Kakav cirkus! | kulturpunkt

Kulturoskop Školica

<

Kakav cirkus!

Dok komercijalne forme cirkusa teže spektaklu i zabavi, nekomercijalni i suvremeni oblici teže postavljanju pitanja, kritičkom osvrtanju na svijet oko nas i, na koncu, postizanju promjena.

Piše: Maša Borović

FOTO: Ivan Marenić, Danse Macabre / Cirkorama

  • A
  • +
  • -

Reprezentacija cirkusa u popularnoj kulturi i imaginarij koji se veže uz sam cirkus temeljen je na čudesnom, magiji, neobičnim izvođačima i izvođačicama, grotesci, iluziji, nevjerojatnim trikovima i sposobnostima, ali prije svega na spektakularnoj zabavi koja gledatelje i gledateljice ostavlja bez daha. Popularne predodžbe o cirkusu temelje se na tradicionalnom cirkusu koji uključuje putujuće trupe, šatore, nevjerojatne izvedbe, trikove i točke sa životinjama, klaunove, nešto kasnije i klaunese, nakaze, ljude od gume, snagatore i snagatorice... No, što cirkus zapravo jest? Zašto kažemo da ćemo pobjeći s cirkusom? Zašto nas roditelji kao nestašnu djecu zastrašuju pričom da će nas prodati u cirkus? I o kakvom se to cirkusu radi kada je u pitanju hrvatska politika? Ono što je svakako važno za istaknuti je ponekad nerazjašnjen odnos između tradicionalnog i suvremenog cirkusa i postojanje različitih hibridnih formi, ali ako se osvrnemo na povijest cirkusa može se uvidjeti kako su se stvari mijenjale po pitanju odnosa cirkusa spram marginalnih skupina, reprezentacije žena i sudjelovanja žena u cirkusu, reprezentacije cirkusa u popularnoj kulturi i odnosa spram drugačijih tjelesnosti. S obzirom na to da se i sama bavim disciplinom koja pripada cirkusu (zračni obruč, krug, hoop) zanimalo me kako se cirkus razvijao kroz povijest, što je to što ga čini privlačnim, ali i koji je njegov potencijal u suvremenom društvu. 

Često se može naići na informaciju da prve cirkuske arene ili ringovi potječu još iz Rimskog Carstva, kada su za mnogobrojnu publiku organizirane bitke gladijatora, konjske utrke s kočijama te su se izvodili trikovi sa životinjama. Izglednije je da se radi samo o jezičnoj poveznici jer sama riječ cirkus potječe od latinskog circus ili grčkog kirkos što zapravo označava krug ili ring unutar kojeg su se različite točke prezentirale. U 18. stoljeću u Londonu nastaje jedan od prvih tradicionalnih cirkusa, odnosno amfiteatar u kojem su se izvodili trikovi i akrobacije s konjima, a tek nešto kasnije grade se prijenosni cirkuski šatori, a turneje po Europi, SAD-u i Rusiji populariziraju sam cirkus. Rusija je već 1919. počela s nacionalizacijom cirkusa, a 1927. je u Moskvi otvorena i prva cirkuska škola. Isprva su cirkusi u Rusiji bili u privatnom vlasništvu, ali Sovjeti su vrlo brzo uvidjeli da cirkus može biti zabava za velike mase i samim tim dio kulture proletarijata. S obzirom na to da su prvi institucionalizirali cirkus, provodili su i sustavno obrazovanje za izvođače i izvođačice te razvijali specifične tehnike i pedagogiju. Bavljenje cirkusom bio je ozbiljan i unosan posao te se prezentacija vještina smatrala radom. Na sličan način se i u Europi danas provodi obrazovanje cirkuskih umjetnika i umjetnica stvarajući profesionalce/ke u tom polju. 

Mračno i groteskno – unosno i atraktivno

Cirkuske trupe ili zajednice su u nekoj tradicionalnoj formi zapravo bile obiteljski biznis gdje su se djeca od malih nogu učila trikovima i različitim disciplinama od kojih su neke bile mađioničarstvo, klaunerija, hodanje po užetu, trapez, akrobacije na konjima itd. Tradicionalne forme često prate i fikcionalne reprezentacije cirkusa. Primjerice, u romanu Noćni cirkus autorice Erin Morgenstern mađioničari izučavaju dvoje budućih mađioničara od malih nogu i to je zapravo jedina aktivnost kojom se oni bave do svoje punoljetnosti. Radi se o izrazitoj predanosti, ali i okrutnosti njihovih učitelja koja uključuje i fizičko i psihičko nasilje kako bi kasnije briljirali u svojoj vještini. Ovakav prikaz života u cirkusu zapravo je čest u popularnoj kulturi pa se tako primjerice u filmu Alejandra Jodorowskog Sveta krv (Santa sangre) proteže motiv cirkusa kao grotesknog i traumatičnog okruženja za odrastanje dvoje djece – protagonista mađioničara i nijeme djevojke koja pripada skupini frikova. U jednoj sceni njezina je majka bičem tjera da hoda po zapaljenom užetu dok djevojčica plače. Također je snažna scena slona koji umire sporo uz bolne urlike dok mu iz surle curi krv i prolijeva se na pločnik, što prikazuje i odnos tradicionalnog cirkusa prema životinjama. Životinje su bile sastavni dio tadašnjih cirkusa – to su isprva bili konji, a onda i divlje i egzotične životinje koje su u gledatelja izazivale strah i napetost, a česte su bile i smrti izvođača uzrokovane napadima divljih životinja. 

S jedne strane tradicionalni je cirkus predstavljao utočište marginaliziranim i društveno stigmatiziranim skupinama valorizirajući ono čudnovato kao jedinstveno i vrijedno mjesta na pozornici, dok je s druge strane ona mračna strana cirkusa često bila i trgovina djecom koja su postajala robovima u cirkusu za potrebe industrije zabave, o čemu govori i dokumentarni film i dokumentarni film Even When I Fall Kate McLarnon i Sky Neal. Film prati dvije djevojke koje su bile ropkinje indijskih cirkusa iz kojih se spašavaju te kasnije pokreću svoj vlastiti cirkus. Povijesna drama Davida Lyncha Čovjek slon (The Elephant Man) u svojoj vrlo mračnoj, jezivoj i grotesknoj realizaciji prati Josepha Merricka u kasnom 19. stoljeću u Londonu koji je patio od bolesti koja uzrokuje fizičke deformacije. Kao takav bio je zanimljiv cirkusu jer su od njega napravili atrakciju koja je privlačila znatiželjne gledatelje i gledateljice.

Postojala je određena fascinacija tjelesnom različitosti i neobičnim pojavama koje su s jedne strane u cirkusu bile normalnost, dok je s druge strane upitan način prezentacije nenormativnih tijela kao atrakcija na kojima se zarađuje novac. Poznat je i slučaj Julie Pastrane, meksičke plesačice s pojačanom dlakavošću tijela o kojoj je pisao i Charles Darwin. Diljem Europe je nastupala kao "Bradata i dlakava dama", a Theodore Lent, čovjek koji ju je kupio u Meksiku, nakon smrti mumificirao je njeno tijelo i nastavio je izlagati kao atrakciju. Izlagao ju je skupa s mrtvim sinom tijekom čijeg poroda je i ona umrla. Tek kasnije, nakon razvoja suvremenog cirkusa od 1970-ih, razvija se i društveni cirkus (social circus) koji interdisciplinarno povezuje pedagogiju, cirkuske discipline i teži tome da socijalno ugroženoj djeci i mladima pruži znanje i vještine koje bi im mogle koristiti za socijalnu integraciju i zapravo ih osposobiti za samostalan život.

(Ne)komercijalni oblici cirkuske umjetnosti

Suvremeni cirkus počinje se razvijati od 1970-ih i fokusira se ne samo na reprezentaciju snage, fizičke vještine, čudesnosti i zabave, već i na dramaturške i kazališne elemente. Unatoč tome što se i dalje temelji na disciplinama koje pripadaju i tradicionalnom cirkusu, suvremeni cirkus počinje propitivati i istraživati te odnose, te kritizirati određene tradicionalne elemente. Tako je u suvremenom cirkusu napuštena upotreba životinja u svrhe zabave zbog često nehumanih postupanja prema njima, držanja životinja u neadekvatnim prostorima te izlaganja stresu tokom transporta i nastupanja pred brojnom i glasnom publikom.

Nove forme cirkusa propituju i odnos izvedbe, tijela i prostora. Izvedbe se više ne odvijaju samo u cirkuskim šatorima ili ringovima, već ulaze i u institucije kazališta ili različite druge prostore kulture (kino dvorane, centri za kulturu, autonomni prostori itd.) te stvaraju određenu interakciju s prostorom, koja ujedno određuje i dinamiku interakcije s publikom. Granica između izvođača i publike također se sve više zamagljuje i publika često može participirati u samim predstavama i na taj način sudjelovati u kreaciji i atmosferi predstave. 

Jedna od poznatijih cirkuskih kompanija koja počinje kombinirati kazalište, glumu, cirkuske discipline, promišljenu i ogromnu produkciju i scenografiju, ples, glazbu i kostimografiju je Cirque Du Soleil koji nastaje 1984. u Quebecu. Ovdje ga spominjem zato da ipak postavim distinkciju između izrazito komercijalnih formi suvremenog cirkusa i onih nekomercijalnih koje se danas u zemljama poput Francuske, Španjolske i Italije razvijaju na nezavisnoj kulturnoj sceni i sličnim platformama. Takvi projekti nisu komercijalno usmjereni, ali financiraju se iz različitih fondova, primjerice Europske unije, zaklada za umjetnost, fondacija i institucija koje promiču takve forme umjetnosti.

U suvremenom cirkusu je, dakle, naglasak na umjetnosti i težnji da se cirkus prihvati kao umjetnička i interdisciplinarna izvedbena forma, pa se tako počinju otvarati različite škole i akademije koje se bave upravo naobrazbom budućih cirkuskih umjetnica i umjetnika te cirkus nije više namijenjen samo obiteljskim trupama i obiteljskom biznisu, nego sve više teži profesionalizaciji i istraživanju samih disciplina. Komercijalne forme teže spektaklu i zabavi i cilj je učiniti da se publika osjeća dobro i euforično, dok nekomercijalne i stalno nove forme cirkusa teže postavljanju pitanja, kritičkom osvrtanju na svijet oko nas i na koncu, postizanju promjena.

Reprezentacija žena u svijetu cirkusa

S vremenom se otvara i pitanje žena u cirkusu i odnosa tradicionalnog i suvremenog cirkusa prema ženama, reprezentaciji žena i ulogama koje su im dodijeljene, a postavlja se i pitanje tijela i tjelesnosti. Janet M. Davis u tekstu Bestidne, bose, bajne i bradate: Cirkuske žene i rađanje moderniteta[1] piše o ženama u američkom cirkusu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i kako je cirkus u kasnom viktorijanskom dobu u Americi imao "sposobnost ispunjavanja važnih kulturalnih potreba – artikuliranja tenzija, šovinizma i dvosmislenosti društva koje se baca u modernost". S jedne strane, žene su u tadašnjem tradicionalnom cirkusu uživale određenu slobodu, društvenu i ekonomsku, i bilo im je dozvoljeno da zbog svojih vještina i prirode tehnike koju su izvodile (kontorcionizam, akrobacije koje su izvodile tijekom jahanja konja, trapez, jednoručne rotacije na užetu...) pokazuju svoja mišićava tijela u tajicama i trikoima, što je s druge strane bilo nedopustivo van cirkuskog ringa i samih izvedbi. Čak su ih vlasnici cirkusa često opominjali da se ne smiju pokazivati ako ne izvode točke i da se nakon samih izvedbi odmah moraju odjenuti prikladnije kako društvo ne bi osuđivalo cirkus i kako mu se na taj način ne bi narušio ugled.

Također, bradate žene su bile cirkuske atrakcije, ali van cirkusa i dalje su se smatrale nepoželjnima i monstruoznima. Vlasnici cirkusa su kroz medije često pokušali prikazati svoje izvođačice kao kreposne žene i pisali su o njima kao o udanim ženama koje su u cirkusu zapravo zbog romanse s menadžerom ili drugim izvođačima te da se u slobodno vrijeme druže uz čaj i šivanje, što je zapravo stvaralo opću šizofreniju oko reprezentacije žena u cirkusu jer je ono što je prodavalo šou bilo isticanje tih žena kao egzotičnih, erotičnih, razgolićenih, misterioznih, divovskih, snažnih, bradatih... 

U Europi i Engleskoj situacija je bila ponešto drugačija jer su tamo cenzura i pokušaji stavljanja cirkusa i izvođačica u okvire "poštenog bijelog naroda" bili neučinkovitiji nego u Americi. Kroz 1920-e se dogodila komodifikacija fizičke aktivnosti te je ona sve češće bila vezana uz vrijeme dokolice (o čemu više piše Peta Tait u svojoj knjizi Circus Bodies: Cultural Identity in Aerial Performance). Tad su se žene, koje su si ekonomski to mogle priuštiti, u slobodno vrijeme počele baviti vježbanjem i sportom. Tako se stvarao diskurs oko ženskog tijela oblikovanog pojačanom fizičkom aktivnošću, posebice kod žena u cirkusu koje su izvodile na trapezu, jer su imale razvijen i mišićav gornji dio tijela te se u tim okvirima atletsko tijelo znalo promatrati kao androgino tijelo.

Danas cirkus također propituje što znači tijelo koje izvodi i kakvo tijelo je uopće prihvatljivo na sceni. Teži se otvaranju prostora izvedbi i prihvaćanja različitih tijela s različitim mogućnostima. Kod velikih i komercijalnih cirkusa to možda još uvijek nije slučaj i žene se često moraju prilagoditi ulozi i izgledu krhke i sitne izvođačice ili "letačice" jer su i dalje uloge određene rodom pa će tako kod akrobata u paru, primjerice na trapezu ili na podu, muškarac biti "baza", a žena "letačica".

Suvremeni cirkus kao sredstvo transformacije

Jedna od iluzija koja se stvara tijekom izvedbi zračnih akrobacija ili kontorcija je privid lakoće s kojom tijelo izvodi. Izvođači i izvođačice kroz tehniku čine da sve izgleda tako lako i jednostavno. Suvremeni cirkus se u posljednjih tridesetak godina time bavio na način da otkloni tu iluziju i da zapravo pokaže tijelo koje radi nevjerojatni napor da bi se došlo do određene tehnike. Iz vlastitog iskustva mogu reći da bavljenje cirkuskim disciplinama, osim što veseli srce, elektrizira tijelo i golica maštu, prije svega boli. Potrebna je i fizička i psihička snaga kako bi se tijelo naviklo na određene pozicije i kako bi shvatilo da bol ne znači opasnost nego tek naznaku moguće opasnosti. A opasnost je ono što te ponekad i pokreće da savladaš svoj strah, da joj se približiš i shvatiš da tijelo i um mogu pobijediti tu zapreku dok se željezo urezuje u meso, a koža se tare i guli s dlanova i leđa. 

Suvremeni cirkus danas je forma izvedbene umjetnosti koja ne teži samo spektaklu i zabavi, nego produkciji umjetničkog sadržaja, a pritom teži transformaciji gledatelja i gledateljica. Kao takav bavi se pitanjem žena, tijela i roda kroz različite interdisciplinarne kreacije uz pomoć elemenata glume, klaunerije, zračnih akrobacija, plesa, žongliranja itd. Također podrazumijeva i ideju stvaranja izvedbi koje kroz određene priče ističu nešto čime su izvođači/ce okupirani i što žele podijeliti s publikom. Osmišljavaju se novi načini propitivanja seksualnosti i pokazivanja (ne)stabilnosti, krhkosti i snage tijela. Kič tradicionalnog cirkusa zamijenjen je jednostavnijom formom i izostavljanjem scenografije, a fokus se premješta na procese stvaranja koreografije i istraživanja različitih rekvizita.

Kroz povijest se cirkus pokazao kao mjesto prihvaćanja nenormativnosti, te različitih neobičnih vještina koje tijelo može izvoditi, ali se isto tako pokazao i kao mjesto konformiranja tržištu. Slično je i s reprezentacijom žena i njihovom sudjelovanju u tradicionalnom cirkusu, jer se s jedne strane poticala njihova neovisnost i tjelesna nenormativnost, a s druge se, zbog održavanja ugleda cirkuske kuće, morao zadržati status quo njihova položaja u društvu. Zato se danas teži formiranju suvremenog cirkusa kao zasebne izvedbene umjetnosti, koja će kao takva težiti kritičkom propitivanju komodifikacije umjetnosti i otvaranja mogućnosti za različita propitivanja i reprezentaciju nenormativnosti.

Suvremeni cirkus, dakle, pruža nebrojene potencijale istraživanja naših identiteta i pokazivanja borbi koje vodimo u suvremenom svijetu te može kroz zanimljive kreacije različitih disciplina, služeći se i ozbiljnošću i humorom, otvoriti kritički prostor i prostor transformacije. Možda bi i novinari i političari trebali opreznije koristiti riječ cirkus ili se čak ugledati na takvu izvedbenu formu i težiti da joj njihov rad postane što sličniji, s obzirom na to da cirkus ne predstavlja nešto kaotično, trivijalno i šašavo nego je izrazito promišljena izvedbena umjetnost u koju se ulaže puno truda i napora.  

 

[1] Tekst dostupan u zborniku Žene & Cirkus (Mala performerska scena, 2011.)

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 15.02.2021

VEZANE VIJESTI

Cirkus je izvedbena umjetnost

Razgovarala: Maša Borović

O zahtjevima suvremene cirkuske umjetnosti u Hrvatskoj te ovogodišnjem, prvom izdanju Noći cirkusa, razgovaramo sa cirkuskom umjetnicom Jadrankom Žinić Mijatović.

Nužna upućenost jednih na druge

Piše: Ivana Slunjski

Predstave Face Nord i Rare Birds koje je na Cirkobalkani izvela skupina Un loup pour l'homme slijede ideju međuovisnosti pojedinaca kao društvenih bića.

Razigrani laboratorij cirkuskih entuzijasta

Razgovarala: Ivana Pejić

O festivalu Cirkobalkana, raznovrsnostima programa i razvoju suvremene regionalne cirkuske scene razgovarali smo sa suosnivačem festivala Nikolom Mijatovićem.