimo odlazi Duca Marković koja je promovirala taj tip kulture, a umjesto nje dolaze folk-pjevači i neki sasvim drugačiji ljudi. O tome Eric Gordy piše u svojoj knjizi Kultura vlasti u Srbiji. Namjernom državnom akcijom favoriziraju se oni koji asociraju na tradicionalnu kulturu posebno ako pjevaju nacionalne i domoljubne pjesme.

Ista se stvar događa i u Hrvatskoj, primjerice s Ksenijom Urličić, koja je članica središnjeg odbora HDZ-a, a istodobno urednica na televiziji i koja favorizira glazbenike poput Škore i Thompsona, usmjeravajući kulturnu politiku u smjeru kroatizacije. Nije niti nužno da to bude glazba s tradicionalističkim elementima, to mogu biti i bendovi kao Parni valjak, dok god ne "vuku" u suprotnom pravcu – no to nikako ne smiju biti likovi kao Balašević, Bijelo dugme ili, ne daj bože, Bregović. Moramo shvatiti da se to događa nasilno na način koji opisuje Stef Jansen u svojoj knjizi Antinacionalizam, objašnjavajući da je ogroman broj ljudi iskazivao otpor prema takvoj politici, ali nisu imali nikakvih političkih instrumenata da to pokažu.



KP: I, na kraju krajeva, suočeni su i s prijetnjom direktnog fizičkog nasilja...

D. J.: Tako je. Rat koji dolazi kao posljedica tih procesa naročito je nasilna realizacija takve politike, pokrenuta i vođena od strane političkih elita, a nasuprot trendovima koji su postojali u društvu. Čak i u trenu kad počinje prva pucnjava u Sarajevu postoji masa ljudi koja govori o Jugoslaviji i traži smjenu Vlade, no njih se naprosto ignorira. Pogledate li karakter tog rata, najviše su stradali krajevi koji su bili etnički izmiješani, a koji su bili simboli suživota i Jugoslavenstva - Vukovar, Mostar, Sarajevo, pa i cijela BiH... Utoliko to i nije bio srpsko-hrvatski rat, nego koordinirana akcija srpskog i hrvatskog ekstremnog nacionalizma protiv jugoslavenske ideje. Pogledate li to tako, neće vas začuditi što su se lakše dogovarali nacionalistički vođe, nego što su jedni i drugi mogli išta dogovoriti s čovjekom koji je u to vrijeme bio simbol jugoslavenske politike, Antom Markovićem.



KP: Kakva je kulturna situacija danas na snazi u bivšim jugoslavenskim republikama?

D. J.: U velikoj mjeri se nasuprot nacionalnoj politici događaju međusobna povezivanja, koja politika trenutno ne zabranjuje, ali ignorira. To je i dobra pozicija, jer ono što nacionalna politika podržava ljudi će ionako prije ili kasnije početi odbacivati. To je potpuno logičan trend koji smo mogli primijetiti i u Jugoslaviji, a događa se i sada. Danas imate mladu generaciju koja posjećuje Zagreb odnosno Beograd, neovisno o stavovima svojih roditelja. Pa to čak često rade na diskretan način, ne želeći da to znaju primjerice njihovi nastavnici. No, to sasvim sigurno nije pojedinačna, nego masovna pojava. Ljudi od Slovenije do Srbije recimo gledaju hrvatsku televiziju, interesira ih politički život, kupuju novine koje izlaze u Hrvatskoj. Postoji trend komunikacije na nekoj osnovnoj razini. Do toga dolazi iz dva razloga - kod starije generacije pojavljuje se neka vrsta nostalgije za ranijim vremenima, koja je jednim djelom politička, a drugim nije. Svatko s vremenom postaje nostalgičan prema svojoj mladosti, kakva god bila i u kojem god režimu živjeli. Jedan broj ljudi vođen je i logikom - prije Jugoslavije bio je rat i nakon Jugoslavije bio je rat, uspomena ta dva razdoblja i sve što su eventualno izgubili u tim ratovima logično čini ljude nostalgičnima na razdoblje mira i stabilnosti.

Međutim, pojavljuje se i mlada generacija koja ne pamti Jugoslaviju i kod koje vidimo nepolitičan, a često i antipolitičan interes, sličan onome u zadnjim godinama Jugoslavije. To je prije svega kulturalan, identitetski i osoban trend. Kod mladih se pojavljuje otpor prema onome što ih uče u školama i onome oficijelnom diskursu. U Hrvatskoj tako imate istovremenu obnovu projugoslavenskih i ustaških nostalgija kod mladih. Imamo dakle dvije tendencije kod mlade generacije koje nisu dio oficijelnog diskursa. Razlog je u tome što je jednostavno nepodnošljiva situacija u kojoj se smatra da postoji samo jedna mogućnost, u kojoj nemate alternativu. Oni traže upravo to - bilo da se radi o jednoj ili drugoj alternativi oficijelnom diskursu. Dapače mnogi će iskazivati istodobnu naklonosti objema alternativama, pa će tako ići na Thompsonov i Cecin koncert.



KP: Kad već spominjete Cecu, kako tumačite taj fenomen turbofolka koji smo skloni banalizirati, no zapravo ga slabo razumijemo. On prelazi granice nacionalnih kultura kao jedan jugoslavenski pa i širi fenomen prema kojem snažnu naklonost iskazuju ljudi koji s druge strane često ispoljavaju visoku razinu etničke netrpeljivosti. Kako je to moguće?

D. J.: To je s jedne strane izraz otpora o kojem sam govorio, a s druge je prisutan i element humora. Mnogim ljudima je ta glazba jednostavno zabavna i smiješna i ne shvaćaju ozbiljno ideje da se rat može ponoviti pa su tako i Cecu prestali povezivati s Arkanom. Ja uvijek kad čujem nju pomislim i na Arkana, jer ona je toliko bila povezana s njim, a involvirana je bila i u Miloševićev režim. Možda su zato bolji primjeri neki drugi koji nisu direktno povezani sa svime što se događalo 90-ih. Činjenica da više nitko niti u Srbiji niti u Hrvatskoj ne razmišlja o obnovi Jugoslavije kao političke zajednice jednostavno je relaksirala ljude pa je znatiželja prevladala strah i otpor. Osim toga, kad govorimo o mladima, to su znatiželjne osobe koje govore jezicima koji su uzajamno savršeno razumljivi, ali se govore na malo drugačiji način, što je osobito šarmantno i zanimljivo. Jedni su od drugih od rođenja odvojeni "željeznim zidom" pa nije čudno da imaju veliki interes za tu drugu kulturu.



KP: Je li onda turbofolk nova jugoslavenska supkultura?

D. J.:  Jednim dijelom da - postoje ljudi koji slušaju samo to i zatvoreni su za sve drugo, a imate onih koji slušaju sve pa onda i to.

KP: Kako očekujete da će eventualni ulazak republika bivše Jugoslavije u Europsku uniju djelovati na nacionalne kulture?

D. J.: Za početak će biti lakše komunicirati što će povećati inicijalni interes za drugu kulturu, a s vremenom će se na tu kulturu početi gledati kao i na svaku drugu. No tu je i nezaobilazan aspekt zajedničke povijesti, jezika, uspomena i to je nemoguće zanemariti. Možda imamo različite uspomene na neki događaj, ali svejedno se sjećamo istog događaja. Moja kolegica, Ildiko Erdei napisala je izvanredan članak o uspješnosti organizacije Titovih pionira, za koje smatra da su bili najuspješnija jugoslavenska organizacija svih vremena, jer danas gdje god nađete ljude koji su bili pioniri pričat će vam o toj organizaciji s velikim veseljem i neće imati nikakvu negativnu asocijaciju. Svi mi koji smo tada živjeli imamo svoje uspomene, pa čak i vojska kao jedna represivna organizacija sistema, kod ljudi obično umjesto strašnih asocijacija izaziva zabavne uspomene.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 19.11.2009