Kako okupirati apstrakciju? (O Occupy Wall Street) | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Kako okupirati apstrakciju? (O Occupy Wall Street)

Uoči Festivala filma o ljudskim pravima donosimo tekst McKenziea Warka o prosvjedima na Wall Streetu.

Autor: McKenzie Wark

Dakako, okupacija se u stvarnosti ne događa na Wall Streetu. I dok zaista postoji ulica naziva Wall Street u poslovnom centru Manhattana, "Wall Street" je više koncept, apstrakcija. Dakle, okupacija u stvari preuzima mali (kvazi) javni trg u samoj blizini Wall Streeta u financijskoj četvrti te ga pretvara u nešto poput alegorije. Nasuprot apstrakciji Wall Streeta, ona predlaže drugu, vjerojatno ne i manje apstraktnu priču.

Apstrakcija kakva je Wall Street od početka ima dva aspekta. S jedne strane, Wall Street označava stanovitu vrstu moći, oligopol financijskih institucija koje od nas ostalih izvlače rentu, a u zamjenu za što, čini se, ne dobivamo baš mnogo. "Ono što je dobro za General Motors dobro je i za Ameriku", tako je glasio slogan starog vojno-industrijskog kompleksa. Ovih dana slogan rentijerske (posjedničke) klase glasi: "Ono što je dobro za Goldman Sachs vas se jebeno ne tiče."

Ova rentijerska klasa je oligopol prema kojem francuski aristokrati 18. stoljeća izgledaju poput ozbiljnih, dobro organiziranih administratora. Ako je vjerovati retorici njihovih političkih glasnika, ova rentijerska klasa se sastoji od tako nježnih biljčica da oni ujutro ne ustaju iz kreveta za manje od tisuću dolara na dan, a tako su osjetljive građe da će, ako bilo tko kaže što loše o njima, uzeti svoj novac i duriti se u kutu. Oni su, povrh svega toga, tako loše vodili svoje poslove da je bio potreban silni dotok javnog novca da ih održi u poslu.

Apstrakcija kakva je Wall Street znači i nešto drugo, naime nehumanu vrstu moći, koju možemo zamisliti kako struji pod našim nogama kroz čitavu financijsku četvrt. Nazovimo ovu moć vektorskom. Ona je kombinacija fiber-optičkih kablova i ogromne računalne moći. Veliki udio novca koji cirkulira planetom automatski se razmjenjuju čak i dok ovo čitate. Inženjeri danas ozbiljno razmišljaju o trgovanju brzinom svjetlosti. Wall Street u ovom apstraktnom smislu označava naše nove vladare robote, samo što ovi nisu došli iz svemira.

Kako možete okupirati apstrakciju? Možda jedino drugom apstrakcijom. Occupy Wall Street preuzeo je manje ili više javni park koji se smjestio u krajoliku poslovnog centra sačinjenom od blokova tornjeva, nedaleko od stare lokacije World Trade Centera, te postavio kamp. To je okupacija koja, na gotovo jedinstven način, nema zahtjeva. Ona u svojoj srži predlaže sljedeće: što ako se ljudi ujedine i nađu način da strukturiraju razgovor koji bi mogao iznjedriti bolji način upravljanja svijetom? Mogu li ti ljudi uopće napraviti više štete od načina na koji se dosad upravljalo svijetom kombiniranim naporima Wall Streeta kao rentijerske klase i Wall Streeta kao kompjuteriziranih vektora koji trguju neopipljivim dobrima?

Neki komentatori su upravo u skromnosti ovog zahtjeva vidjeli slabost Occupy Wall Street. Oni žele listu zahtjeva, i ne libe se da neke i predlože. Ali možda je ono najbolje u Occupy Wall Street upravo njegovo opiranje postavljanju zahtjeva. Ono što je preostalo od pseudo-politike u Sjedinjenim Državama prepuno je zahtjeva. Smanjiti dug, sniziti poreze, ukinuti regulacije. Nitko se više ni ne zamara s tim da ih previše opravdava. Naprosto se na neki način pretpostavlja da je važno samo ono što je važno rentijerskoj klasi.

Ne radi se o tome da rentijerska klasa kupuje političare u Americi. Čemu se gnjaviti kad ih se može unajmiti po satu? U ovom kontekstu, najinteresantnija stvar u Occupy Wall Street jest njegova sugestija kako ono što najviše nedostaje nisu zahtjevi, već proces. Ono što nedostaje jest politika sama. 

Možda će zazvučati kontraintuitivno, ali u Sjedinjenim Državama zaista nema politike. Postoji eksploatacija, ugnjetavanje, nejednakost, nasilje, kruže glasine da još uvijek postoji država. Ali nema politike. Postoji samo privid politike. Većinom se radi tek o profesionalcima koji iznajmljuju utjecaj da bi pogodovali svojim interesima. Država više nije sposobna niti pregovarati o zajedničkim interesima svoje vladajuće klase.

Simulira se također i politika odozdo. Tea Party je u stvari samo odlična marketinška kampanja. To je način da se stari zahtjevi rentijerske klase učine barem privremeno dopadljivima. Poput brze prehrane, izgledat će ukusno sve dok ne počnu probavne smetnje. To je taj Ugovor o Americi, njen Milosrdni konzervativizam, ali s novim sastojcima! Tea Party je bila prilično uspješna. Ali ne može se obmanjivati sve ljude sve vrijeme, a nesumnjivo je da nova marketinška kampanja čeka u prikrajku na svoju priliku čim ova izgubi dah. Ali sve ovo nije ništa doli privid politike.

Dakle, genijalnost okupacije je naprosto u tome što predlaže da politike može biti, one u kojoj se ljudi sreću i predlažu i pregovaraju. Ovaj prijedlog ukazuje na veliku prazninu u samom središtu američkog života: čitava nacija, dapače imperij, bez politike.

Wall Street je ime za apstrakciju s dvostrukim smislom rentijerske klase koja koristi vektorsku moć kako bi kontrolirala resurse i koja zaobilazi političke procese koji su barem morali pregovarati s narodnim interesima. Nasuprot ovome, okupacija predlaže drugu apstrakciju, a i ona ima dva aspekta. 

S jedne strane, radi se o fizičkoj stvari, zauzimanju prostora. To je zbunilo njujoršku policiju koja je odgovorila neumjesnom taktikom. Njujorška policija ne zna što učiniti s okupacijom koja je mirna i uglavnom se zadovoljava da kampira vani, ali koja vikendima nabubri tisućama ljudi. Postoji opasnost da bi se okupacija mogla svesti na priču o njujorškoj policiji i njenim nespretnim uhićenjima te bilo pogrešnom bilo nekompetentnom menadžementu mase.

Moguće je da Occupy Wall Street malo zastrašio rentijersku klasu. Ne da bi se oni dali previše uznemiriti od nekoliko anarhista, ali uznemiruje ih sama mogućnost bilo kakvog prelijevanja događaja, a koje bi zaista moglo buknuti iz ove umnogome simboličke akcije. Bez ikakve stvarne kompetencije za razvoj i usavršavanje političke ekonomije, rentijerska klasa je u osnovi odlučila da otme i opljačka ono što je ostalo od Sjedinjenih Država i dovraga s posljedicama. Oni jedino ne žele da ih se uhvati na djelu.

Zauzimanje sićušnog trga u poslovnom središtu New Yorka teško da će dirnuti u moć vektora. To čak ne ometa ni udvorice koji rade u okolnim uredima, samo što je aktualna okupacija povezana s nešto apstraktnijom vrstom okupacije, pa i najslabiji nagovještaj da bi se mogla proširiti uznemirava krhku građu rentijerske senzibilnosti.

Okupacija se širi u nedodirljivi svijet vektora, ali ne na isti način kao Wall Street. Policajca, koji je bio dovoljno glup da paprenim sprejom poprska nekoliko žena koje su već bile izolirane iza narančaste mreže, brzo su identificirali hakeri, a sve informacije o njemu pojavile su se na internetu dostupne svima. Incident na Brooklynskom mostu, gdje je policija pripustila ljude na kolnik, a onda ih hapsila jer su se nalazili na kolniku, dostupan je na internetu iz brojnih kutova. Okupacija je i okupacija vektora društvenih medija.

Takozvani mainstream mediji baš i ne znaju kako da se bave s ovim. Formalnost toga kako se 'vijest' danas proizvodi je tako groteskna da su se odjeli za vijesti upustili u čudne rasprave o tome je li okupacija uopće 'vijest'. Njome se ne bave komentatori najvišeg ranga. Nije izdala besplatne primjerke. Ne kupuje oglasni prostor. Počela je bez ijednog glasnogovornika iz svijeta slavnih. Pa kako onda može biti vijest? Okupacija je razotkrila svu bijedu izvještavanja u Americi. I to je samo po sebi vijest. 

Apstrakcija kakva je okupacija stoga je dvostruka, okupacija mjesta, negdje u blizini stvarnog Wall Streeta; i okupacija vektora društvenih medija, sa sloganima, slikama, videima, pričama. "Ustrajte u prosljeđivanju, forwardiranju!" možda ne bi bio loš slogan za okupaciju. Da ne spominjem, ustrajte u stvaranju zbiljskog jezika za politiku u prostoru društvenih medija. Tvrtke u vlasništvu ovih vektora društvenih medija i dalje će ubirati rentu od svega što kažemo i učinimo — tu se ne može puno napraviti — ali barem se prostor može zauzeti nečim drugim osim slikama ljupkih mačaka.

Dok su intelektualci upali u naviku da govore o Političkom, okupacija se nastavlja stvaranjem politike s malim početnim slovom, koja je apstraktna a ipak istovremeno i potpuno svakidašnja. Nije slučajno da je započela s onim što bi se naširoko moglo definirati kao 'anarhisti', a koji su već neko vrijeme radili i na teoriji i na praksi.

Organizirani radnički pokret počeo je obraćati pažnju kad se pokazalo da se anarhisti i sljedbenici koje su privukli neće tako lako dati odvratiti zbog lošeg vremena ili njujorške policije. Kao da se sindikalno organizirano radništvo jednog jutra probudilo, vidjelo da se okupacija još uvijek snažno nastavlja te reklo sebi "Moram ih slijediti jer sam ja njen vođa!" Ono udara pokušavajući preoteti članove već sindikalno organiziranih radnih mjesta, što je, čini se, najviše što sindikati čine.

Ono s čime dosad ovdje imamo posla jest ono što bih nazvao čudnim globalnim medijskim događajem. To je događaj utoliko što nitko ne zna što će se sljedeće dogoditi. To je medijski događaj utoliko što je njegova sudbina vezana za okupaciju dvostrukog prostora, prostora Zucottijevog trga i istovremeno okupaciju prostora medija. To je globalni medijski događaj barem otkad je njujorška policija uhapsila ljude na Brooklynskom mostu i time okupaciji priskrbila silan besplatni publicitet. (Hvala dečki!) I to je čudan globalni medijski događaj utoliko što ima elemente bez presedana koji ga smještaju izvan uobičajenih priča o dosadi, neslaganju, utopiji i svemu tome što druge stvari obično obuzdava i ublažava. 

Na primjer, komentatori se zapetljavaju oko toga je li to društveni pokret ili ne. To je okupacija. I to stoji u nazivu, u slučaju da ste propustili: Occupy Wall Street. Oni koji su obratili pažnju, uočit će kako je to dio globalnog vala anarhistički inspiriranih okupacija, velikih i malih. Moje sveučilište, New School for Social Research, okupirano je 2008. godine, doduše nakratko. To je taktika koju se iskušava i usavršava već godinama.

Okupacija je pojmovno suprotstavljena pokretu. Pokret stremi izvjesnoj internoj konzistentnosti unutar sebe, ali prostor koristi samo kao mjesto da okupi svoje redove. Okupacija nema unutarnju konzistentnost u svojim redovima, ali izabire značajne prostore koji imaju važan odjek na apstraktnom terenu simboličke geografije.

To što baš ne radi neke stvari koje društveni pokreti rade dijelom objašnjava zašto funkcionira, barem do sada. Udaljena je od Političkog upravo toliko koliko bi neki intelektualci htjeli, ali je također drugačija i od politike nedavnih Socijalnih foruma. Oni koji žele teoriju koja odgovara praksi, morat ćete pogledati drugdje nego u Negrija ili Badižeka (Badiou+Žižek). Nema mnoštva; nema avangarde.

Ako je okupacija pomalo zbunjujuća za nas intelektualce, sažalite se nad našim sirotim gradonačelnikom milijarderom! Bloomberg je ukazao na to da je okupacija unezgodila običnog bankara koji se hrva sa svega 40-50 tisuća dolara godišnje. Prihodi prosječnog domaćinstva u mom susjedstvu, koje je prilično pristalo, je upravo ispod 40 tisuća dolara godišnje — a to je prihod domaćinstva. Čini se malo vjerojatno da će formula "Siroti bankari!" požeti mnogo simpatije.

Kako će se ovo odigrati, nitko ne zna. Tako je to s čudnim globalnim medijskim događajima. To je test volja. Njujorška policija nije baš spremna da upotrijebi jake snage u slučaju da je to kontraproduktivno. Prilična masa ljudi — anarhista ili ne — mogla bi biti spremna na uhićenje. Mogla bi se dogoditi prilična akumulacija narodne podrške. Po prvi put je objekt okupacije nešto što općenito slabo poštuju gotovo svi koji od toga ne profitiraju. Ključno je zadržati fokus na apstrakciji kakva je Wall Street, čije pogubne učinke manje ili više svatko osjeća u svom svakodnevnom životu.  


Tekst je prevela Vesna Vuković, preuzet je iz novina HRFF-a, a prenosimo ga uz suglasnost organizatora. Tekst je izvorno je objavljen na stranicama Versobooksa, 3. listopada 2011.
 
Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 30.11.2011