Kad u vojsku pođeš, ubit ću te ja... u pojam | kulturpunkt

Kulturoskop Kinemaskop

<

Kad u vojsku pođeš, ubit ću te ja... u pojam

Prva sezona serije Homecoming, trilera o psihologinji koja radi u programu resocijalizacije američkih vojnika, toliko je zaokružena da se najavljeni nastavak čini nepotrebnim.

Piše: Tonći Kožul

FOTO: IMDb

Ne ponosim se time, ali priznajem: bio sam nekoć i ja jedan od onih napornih likova što stalno trube kako su serije novi filmovi i da kome više uopće trebaju filmovi kad imamo tako dobre serije! Kao da se mora birati ili jedno ili drugo, kao da su serije i filmovi imali neki krvavi gladijatorski sraz iz kojeg su serije izašle kao pobjednici i trijumfalno nagazile čizmom na prsa poraženog i poniženog protivnika na tlu.

Mislim, da se razumijemo, ja i dan-danas daleko više gledam serije nego filmove, ali mi je apsurdno svoje preferencije izdizati na razinu nekakvog suda kad se godišnje snimi toliko nevjerojatno puno različitih filmova na svim stranama svijeta, a ja od svega toga godišnje pogledam jedno... Dvadesetak komada? Tridesetak uvrh glave? 

Dovoljno je, uostalom, baciti pogled na godišnje kritičarske liste da se vidi razlika u biodiverzitetu svijeta serija i svijeta filmova: možete uzeti liste najboljeg iz godine na izmaku od deset različitih filmskih kritičara i ne naići na gotovo nikakvo preklapanje u nabrojenim naslovima, dok u slučaju serija... Pa, možete se mirne duše kladiti da će se manje-više sve liste najboljih ovogodišnjih serija opet vrtiti oko jednih te istih naslova (ovaj put: Atlanta, Killing Eve, Pose, Sharp Objects, Bodyguard, The Americans, The Good Place... i da, Homecoming). Globalna filmska industrija godišnje generira na stotine naslova oko kojih će se solidan broj upućenih složiti da su itekako vrijedni pažnje; televizijska industrija ih – čak i u eri peak TV-ja – generira tek na desetke. 

Čest je argument – za kojim sam i ja također nekoć rado posezao – da serije ostavljaju više prostora za razvoj likova, a time i za više vremena koje ćemo provesti s likovima koje zavolimo. Što načelno jest točno, ali... Kruške i jabuke, ne? Kao što format romana nije inherentno superiorniji formatu kratke priče, tako ni format serije nije sam po sebi bolji ili lošiji od onoga filma, nego je jednostavno drugačiji. Svaki ima svoje komparativne prednosti i svoje potencijalne zamke, ali film ima jasno definiranu glavu i rep: što je napravljeno unutar sat i pol do dva, napravljeno je... A što serija dulje traje – to su veći izgledi da će upasti u neku od tih zamki. Posebno po pitanju likova, koji se do n-te sezone nerijetko pretvore u karikature ili u zombi-verzije samih sebe.

A da ne spominjem kako nije sve ni u radnji i likovima! Jer format filma omogućuje istraživanje apstraktnijih dimenzija audiovizualnog izričaja, što bi u teoriji trebalo biti moguće i u serijama, samo što... Pa, mislim, koliko se možete sjetiti serija koje su imale ijednu epizodu nalik, recimo, osmoj epizodi Twin Peaks: The Return? Možete li zamisliti da bi se u skorijoj budućnosti, ako i ikada uopće, mogla pojaviti serija koja bi se u cijelosti sastojala od takvih epizoda?

A onda imamo i, evo, Homecoming. Seriju s glumicama koje smo navikli gledati na velikom platnu, poput Julije Roberts i Sissy Spacek. Seriju koja je snimljena toliko filmično da bi se komotno i mogla prikazivati na velikom platnu. Seriju od deset epizoda u prosječnom trajanju od trideset minuta, ilitiga ukupno oko pet sati – ne drastično više od trajanja jednog filma. Koliko više onda uopće ima smisla gurati priče tipa "filmovi su s Marsa, serije s Venere, Venera btw brutalno izdominirala Mars", kada je jedna od trenutno najhvaljenijih serija u suštini jedan – malo produljeni triler s Julijom Roberts?

No nemojte me krivo shvatiti, ovo je jedan odličan produljeni triler s Julijom Roberts. U seriji paralelno pratimo dvije linije radnje: prošlost u kojoj je psihologinja Heidi Bergman (glumi je, jel, Julia Roberts) radila u sklopu Homecominga, programa posvećenog resocijaliziranju američkih vojnika koji su se vratili s ratišta (... ili se tako samo čini?), te sadašnjost u kojoj Bergman radi kao konobarica u zalogajnici kada joj dođe istražitelj iz Ministarstva obrane kako bi joj postavio nekoliko pitanja vezanih za pritužbu majke jednog vojnika koji je išao na terapeutske seanse s Bergman u Homecomingu – na što ona poriče da je ikada radila tamo.

I tako se malo po malo počinje odmotavati klupko u maniri najboljih trilera: ništa nije kao što se isprve čini, ne znaš kome možeš vjerovati a kome ne, i ne možeš prestati gledati. I mada jesam uvjeren da sve skupa ne bi ništa lošije funkcioniralo ni u sažetijem obliku dvosatnog filma, ta dodatna tri sata nipošto nisu višak, a svaka epizoda je jedna mala zaokružena cjelina sa svojom glavom i svojim repom.

Dojam da se više gleda jedan dugi film nego kratka serija podebljan je time što Homecoming ne samo da se radnjom i stilom referira na Hitchcocka i trilere paranoje iz sedamdesetih, nego je i soundtrack serije sastavljen od glazbe iz postojećih filmova tog soja: Klutea, Svih predsjednikovih ljudi, Francuske veze, Vrtoglavice, Carrie i mnogih, mnogih drugih (ovdje imate kompletan popis). Što je bio možda i produkcijski najzahtjevniji dio stvaranja serije, jer je trebalo i locirati i isplatiti sve vlasnike ne samo autorskih nego i izvođačkih prava, a kako je riječ o glazbi iz desetaka filmova koje su u nekim slučajevima snimali i orkestri od po 60-70 ljudi... Bogami, svaka čast, skidam kapu produkciji!

Homecoming je, inače, zasnovan na istoimenom podcastu iz 2016. (u kojem su glavne uloge imali Catherine Keener i David Schwimmer). Autori podcasta Eli Horowitz i Micah Bloomberg su napisali i većinu scenarija za seriju, koju je režirao tvorac Mr. Robota Sam Esmail – zadržavajući se ovaj put samo na redateljskom stolcu, bez upliva u scenarij (ili bar ne nekog bitnijeg upliva koji bi iziskivao njegov potpis). Esmail se kao redatelj većine epizoda Mr. Robota već dokazao kao vrhunski stilist, ali se zato nešto manje iskazao kao scenarist – kao što se vidjelo po raspadu sistema nakon Robotove prve sezone – pa se nadam da mu Homecoming nije samo izolirani incident te da će se ubuduće nastaviti držati onoga što mu ipak najbolje leži.

Jer ovo je stvarno sjajna serija... Ili, kao što rekoh, produljeni film kojem ne bih ništa dodao, a ni, produljenosti unatoč, oduzeo. Pa mi stoga nije baš najbolje sjela najava da će biti i – kuku lele – druge sezone! Jer ovo je tako fino zaokruženo da mi se bilo kakav nastavak čini potpuno nepotrebnim, posebno kad se uzme u obzir da je rasplet glede stvarne naravi programa Homecoming jedan od onih raspleta na koje pomisliš "Uhhhhh pa KAKO je itko od uključenih zlikovaca zamišljao da bi ova šema mogla funkcionirati na dulje staze?!" i da sve upućuje na to da bi se produžilo u smjeru sve zakučastijih korporativnih zavjera, baš poput onih koje su pokopale i Mr. Robota... Mislim da bi stvarno bilo bolje da je sve ostalo na ovome i da se ne mora snimati dalje samo zato što se ova sezona svima toliko svidjela. 

Ali što se može kad je ovo ipak, jebiga – serija, a ne film.

Objavio/la lujo [at] kulturpunkt.hr 30.11.2018

VEZANE VIJESTI

Što je ostalo od revolucije?

Piše: Tonći Kožul
Iako je, nadovezujući se na bujanje antikapitalističkog raspoloženja, serija Mr. Robot postala udarna popkulturna senzacija, njeni nastavci ne uspijevaju pratiti vrhunsku prvu sezonu.

Minus i plus, ko Amer i Rus

Piše: Tonći Kožul

Usred svih špijunskih intriga, The Americans je suštinski serija o nekonvencionalnom, ali funkcionalnom braku dvoje ljudi i njihovim osobnim dramama i dilemama.

Crno im se piše

Piše: Tonći Kožul

Zbog inteligentnog prikaza utjecaja rasizma i klasizma na živote njezinih protagonista, serija Atlanta jedna je od najboljih predstavnica žanra takozvane komedije u teoriji.