Kad Zlo propjeva, logika umre | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Kad Zlo propjeva, logika umre

Pišući pjesme u kojima je lirski subjekt radikalniji od Thompsona, iz pozicije koja je njegovo "drugo", Dežulović skida mentalitet kako samog ratnog zločinca tako i "mentalite

Piše: Vlado Bulić

Prosječnom hrvatskom nacionalistu ime Borisa Dežulovića samo po sebi vjerojatno ne znači puno. Međutim, kad se istom spomene Feral Tribune i Dežulović kao jedan od osnivača, stvari mu postanu puno jasnije pa kao iz topa ispaljuje: udbaš, komunjara, četnik, mason, Sorošov plaćenik i tako dalje i tome slično.

Što bi rekli filozofi, Dežulović je hrvatskom nacionalistu ono «drugo». Nešto kao Srbin za vrijeme rata. Nešto što mrziš i na taj se način definiraš.

To filozofsko «drugo» u knjižurinama je jako praktična i korisna stvar. Čovjek može i doktorirati na tome. Međutim, kad iz teorije pređe na teren i zaživi u svom najbanalnijem izdanju, dođe do onog što svjetski mediji nazivaju rat u bivšoj Jugoslaviji.

Tu se onda tom «drugom» vade oči, sijeku uši, petožilni kabeli mu se uvlače u šupak i kroz njih se pušta struja. Ukratko, događa se Ovčara, događa se Srebrenica, događa se Sarajevo, događa se Lora.

Niti jednom «našem» ili «njihovom» zločincu nikad neće doći do mozga da je mučio ili ubio Ivana Ivića ili Jovana Jovanovića. On je mučio Srbina ili Hrvata. Svoje «drugo». Kad stvari već dođu do te točke, ono «drugo» ulazi u prvi plan i žrtva postaje objekt. Gubi sve karakteristike i sva se pretvara u to «drugo».

U pjesmama iz zbirke «Pjesme iz Lore» Dežulović je takav mindset doveo do krajnosti, a od tu je stvar sama otišla u paradoks. (Više volim da me Hrvat zakolje/nego da me Srbin lakše rani).

Pišući pjesme u kojima je lirski subjekt radikalniji od Thompsona, iz pozicije koja je njegovo «drugo», Dežulović skida mentalitet kako samog ratnog zločinca tako i «mentalitet koji je Loru učinio mogućom».

A to je, književno gledano, jako zahvalna pozicija. Dopušta pisanje o zločinu bez patetike i moraliziranja, dopušta tretiranje žrtve kao objekta, dopušta i sve one politički nekorektne fore koje uz povremenu ironiju i sarkazam ovoj knjizi daju i humorističku notu.

Ukratko, Dežulović «pušta zlo da pjeva svojim jezikom», a čitatelju ostavlja da ga čita kako mu drago. Opet, način na koji bi ga bilo poželjno čitati sugerira sama Dežulovićeva biografija. Što bi se reklo, ono njegovo «neknjiževno».

Tako dolazimo do još jedne zafrknute stvari ako ćemo se postaviti štreberski prema ovoj knjizi, a to je pitanje mogu li ovi tekstovi funkcionirati sami za sebe, bez poznavanja konteksta.

U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, Dežulović kaže sljedeće: «Meni je cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli. To da čitanje izaziva ozbiljne zdravstvene tegobe, uostalom znamo i otprije. Ja sam poetiku Jure, Bobana, Jasenovca i Gradiške Stare izmjestio iz opskurne, mračne subkulture emigrantskih domova kulture, prigradskih krčmi i internet foruma u prostor takozvane građanske kulture, među korice lijepo dizajnirane knjige, na police čistih, pristojnih knjižara, u ozračje opuštenih ljetnih književnih večeri.»

Dakle, cilj je bio «izazvati kod čitatelja duševne boli». Ili, štreberski rečeno, cijela zbirka je programatska. Koncept u koji Dežulović u startu ulazi s planom i programom. Ne piše je, što bi se reklo «iz srca» iako jedan ciklus nosi upravo taj naslov «Pjesme iz srca».

To se vidi već na prvu loptu i suvišno je o tome išta govoriti, međutim bitno je to spomenuti zbog već postavljenog pitanja – da li bi te pjesme same po sebi funkcionirale da ih je napisao netko drugi. Recimo, Marko Perković Thompson.

Tako dolazimo do već spomenute pjesme «Jasenovac i Gradiška Stara» koju je Thompson u domoljubnom zanosu otpjevao na koncertu u Osijeku i koja je, u svojoj biti, istovjetna Dežulovićevim pjesmama. Tu prvenstveno mislim na tretiranje žrtve kao objekta.

Pjesme poput «Jasenovca i Gradiške Stare» i «Jure i Bobana», da parafraziramo Jergovića s promocije ove knjige, pjevaju se u sitne jutarnje sate na raznim opskurnim mjestima kad alkohol već odradi svoje i kočnice popuste pa čovjeka ponese stih kao Matka u Big Brother kući. Proradi tad «iskrenost» pa čovjek zapjeva i ono što se «inače ne smije».

Zašto Thompson to «ne smije», a Dežulović «smije»? Stvar je u tom «neknjiževnom». Da je Thompson izdao ovakvu zbirku, ona bi se tretirala kao «zbirka iz srca», kao «prava poezija» bez plana i programa. Bez cilja da se kod čitatelja izazove mučnina. Što bi Thompsonu na «neknjiževnom planu» uzrokovalo niz problema prema kojima je zabrana nastupa u Nizozemskoj mačji kašalj.

Opet, usudio bih se reći, bila bi to jednako dobra knjiga. Pače, bila bi malo remek-djelo i izraz iskrenosti nezabilježen na ovim prostorima, ali ne bi završila «u prostoru takozvane građanske kulture».

Bilo bi to kultno štivo koje bi se dilalo od ruke do ruke i koje bi kod čitatelja, upravo zbog «iskrenosti», uzrokovalo još veće duševne boli. Barem kod onih kojima će duševne boli uzrokovati i «Pjesme iz Lore». (Neki bi je, naravno, prepoznali i kao «svoju», ali to bi mogla doživjeti i Dežulovićeva knjiga u rukama onog koji ne zna kontekst.)

To je, mislim, ono najvrjednije u ovim tekstovima. Znali mi kontekst ili ne, znali mi autorovu biografiju ili ne, zlo zabilježeno u ovim tekstovima samo dovoljno govori. I govorit će čak i kad prođe «aktualni moment» i trenutne «neknjiževne okolnosti».

Na kraju, još jedno «neknjiževno» pitanje? Ima li smisla ovakvu knjigu izdati 2005. godine? Nažalost, ima. Sam Dežulović kaže da je veći dio pjesama iz knjige bio napisan devedesetih kad su se zločini u Lori događali, a onda su dugo stajale na disku dok ih, eto, «neknjiževne» prilike nisu ponovno učinile aktualnima - prosvjedi u potporu haškim osumnjičenicima, solidarizaranje nacije s generalom Gotovinom, lakrdija oko suđenja za zločine u Lori i tako dalje.

Paradoksalno, ispada da je ova knjiga aktualnija danas nego u vrijeme kad su zločini u Lori počinjeni. Samo, eto, zahvaljujući «povijesnim zbiljnostima» danas se o Lori ne šuti pa postaje, da opet citiramo autora, «sinonim za Zlo pred kojim smo zatvarali oči i spuštali rolete».

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 15.12.2005