Kako gledati pokret? | kulturpunkt

Kulturoskop Kritika

<

Kako gledati pokret?

Predstave U međuvremenu i Situacija u tijelu, no more body izvedene na ovogodišnjim Improspekcijama povezuje fokus na osjetilnost i percepciju pokreta.

Piše: Una Bauer

FOTO: Tjaša Kalkan

Nedavno sam na društvenoj mreži Pinterest nabasala na niz pravila namijenjenih, pretpostavljam, onima koji žele pisati beletristiku i od toga zarađivati, okupljenih pod naslovom Kako učiniti smrt lika tužnijom. Autor(ica) nas instruira kako da pripremimo taj beletristički umak bolonjez: 2. Ostavite neki od njihovih glavnih ciljeva neispunjenima. Što su bili entuzijastičniji oko ispunjavanja svojih ciljeva, to je tužnije. 4. Nek se bore protiv onoga što će im presuditi. Njihov je konačni gubitak tužniji kad se protiv njega bore. 7. Ako je moguće, ubijte ih u sredini priče, tako da ih imamo vremena zavoljeti, ali i prihvatiti gubitak. 10. Neka njihov voljeni, slomljenog srca, obavijesti tim koji se borio da ostanu na životu da se mogu prestati boriti jer "gotovo je!". Sama ta lista funkcionira kao zabavno štivo jer se u njoj prepliću estetske konstrukcije sa životnim praksama, otkrivajući određenu mehaničnost, odnosno poopćivost i jednih i drugih. Ovako posložene, okrutno su formulaične i podsjećaju nas na to kako su, svedeni na set uputstava, naši životi prilično predvidivi, a emocije za koje nam se čini da su posebne tek rezultat određenih strukturnih obrazaca, okidača na koje reagiramo. 

Gledajući U međuvremenu, improvizacijsku 40 minutnu sesiju nastalu u suradnji australske koreografkinje Rosalind Crisp i ekscene, razmišljala sam o pravilima proizvodnje umjetničkih radova. O tome kako postoje setovi pravila koji služe primarno tome da proizvedu predvidivu i očekivanu situaciju, koja radi na određeni način. Naravno, da bi nešto radilo, set pravila nije dovoljan, ali njihovo formuliranje je usmjereno tome da osiguraju neku aproksimaciju uspješnosti. Cilj je proizvesti određeni efekt, emociju, dobiti rezultat. Ali postoje i drugačiji setovi pravila, bolje rečeno, zadataka, koji su usmjereni nečemu upravo suprotnom. U videu Rosalind Crisp: on performances of attention, Crisp priča o tome kako kao gost predavač na HZT-u (Hochschulübergreifendes Zentrum Tanz) u Berlinu studentima pokušala prenijeti svoje alate za proizvodnju pokreta, koji su istovremeno i alati za percepciju pokreta, a čiji je krajnji cilj da plesači budu što prisutniji u svakom trenutku svoje izvedbe. Zanimljivo je koliko je aktivno njeno lice u tom videu i koliko je responzivno u odnosu na (nama nevidljivo) lice osobe koja je ispituje – sitni pokreti obrvama, prelaženje iz smješka u ozbiljnost, kao da licem podržava osobu koja postavlja pitanja, kao da se koncentrira pokretom.

U toku ta tri tjedna što je radila u Berlinu, Crisp je od jedne iznimno sposobne plesačice koja "može sve" pokušala dobiti da ne izvede pokret do kraja, da ne digne nogu onoliko koliko bi to mogla u kontinuiranom potezu već da nam omogući da "pratimo njenu pažnju" u trenutku dok donosi odluku što će iduće napraviti. Pokušala joj je objasniti da, kad noga krene, mi već znamo gdje će završiti, i da je ono što ona želi dobiti od nje taj trenutak odluke, i okretanje nezavršenim putevima. U jednom trenutku Crisp kaže: "Na neki način, baš me briga što se događa s pokretom. Pokušavam ih podučiti da ne budu odgovorni prema pokretu koji nastaje, ali da budu maksimalno odgovorni prema tome gdje pokret počinje."

Premda je jasno da je i ovdje riječ o nizu uputa, kao i u slučaju teksta Kako učiniti smrt lika tužnijom, jasno je da se ne radi o receptu kojim će se postići određeni rezultat, nego o alatima za koreografiranje i improvizaciju. Njima nije u cilju definirati rezultat, već otvoriti prostor za istraživanje. Što je to što tijelo "može" – pri čemu se pod tim "može" ne misli na ispitivanje mogućnosti eksternog osvajanja prostora i pobjeđivanja sposobnosti vlastitog tijela, već je ono usmjereno na razbijanje obrazaca pokreta i ustaljenih formi. U tom se smislu rečenica Rosalind Crisp "baš me briga što se događa s pokretom" otvara gledatelju. Pitanje je stoga kako "gledati" pokret ako nije bitno kako pokret "izgleda"? I kako, kao gledatelj, prosuđivati, kako uopće percipirati gdje pokret počinje i što je uopće to "gdje"? 

Ono čime se Rosalind Crisp, Nikolina Komljenović i Adriana Josipović bave u U međuvremenu je upravo rekonfiguracija pažnje gledatelja, upućivanje na same procese percipiranja onoga koji gleda. U tom međuodnosu onoga što se vidi, kako se to vidi, što je vrijedno gledanja i toga gdje je pažnja izvođača događa se zanimljiva tenzija. Ova predstava, kao i cijeli festival Improspekcije, kojemu je ovo već 13. sezona, posvećen je praksama usmjerenim prema svojevrsnoj internalizaciji pokreta, povećanom stupnju interiorizirane kinestetičke pažnje, prema pitanju "kako se osjeća ovaj pokret?”, ali ne u emocionalnom nego u senzorijalnom smislu (koje osjetilnosti proizvodi ovaj pokret?), pa onda i prema tome "što znači razumijevanje pokretom?", čime se pomiče fokus s konvencionalnijeg pitanja "kako izgleda ovaj pokret ili ova serija pokreta?". 

Dramaturška logika predstave postaje pitanje organizacije mikrostruktura pažnje, poput kapi vode bačene na tkaninu – autori predstave mogu odlučiti gdje će baciti koju kap, uzeti u obzir kako ta specifična tkanina upija, ali im je temeljno svejedno u kojem će se obliku mrlja rasprostrijeti, odnosno kojim će oblikom taj čin rezultirati. I iz percepcije gledatelja, najzanimljivijim se čini upravo taj proces određivanja što je važno, odnosno do čega nam može biti stalo u ovom radu. Ono što mi je kao gledateljici bilo osobito uzbudljivo jest nešto što bih mogla opisati kao aktivni zaborav tijela koji se vidi u svim izvedbama, na različite načine. Kod Nikoline Komljenović možda se najviše osjeća napuštanje tijela tijelom samim, kao da se tijelo rastače pod utjecajem odluke za kretanjem, umjesto konvencionalnijeg sabiranja, odnosno fokusiranja. Rosalind Crisp je pak najpreciznija u rezovima, kao i u logikama promjene, gdje se proizvodi osjećaj da je svaki pokret došao iz druge točke, ne proizlazeći iz prethodnog. Adriana Josipović je također vrlo spretna u korištenju različitih registara, uključujući glas i facijalnu mimiku. U međuvremenu je i vrlo zabavna predstava, osobito u kombinaciji verbalnih improvizacija s onim tjelesnima, i u začudnosti upotrebe hrvatskog jezika, komadića rečenica ili fraza iz ustiju osobe kojoj on nije maternji, u kojima značenja nastaju gotovo slučajno, kao da se slova nanovo rađaju. U tom procesu jezik postaje pokret, umjesto da ga opisuje i na njega se referira. 

Iste festivalske večeri u Muzeju suvremene umjetnosti izveden je i rad Žaka Valente Situacija u tijelu, no more body, koji se također bavi percepcijom, ali percepcijom imaginacije. Autor nas, naime, svojim glasom koji čujemo preko zvučnika navodi da zamišljamo njegovo tijelo i njegovo kretanje u staklom ograđenom prostoru usred muzeja, na podlozi od većih oblutaka. I ovaj rad predstavlja svojevrstan set uputa koje diktiraju što je to što će se "gledati", ali budući da se oslanjaju na imaginaciju, nisu ni približno onoliko preskriptivne koliko bi se možda činilo. Dok sam pratila autorove upute, bilo mi je fascinantno koliko je teško posvećeno i koncentrirano imaginirati neku situaciju u kontekstu mogućnosti realnog. Mašta nam uvijek skače prema prečicama, pa zaboravimo da ako želimo "preseliti" tijelo s jedne strane staklene prostorije na drugu, ne možemo samo zamisliti da je preletjelo kao u crtiću, nego moramo odraditi ozbiljan posao imaginacije njegovog hoda po kamenju.

U drugom dijelu rada, autor se pojavljuje i tijelom, ne samo glasom, ulazeći u ograđeni prostor u kojem smo ga prethodno zamišljali noseći velika bijela krila koja bude neizbježne asocijacije na ikoničku figuru iz Wendersovog Neba nad Berlinom. I dok figura anđela donosi težinu jednog prilično konkretnog sadržaja koji onda prijeti da preuzme način čitanja, potentnijim se doima sam fokus na procese imaginiranja –  na to kako se zamišlja, koje su konvencije zamišljanja kojih možda nismo svjesni, što nam se događa dok zamišljamo nečiju materijalnu prisutnost i nečiji pokret te u kakvom je to odnosu prema materijalnoj prisutnosti tijela. Na tom se mjestu onda otvara i prostor za propitivanje same inercije zamišljanja i razglobljavanje ustaljenih formi, koji su u srži poštenog i odgovornog improvizacijskog rada. 

Objavio/la ivana [at] kulturpunkt.hr 06.11.2019

VEZANE VIJESTI

Slobodni jezik bastardizirane kulture

Piše: Sendi Bakotić

Predstava BSTRD Katerine Andreou plesno je istraživanje intimnog, stvaralačkog, idejnog i političkog odnosa koji autorica gaji prema prema house kulturi i zajednici.

Pogon za nas, za druge, za novo

Razgovarao: Lujo Parežanin

O Antisezoni, novom suvremenoplesnom programu koji nastoji odgovoriti na produkcijske i prezentacijske probleme plesne umjetnosti, razgovarali smo s njegovim pokretačicama.

Prostor susreta i zajedničkog stvaranja

Razgovarala: Ivana Pejić
Ususret obilježavanju pete godišnjice djelovanja Multimedijalne kolibe razgovarali smo s njezinim voditeljicama, Zrinkom Šimičić Mihanović i Pavlicom Bajsić Brazzoduro.