Kako oživiti filmsku distribuciju u regiji? | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Kako oživiti filmsku distribuciju u regiji?

O tome kakvu bi ulogu u tome mogli imati filmski festivali, raspravljalo se na okruglom stolu u okviru Motovun Film Festivala.

Vesna Laušić

U Hrvatskoj, ali i čitavoj regiji, filmski se festivali šire poput viroze: samo ih je u lijepoj našoj trenutačno već više od dvadeset, a gotovo svaki mjesec nikne i neki novi. Dok svi ti festivali rijetko oskudijevaju u zanimljivim filmovima i broju gledatelja, količina kvalitetnih naslova, pa tako i posjetitelja, u "običnim", repertoranim kinima svakim je danom sve manja. Nakon što su mu godinama "samo" traženi i uglavnom nalaženi razlozi – (svjesno) devastiranje mreže kino dvorana u devedesetima, očajan izbor (hollywoodskih) filmova, nedostatak "obrazovnih" kinoteka, antikulturna klima u društvu, "eventovska" privlačnost festivala ... – napokon je, čini se, stiglo vrijeme da se taj, ne samo hrvatski paradoks pokuša i prevladati.

Kao i mnoge druge stvari do sada, među prvima je to shvatio redatelj i umjetnički direktor Motovun film festivala Rajko Grlić, koji je na ovoljetnom izdanju MFF-a organizirao okrugli stol na temu festivalskog oživljavanja filmske distribucije u regiji. Polazeći od (motovunske) činjenice da "neka djeca ulažu ogromnu energiju kako bi se 5-6 dana penjala na brdo i gledala filmove koji se kasnije uglavnom ne mogu vidjeti na kino-repertoaru", Grlić se zapitao ne bi li se moglo i drugačije iskoristiti i tu filmofilsku strast kao i činjenicu da festivali jednu do dvije pojekcije pojedinih filmova plaćaju gotovo jednako kao što bi dali i za njihovo tromjesečno prikazivanje u kinima diljem zemlje.

"Za jedno 'vrćenje' filma u Motovunu nerijetko platimo i tisuću eura, što znači da, na primjer, 12 festivala u regiji plati 12 tisuća eura; prava za čitavu Hrvatsku, za isti taj film, koštala bi nas samo 1200 eura, odnosno 3000 eura za sve zemlje bivše Jugoslavije!? Na taj način mi zapravo samo financiramo sales agente; oni dobro zarađuju na festivalima i više niti nemaju interesa da daju filmove kinima», naveo je Grlić jedan od najvažnijih razloga zbog kojih smatra kako bi bilo dobro da se festivali u regiji udruže i stvore alternativnu distribuciju kvalitetnih, nekomercijalnih filmova.

Iako svjestan da su piratstvo i neprirodno, "krivo srastanje" distributera i prikazivača, kao i gubitak navike odlaska u kino te nedostatak adekvatne kulturne politike u većini zemalja doveli do prilično zabrinjavajuće situacije, Grlić misli kako je taj trend moguće postepeno preokrenuti. Jedan od najjednostavnijih načina da se to postigne, uvjeren je on, je kanaliziraje pozitivne atmosfere koju oko filmova stvore neki festivali, točnije - organiziranje turneja odabranih festivalskih filmova po čitavoj regiji. Grlićev naizgled lako provediv i praktičan prijedlog izazvao je, međutim, prilično oprečne reakcije sudionika motovunskog okruglog stola, desetak filmskih i festivalskih radnika koji djeluju «od A do A», odnosno od Austrije do Albanije.

Miroljub Vučković, selektor beogradskog FESTa, direktor Instituta za film i v.d. direktora Filmskog centra Srbije Grlićevu je ideju nazvao "idejom očajnika", u prvom redu zato što "živimo u vremenu prvobitne akumulacije kapitala, u kojemu se samo gleda na jednokratnu zaradu te u kojem prolaze jedino veliki svjetski brandovi". "Trenutačno su, na primjer, jako popularni japanski filmovi; ali, to je samo zato što ljudi žele znati što to snimaju oni koji proizvode i Honde, Sonyje i druge proizvode", pesimističan je Vučković koji također smatra da festivali mogu biti svojevrsna prečica, ali ne i supstitucija za kina.

Jednako oštar, ali prema samim filmovima, bio je i austrijski producent Helmut Grasser, koji tvrdi kako je smanjenje broja publike u kinima ponajprije posljedica prevelikog broja nekvalitetnih uradaka. "U Austriji se godišnje snimi 900 filmova, no većina od njih su jako loši. Na kraju krajeva, i u motovunskoj konkurenciji filmova 'Od A do A', prije par godina, kada sam bio u žiriju, jedva smo našli jedan film dovoljno dobar da dobije nagradu", otkrio je producent filma "Mi hranimo svijet". Slična mišljenja bio je i jedan "obični gledatelj" koji je iz publike uzeo riječ te sudionike okruglog stola upozorio da se sve manje ide u kina jer ljudi "ne vole kad ih se vara nabrijanim foršpanima nakon kojih se osjećaju prevarenima".

Dragan Jeličić, urednik filmskog programa beogradske televizije Pink, vrlo je dojmljivo ilustrirao problem "generalnog gubitka kino publike", koji je doveo i do "nemogućnosti plasiranja art filmova". "Ne tako davno, 'Ničiju zemlju', kao i film 'Gori vatra' u Srbiji je vidjelo 60-70 tisuća ljudi, a 'Zona Zamfirova' imala je preko milijun gledatelja. Danas, da Cameron snimi novi 'Titanic', ni on ne bio ostvario toliku gledanost", istaknuo je, upozoravajući kako je to posljedica piratstva, ali i «pretjerane ekspoloatacije filmova na DVDma i prodaje na kioscima te neizainteresiranosti države za kinematografsko tržište». Naglasak na lošu državnu kulturnu politiku stavila je i hrvatska glumica i producentica Sanja Vejnović, koja je uvjerena da država film tretira "kao skupi višak"."

Stefan Kitanov, osnivač bugarskog Sofia film festivala, podijelio je pak s prisutnima nešto ipak svijetlija iskustva: njegov je festival, naime, u proteklih nekoliko gdoina u Bugarskoj distribuirao 20ak filmova, među kojima i naslove Akija Kaurismakija, Wima Wendersa, Fatiha Akina i drugih. Očito zadovoljan dosadašnjim rezultatima svog pothvata, Kitanov je pohvalio i Grlićevu inicijativu umrežavanja festivala, te se našalio rekavši kako bi se na taj način stvorila "cosa festival nostra".

Rasprava o (ne)mogućnostima pokretanja alternativne, regionalne festivalske distribucije filmova, nije, naravno, mogla proći ni bez spominjanja multipleksa. Dunja Klemenc iz Slovenije, jedna od koproducenata "Ničije zemlje", priznala je kako ju je veselila prva propast nekog multipleksa u Sloveniji, onoga celjskog, no nakon toga je kolegi, koji ju je upozorio da su i to kina čijem se neuspjehu ne bi trebalo radovati, morala pojasniti da je "zadovoljna zato što je od dva celjska multipleksa moralo biti zatvoreno baš ono koje je inzistiralo samo na komercijalnim filmovima". Klemenc je mišljenja da "predivne festivalske filmske naslove publici može dovesti samo tako jak brand kao što je Motovun film festival". Ipak, smatra kako je distribucija "specifičan posao kojim se sami festivali ne bi trebali baviti". Tvrdnju da dobar prijem na festivalima nije nikakva garancija njegova uspjeha u kinima potkrijepila je i primjerom: prošlogodišnja njemačko-slovenska koprodukcija "Warchild" dobila je nagradu publike na pola od 50-ak festivala na kojima je bila, ali još uvijek nema distributera u Njemačkoj?!

Na kraju recimo i da na gotovo dvosatnom motovunskom okruglom stolu nije donesen nikakav, barem ne pismeni, zaključak. No, oni koji poznaju duh toga festivala, znaju da on djeluje polako i ostavlja trajne posljedice.

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 07.08.2007