Kako je geg pojeo liričnost | kulturpunkt

Kulturoskop Criticize This

<

Kako je geg pojeo liričnost

Predstava Moj sin samo malo sporije hoda, prema tekstu Ivora Martinića i režiji Janusza Kice, naći će svoj put do gledatelja zahvaljujući ciničnom humoru i redateljskoj magiji.

Piše: Sandro Siljan

Započet ću ovaj tekst anegdotom vezanom uz uprizorenje prvog Čehovljevog kazališnog teksta, simbolističko-lirske drame Galeb. Kazališni tekstovi koji su mu povijesno prethodili imali su čvrste i napete narative, emfatične monologe, komične situacije, vesele karikature ili melodramatske zaplete. Sve redom elemente kojima su glumci znali baratati i kojima su zavodili publiku. Galeb je pak bio tekst o običnim, dosadnim ljudima iz provincije, bez herojstva i velikih ljubavi i kao takav predstavljao je popriličan problem za ondašnje glumište naviklo na histrionsku igru. To je došlo do izražaja na praizvedbi u kazalištu Aleksandrinskij, kada su glumci uplašeni od praznine i dosade Čehovljevu dramu sveli na vodvilj. Dosjetkama i šablonama uspjeli su izmamiti pljesak od publike, ali nestala je sva liričnost i simbolizam. 

Galeba se potom prihvatio Stanislavski. Studioznim i discipliniram odnosom prema tekstu i introspektivnom glumom uspio je udahnuti život likovima koji su profunkcionirali na sceni, ali rezultat je bila bezgranično dosadna drama u kojoj se nije ništa dešavalo. Tek kada je Stanislavski na prijedlog samog Čehova - i to je ta čuvena anegdota - lik pisca Trigorina presvukao iz finog i modernog u neukusno demode odijelo, drama je profunkcionirala kao komedija. Stanislavski je sukobio tekst i podtekst lika, odvojio ono što likovi govore od onog što čine te u toj kontradikciji otkrio humor. Trigorinovo mudrovanje o umjetnosti našlo se u kontradikciji s njegovom vlastitim ukusom, time su ozbiljni i dosadni provincijalci postali komični likovi. Publika se više nije smijala dosjetkama i gegovima, već likovima u kojima se prepoznavala. Smijeh je od vulgarnog postao samokritički, a kazalište više nije bilo entertainment već je postalo kritičko ogledalo društva. Ovako je otprilike izgledala slika tog svijeta koji se smijao sam sebi i svojoj pasivnosti, sve dok nije došla revolucija i sve ih otpuhala sa scene. 

Naravno, nije mi ovdje namjera povući paralelu između uprizorenja teksta Ivora Martinića i zakašnjelog uspjeha Galeba, već iskoristiti spomenute izvedbene varijante – vodvilj, dosadnu dramu i tragikomediju – kao alate za razmišljanje o onome što je predstava mogla biti, a što zapravo jest. Dakle, Moj sin samo malo sporije hoda najnoviji je tekst spomenutog mladog dramskog autora koji je prethodno objavljen u Frakciji, a na daske ZeKaeMa postavio ga je poljski redatelj Janusz Kica koji je prethodno u istom kazalištu režirao formom slične tekstove Biljane Srbljanović i Tene Štivičić. Iako se Martinićev tekst deklarativno bavi položajem manjina i njihovim problemima u društvu, zapravo se disfunkcionalna obitelj te posebice njeni ženski likovi nalaze u središtu autorovog interesa. Pisana po principu tranche de vie, drama prikazuju rođendan 25-godišnjeg dječaka Branka kojeg je nepoznata bolest prikovala za invalidska kolica. Rođendan je okupio tri generacije obitelji čiji će članovi svoju nesigurnost, cinizam i eskapizam morati konfrontirati s vedrinom dječaka koji mirno prihvaća vlastitu invalidnost. 

Martinićev tekst – obilježen brojnim dugim tišinama, fragmentiranim dijalozima i nezaokruženim likovima – funkcionira kao ogledao u kojem se reflektira slika apatičnog i nesigurnog društva, sklonog bijegu u prošlost, društva u kojem se cinizam i pragmatičnost smatraju vrlinama. Podtekst likova sastoji se od ispraznosti, nesigurnosti i dosade, dok su im replike sastavljene od konvencija, cinizma, hvalisanja i općih mjesta jer oni govore i djeluju samo kako bi prikrili vlastiti besmisao i prazninu. Nažalost, tragikomični potencijal ne realizira se u predstavi kojom dominira humor izazvan dosjetkama i karikaturom, a razlog tome treba u prvom redu potražiti u tekstu u kojem kao da postoje dva rukopisa. Prvi je analitičan s odličnim smislom za društvenu dijagnozu, dok drugi, nepotrebno, dosjetkama i moraliziranjem nadoknađuje bezidejnost i dosadu opisanog svijeta, što rezultira neuvjerljivom dobronamjernošću i nevjerodostojnošću likova. Kao da je autor na sebe uzeo brigu da dosada njegovih likova ne bude poistovjećena s dosadom njegove drame pa, namjesto da inzistira na njihovoj praznini do mjere kada će nastupiti humor, on ih uljepšava i čini zabavnim. Janusz Kica također, daleko od scenske materijalizacije dugih i čestih tišina koje se nalaze u tekstu, predstavu režira kao dinamičnu komediju situacije posutu redateljskom magijom i začudnošću. U tom smjeru ide i lukav i zavodljiv humor Doris Šarić-Kukuljice u ulozi senilne bake Ane. Nevjerodostojnost likova najviše dolazi do izražaja u odnosu majke Mije i sina Branka. Ksenija Marinković, iako kroz cijelu predstavu suvereno vlada scenom, ne uspijeva uspostaviti uvjerljiv odnos sa sinom, kojeg igra pretjerano neutralan Vedran Živolić. Od izvođača ipak treba izdvojiti odlične minijature Krešimira Mikića i dosljednu igru Jadranke Đokić u ulozi naknadno dopisanog lika djevojke Sare.

Ova će predstava – zahvaljujući ciničnom humoru, redateljskoj magiji i iskusnom ansamblu koji poznaje vlastitu publiku – naći svoj put do gledatelja i vjerojatno obilježiti jesensku sezonu ZeKaeMa. Ostaje žaljenje da lirična praznina čije se natruhe osjećaju među replikama nije isplivala na površinu. Šteta, jer bila bi to prilika da se jednom, u zavjetrini, ne smijemo cinično, nego cinicima.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.

eu_logo

 

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 06.02.2012