Kad sreća nije samo treća | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Kad sreća nije samo treća

Janje moje malo (sve što vidimo oko sebe moglo bi biti i drugačije) primjer je izložbenog projekta na križanju alternativnog i institucionalnog kulturnog polja.

Piše: Bojan Krištofić

Stano Filko, Bijeli prostor u bijelom prostoru / FOTO: Martina Kontošić / Kulturpunkt.hr

Posljednja, šesta epizoda širokog izložbenog projekta Janje moje malo (sve što vidimo oko sebe moglo bi biti i drugačije) zaključena je prije malo više od dva tjedna stručnim vodstvom članica kustoskog kolektiva WHW Ane Dević i Sabine Sabolović kroz pozamašni postav u Meštrovićevom paviljonu, što je bio samo dio sveukupne izložbe koja se prostirala na još dvije zagrebačke lokacije ― Galeriju Nova kao službeno sjedište kolektiva i stan Softić u Neboderu na samom početku Gajeve ulice, koji je praktički postao kultno mjesto u gradu otkad je projekt krenuo. Tako je privedena kraju jedna vrlo ambiciozna priča međunarodnog dosega, a otvorenje šeste epizode 11. travnja s gostovanjem nekoliko hrvatskih i inozemnih performera prometnulo se u pravo malo slavlje umjetnosti i kulture na samom početku proljeća, u najboljem smislu tih riječi. Nakon što su se dojmovi napokon slegli te završio i posljednji after, vrijeme je za kratak epilog iz perspektive kritičara koji je rado popratio svih šest epizoda od studenog 2016., a svaka je donijela nekoliko novih otkrića i skup svježih spoznaja, za početak o tome kako se i kakve se izložbe može raditi.

O pojedinim epizodama i aspektima popularnog Janjeta napisao sam već nekoliko tekstova za različite publikacije i emisije, a osnovni podaci već su dovoljno puta ponovljeni da ih ovdje mogu samo ukratko navesti za informaciju neupućenim čitateljima, ako ih uopće ima. Prije svega, projekt je bio posvećen sjećanju na velikog hrvatskog umjetnika Mladena Stilinovića, jednog od pionira regionalne neoavangarde i Nove umjetničke prakse, koji je preminuo u srpnju 2016. Umjesto da mu prirede konvencionalnu posthumnu retrospektivu kakva umjetniku njegovog karaktera ne bi bila primjerena, agilne WHW-ice (uz već spomenute, to su i Ivet Ćurlin i Nataša Ilić) udružile su snage s bečkom kustosicom Kathrin Rhomberg, zaduženom za brigu o austrijskoj zbirci Kontakt u vlasništvu Erste grupe i ERSTE fondacije, koja se s vremenom prometnula u jednu od najvažnijih kontinentalnih zbirki umjetnosti Istočne i Jugoistočne Europe. Na stranu sporenje oko smisla privatnih umjetničkih zbirki koje imaju svoje prednosti i ograničenja, činjenica je da Kontakt danas predstavlja jedno od značajnih vrela za istraživanje regionalne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, ali i današnjice, budući da su u zbirci zastupljeni i suvremeni autori. S obzirom na to da su i brojni Stilinovićevi radovi dio zbirke, činili su okosnicu projekta u kombinaciji s onima koji su u vlasništvu umjetnikove udovice, povjesničarke umjetnosti, kustosice i kritičarke Branke Stipaničić (koja je, nota bene, članica međunarodnog stručnog savjeta zbirke) te radova brojnih drugih umjetnika/ica, što hrvatskih i jugoslavenskih, a što stranih. Također, namjesto jedne ogromne izložbe organizirane su četiri relativno male (prva, druga, treća i četvrta, dok je peta epizoda bila konferencija), a šesta je kao veliko finale projekta podrazumijevala povratak WHW-a na mjesto gdje je 2000. godine započeo njihov zajednički rad izložbom po kojoj su si i nadjenule ime ― Što, kako i za koga, povodom 152. obljetnice Komunističkog manifesta ― u Meštrovićev paviljon, odnosno Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. Stoga sa zatvaranjem posljednje epizode nije tek stavljena "točka na i" jednog projekta, već je na neki način i zaokružen određeni dugogodišnji ciklus djelovanja WHW-a, poslije kojeg dolazi vrijeme za nove pustolovine.

Nema potrebe ovdje nabrajati sve umjetnike i umjetnice koji su izlagali u sklopu Janjeta od početka do kraja projekta, jer ih je bilo stvarno mnogo, ali ipak ćemo istaknuti neke prisutne na posljednjoj epizodi, koji su se predstavili publici starim i novim radovima te performansima i predavanjima izvedenima i održanima na otvorenju. U Galeriji Nova fotograf i filmaš Boris Cvjetanović izložio je svoju epohalnu foto-seriju snimljenu tijekom štrajka rudara u Raši kraj Labina u Istri 1987. godine, koja se nakon dugo vremena mogla ponovno razgledati u potpunosti, dok je beogradska konceptualna i performans umjetnica Milica Tomić priložila rad I am Milica Tomić iz 1999., u kojem je istraživala različite prirode i primjere naracije etničkih i drugih identiteta u tadašnjoj Srbiji i bliskim joj europskim zemljama, a Želimiru Žilniku uvršten je Crni film iz 1971., jedno od egzemplarnih ostvarenja filmskog vala kojem je dao ime (ili je bilo obrnuto?). S druge strane, umjetnici mlađe generacije Siniša Ilić i Tina Gverović (uz Marka Tadića ovogodišnja predstavnica Hrvatske na Venecijanskom bijenalu) za šestu epizodu skupa su osmislili izvorni rad Kolaž s autoputa, koji je bio izložen u stanu Softić kao kombinirana predmetna i video-instalacija s fokusom na njihove dosadašnje zajedničke preokupacije ― odnose tijela, identiteta, prostora i migracija, ne samo povodom recentnog vala s Bliskog Istoka nego na ljudske psihološke i planetarne seobe uopće (dakako, u kontekstu većinski umreženog svijeta čije se razdaljine svakim danom sve više smanjuju, pojednostavljuju i lišavaju neotkrivenog). Dvoje umjetnika uključilo je i nekoliko samostalnih radova koji su dosljedno širili i zaokruživali navedene teme. 

Na samom otvorenju performanse su priredili Slovak Roman Ondak (Otpor), Britanac Tim Etchells (Work Files), češka grupa u sastavu Boris Ondreička, Jan Zavarsky i Vit Havranek (Diskurzivni zaključak o 'Bijelom prostoru u bijelom prostoru' Stana Filka) te Sanja Iveković (revamp performansa Repetitio est Mater, koji je izvela plesačica Zrinka Užbinec) i Slaven Tolj (vrlo kratka i upečatljiva bezimena izvedba s gorenjem upaljača u tami, prije nego što je i umjetnika i publiku prekrio sveobuhvatni mrak). Ponajveći utisak na mene ostavila je izvedba Tima Etchellsa koji je neurotičnim jezikom i nervoznim gestama improvizirao ubrzani govor na temu kompleksnih i često brutalnih odnosa Britanaca i otočkih imigranata, što je bilo poprilično snažno i neodoljivo, a izgledalo je i zvučalo gotovo kao da elektronički post-punk i rap duo Sleaford Mods iz Nottinghama nastupa u zagrebačkoj galeriji. Dakle, Etchells je imao energije više nego za dvojicu! Nije ni čudo što je otvorenje koje je tako počelo završilo povećim tulumom. Dan prije samog otvorenja ruska je umjetnica Victoria Lomasko, čiji je mural samostalno krasio prostor Galerije Prsten (i s kojom smo već objavili intervju), održala kratko predavanje o svojoj najnovijoj knjizi Druge Rusije, osebujnoj zbirci slikovnih bilješki iz neposredne i problematične stvarnosti najveće svjetske države, kao i obično raslojenu klasnim, etničkim i mnogim drugim suprotnostima. Bio je to uzbudljiv uvid u okruženje donekle različito od našeg, ali svejedno vrlo blisko.

Sveukupno uzevši, svih šest epizoda Janjeta svojim su mi doista brojnim aktivnostima omogućile naredna opažanja i zaključke. Kao prvo, usprkos svojoj dugotrajnosti, kompleksnosti i relativnoj zahtjevnosti za shvaćanje široj publici (što samo po sebi nije i ne može biti krimen, jer ipak je potrebno uložiti određeni napor da bi se proniknulo u bilo što vrijedno spomena), cijeli projekt ni u jednom trenutku nije mi se učinio suviše pretenciozan ili hermetičan, nego je podijeljen u manje cjeline odnosno epizode svojim recipijentima pristupao nenametljivo i demokratično. Proučavanje raznolikih postava od studenog 2016. do svibnja 2017. omogućilo je razumijevanje načina na koje se može raščlaniti i interpretirati ogromna umjetnička građa, a radovi kombinirati jedni s drugima bez da kustos nasilno prekrojava njihove veze i da njegovo autorstvo u izboru i oblikovanju postava ipak bude jasno vidljivo. Drugo, postavi svih epizoda bili su u dijelovima logički diseminirani na više međusobno vrlo različitih lokacija u gradu, promišljeno razmještenih duž užeg i šireg središta, što je otvorilo zanimljive mogućnosti drugačijeg i svježijeg mentalnog mapiranja grada te stvaranja novih, individualnih ruta pri čemu su sami posjetitelji bili pozvani aktivno sudjelovati u izvedbi izložbi, koje ovaj put definitivno nisu bile samo statički skupovi umjetnina u bijelim kockama.

Lokacije koje su udomile umjetnine i umjetnike tijekom projekta Janje moje malo bile su, dakle, Galerija Nova, stan Softić i Dom HDLU te Galerija Forum u Teslinoj ulici, Galerija Greta i Galerija VN (obje u Ilici), Galerija Miroslav Kraljević u Šubićevoj, Galerija SC u Savskoj, Institut za suvremenu umjetnost na Trgu kralja Tomislava, Društvo arhitekata Zagreba na Trgu bana Jelačića, arhiv Sanje Iveković, kino Tuškanac, izlog književnog kluba Booksa u Martićevoj, Institut Tomislav Gotovac u Krajiškoj ulici i Pogon Jedinstvo na Trnjanskom nasipu. Očito je da su ovolikim brojem lokacija bili periodično aktivirani puni kapaciteti nekih od ključnih gradskih punktova posvećenih suvremenoj umjetnosti i to većinom onih vezanih uz izvaninstitucionalnu kulturnu scenu, mada ne isključivo. Upravo je manjak, odnosno potpuni izostanak isključivosti jedna od važnijih vrijednosti koje je Janje utjelovilo te kao takvo predstavlja jedan od mogućih modela koegzistencije civilnih i gradskih udruženja i institucija, na dobrobit sviju. Horizontalna hijerarhija organizacije suradnje i kustoskog rada, inače karakteristična za WHW, ponovno je poslužila kao putokaz kako se dobri projekti na križanju alternativnog i institucionalnog kulturnog polja mogu voditi otpočetka do kraja tako da samo sudjelovanje u njima, na bilo kakav način, postupno postaje kulturni kapital održiv u budućnosti. Bio bi to treći zaključak proizašao iz mog iskustva viđenja ovih izložbi, a pritom u slučaju Janjeta sreća nije samo treća!

Premda je zagrebačka etapa putovanja Janjeta (našeg malog) završena, poslije ljetnog raspusta predstoji mu još jedna, jesenska etapa u londonskom Showroomu, gdje će biti izložene fotokopije i faksimili posvećeni propitivanju korištenja "eksperimentalnih i otvorenih izložbenih struktura u oživljavanju protusistemskih i protukomercijalnih strategija umjetničkog stvaralaštva iz vremena kad su mnoga ključna djela iz kolekcije Kontakt stvorena". Kako će to funkcionirati u jednom od samih središta visokomercijalnog, globalnog umjetničkog tržišta i kulturnih industrija per se, to ćemo još vidjeti, pa se nadamo sadržajnoj razglednici iz Londona dostojnoj ostavštine Mladena Stilinovića, čovjeka koji je volio skromne umjetničke forme, knjige i fanzine i rukom pisane i na prave adrese usmjerene poruke, sitne ali obvezujuće. S pravom.

Objavio/la martina [at] kulturpunkt.hr 23.05.2017

VEZANE VIJESTI

Spoj tihog očaja s otvorenim otporom

Razgovarao: Bojan Krištofić

Victoria Lomasko, autorica knjige Druge rusije, u grafičkim reportažama pronašla je ključ za istraživanje i opisivanje suvremenog života.

Što je život, a što umjetnost

Piše: Anja Tomljenović

Radovi izloženi u sklopu četvrte i pete epizode izložbe Janje moje malo stavljaju se u međuodnose, naglašavaju, negiraju i potiho komentiraju jedni druge.

Audio vodstvo: Janje moje malo

Autorica: Željana Karlović

Darko Šimičić, istraživač u Institutu Tomislav Gotovac, proveo nas je kroz dio izložbe projekta u organizaciji kustoskog kolektiva WHW.