Junaci na jedan dan | kulturpunkt

Junaci na jedan dan

Lica srednjoškolskih profesora praćenih lijepim riječima u jednom mainstream mediju povod je za osvrtanje na status hrvatskih učitelja.

Piše: Ante Jerić
  • A
  • +
  • -
Prije nekoliko dana završena je pionirska provedba državne mature. Iz blago iščašene pozicije nekoga kome ove godine nitko iz šire familije nije planirao upis na fakultet cijelu stvar sam mogao promatrati kao još jedan simptom imbecilizacije domaćeg tiska. Pogledajte samo medijski pristup temi! Dok je ona bila aktualna nizali su se članci posvećeni učenicima koji se s pravom mogu ponositi svojim rezultatima na državnoj maturi. Što je u tom sporno? Na prvi pogled apsolutno ništa, ali ako ste pročitali objavljene materijale vidjeli ste da na četvrtinu jednog suvislog teksta dobijete desetak tekstova napisanih po šabloni onih iz celebrity rubrike. Bilo koji članak posvećen predsjednikovoj kćeri može poslužiti kao paradigmatski primjer ovog o čemu pričam. Uz ovu dijelom autoreferencijalnu ogradu tek mi je malčice lakše priznati da sam guštao kao prasac ugledavši fotografiju poznatih mi lica koja su stajala ispod ovog naslova.

Jedan sam od onih ljudi koji imaju školsku bolest. Čim prijeđem preko školskog parkirališta uhvati me mučnina. Unatoč povremenoj fizičkoj neugodi, nikad ne bih mogao reći niti jednu ružnu riječ o godinama provedenim u drvenim klupama. Ne zato što pamtim - kao Gabi Novak - samo sretne dane, već zbog golemog poštovanja kojeg osjećam prema svojim učiteljima. Između svega što sam radio u životu - od kopanja rupa za vinograde do pisanja novinarskih članaka - uvjerljivo najteže posljedice po moje psihofizičko zdravlje ostavilo je podučavanje. Nakon traume davanja repeticija prije bi mi palo na pamet čačkati zube motornom pilom nego opet objašnjavati nekom prištavom pubertetliji razliku između pojedinih vrsta zavisno složenih rečenica. Prva misao koja mi se redovito javi nakon što čujem žamor iz školske zgrade može se kondenzirati u jednoj rečenici: "Koga bogovi mrze, učine ga učiteljem".

Pogledajmo kakav je status učitelja u Hrvatskoj iz ekonomskog i simboličkog aspekta. Plaće učitelja osnovnih i srednjih škola kreću se između četiri i pet tisuća kuna. Mršavi dodaci na plaću zajamčeni kolektivnim ugovorom u opasnosti su, kako svjedočimo posljednjih dana, da budu ukinuti usred proklamirane racionalizacije državnih troškova. Neovisno o političkoj orijentaciji, sve je teže aplaudirati ministru financija dok prijeti ukidanjem božićnice prosvjetarima. Hegemonistički diskurs vladajućih takve odluke pravdaju ekonomskom krizom prešućujući pritom vlastitu odgovornost za njezin nastanak. Učitelji nemaju traktore s kojima bi mogli zapriječiti granične prijelaze pa nekako ispada da je na njima nekako najlakše ušićariti koju kunu. Zapravo nije ni čudno što simbolički status sasvim lijepo naliježe na ekonomski status učitelja u društvu. Biti učitelj vjerojatno je društveno najodgovorniji posao. Ali potpisati članak u kojem bi stajalo da posao učitelja jamči određeni društveni ugled značilo bi potpisati samom sebi uputnicu za zdravstvenu instituciju zatvorenog tipa. Prestiž, ugled i slava naše profe redovito zaobilaze. Učitelj u našem društvu ima otprilike isti status kakav je u Milanu imao Gennaro Gattuso. On je netko čiju važnost prosječan čovjek nauči cijeniti tek kad izostane s terena. I uvijek pomalo licemjerno u trenutku kad na stranicama crne kronike pročitamo neko sranje čiji akteri nisu prevalili osamnaestu.

Upravo je nevjerojatno koliko muke učitelji trebaju proći u ciklusu koji se periodično ponavlja iz godine u godinu. Sve počne puno prije početka akademske godine pisanjem nastavnog curriculuma. To je plan nastavnog programa razrađen po satima čija se provedba u praksi  često pokaže nemogućom. Insistiranje na  njemu dio je tendencije da se proces učenja svede na njemu neprimjerenu rigidnu šablonu zbog koje ljudi iz škole izlaze sa suženim obrazovanjem. Učitelji su već tu uhvaćeni u šahu. Iz potrebe da se slijedi nastavni program neki od njih, prema riječima meni drage profesorice, imaju osjećaj da "škola staje na put obrazovanju njihovih učenika." 

Rad s učenicima je predodžba koju laici imaju o učiteljskom poslu. Iskustvo podučavanja jednog mladog uma zna biti frustrirajuće, a ta frustracija eksponencijalno raste s brojem učenika. Uz redovnu satnicu tu su dodatne aktivnosti koje često podrazumijevaju rad subotom koji, treba li uopće napominjati, nije financijski honoriran. Dobar dio učiteljskog rada tako ovisi o njihovoj dobroj volji. Koliko god znao biti iscrpljujući, on je ipak mila majka prema radu s roditeljima. Zatajenje žlijezda slinovnica koje je svatko od nas osjetio tijekom izlaska na ploču učitelj doživljava neposredno prije satova informacija koji postaju sve mučniji kako se prvo ili drugo polugodište bliži kraju. Ako ste barem trunku senzibilniji od šamotnog matuna, uočili ste barem jednom u četiri godine izbezumljeno lice svog razrednika ili razrednice koji je upravo završio s primanjem roditelja. Hiperinflacija odlikaša o kojoj se toliko pisalo zadnjih godina logična je posljedica kvantifikacije znanja u kojoj ocjene na uskoj bodovnoj skali od 1 do 5 određuju nečiju budućnost u sve kompetitivnijem društvu. Sad sva ta trvenja što s učenicima što s učiteljima pažljivo garnirajte stalno ponavljanom tvrdnjom kako prosvjetari imaju najduži godišnji odmor. Pa da se ubiješ!

Upravo zato mi je drago što sam vidio lica svojih srednjoškolskih profesora praćenih lijepim riječima u jednom mainstream mediju. Potpuno sam svjestan da su tamo samo zato jer po dobroj, staroj warholovskoj formuli u svijetu spektakla svi na ovaj ili onaj način dobiju svojih petnaest minuta pod svjetlima reflektora. Ali, k vragu sve, neka! Svatko tko je prešao prag splitske Treće gimnazije morao je razvući osmijeh nakon pogleda na onu fotografiju. Ovako je simbolički vraćen barem infinitezimalni dio duga ljudima koji su nam dali mnogo i čiju rentu još i danas trošimo. Možda ih bogovi mrze, ali ih bivši učenici vole.

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 22.06.2010