Kako se artikulira Hrvatska queer umjetnost? | kulturpunkt

Kulturoskop Tekst

<

Kako se artikulira Hrvatska queer umjetnost?

Dubrovačka umjetnica Ana Opalić, kulturnoj javnosti poznata po fotografskom opusu, a široj po jumbo plakatima s motivima lezbijskih parova (rad s Helenom Janečić), tijekom 2007. istraživački

Željko Blaće

U predbožićno subotnje podne u Galeriji NOVA (SHOWROOM) otvorila je izložbu Queer u hrvatskoj umjetnosti? prezentirajući rezultat istraživanja kroz formu video intervjua s umjetnicima, kustosima i kritičarima. Ovih dana je video materijal kroz svoju web varijantu ponovno dostupan široj publici te je otvoren za interakciju s temom i prezentiranim iskazima.

Polazišne queer točke
Iako je vrsna umjetnica Ana Opalić, uz suradnice N. Medved i D. Pintarić, korektno odradila svoj dio posla, sama izložba je prošla medijski nezamjetno, s obzirom na skromnu najavu producenta QueerZagreba te blagdanski termin održavanja (22.12.2007 - 07.01.2008).

Autorica je problematiku postavila široko ...analizom pojma queera u kontekstu hrvatske kulturne produkcije od početka 20.st do danas pokušavajući rasvijetliti društvene preduvjete, razloge i načine autocenzure autora, važnost seksualnog identiteta za stvaralaštvo i artikulaciju bilo koje problematike, te recentnu umjetničku produkciju koja bi se mogla označiti kao hrvatska queer umjetnost... Pozvala je relativno veliki i šarolik skup od 11 sugovornika koji su pokušali odgovoriti na ovu temu iz svojih osobnih ili institucionalnih pozicija i perspektiva... Tako umjetnici/e naravno govore primarno o odnosu svog identitea, senzibiliteta i svoje prakse, te uvjetima produkcije, dok povjesničari/ke umjetnosti i kritičari govore o kontekstima stvaranja i mogućnostima queer praksi u našoj kulturnoj/društvenoj stvarnosti.

Prostor za queer, prvenstveno u teoriji...
Povjesničar umjetnosti i profesor na katedri za modernu umjetnost Filozofskog fakulteta Zvonko Maković, tipično osobnom i institucionalnom distancom konstatira da je "teško govoriti", jer se "tek prije 5 godina" uopće počelo govoriti o queer umjetnosti u Hrvatskoj (s prvom izložbom festivala QueerZagreb), što se smatra "krajnje recentnim" bavljenjem temom u polju kritike-teorije-povijesti umjetnosti. Ipak, upućuje na stručni rad kolegice Leonide Kovač te umjetnika Silvija Vujičića i Ane Opalić, a očekuje da će "i vrijeme uznapredovati" i za problematiziranje queer umjetnosti.

S druge strane Leonida Kovač, starija kustosica MSU-a, koja se osobno bavi povijesnim primjerima (nedavnom izložbom Naste Rojc i Stjepana Lahovskog), govori o odsutnosti šireg institucionalnog govora o queeru kao i o drugim manjinskim problemima sve do začetka procesa integracije Hrvatske prema EU i Sjevernoatlantskim institucijama... tako zaključuje da je sustav za senzibiliranje za specifično queer tematike tek u nastanku. Napominje da od 1968. počinje otklon od čisto modernističkih pogleda unutar teorije umjetnosti jer se počinje reflektirati i na to što umjetničko djelo čini u širem društvu (performativna kvaliteta kulturne produkcije), a ne više samo na to što djelo govori ili kako izgleda.

Povjesničarka umjetnosti i teoretičarka Karmen Ratković govori o nemogućnosti odgovora na pitanje, ukazujući na moguća čitanja pojma queer (od paradigmatičnih radova J. Butler i M. Foucaulta), te na njegovu flow dinamiku kroz privremeno samodefiniranje spram konteksta u kojem queer identitet djeluje (ali i teoriju političke znanosti "theory of recognition" tj. samo-etiketiranje manjinskih entiteta u institucionalnom kontekstu)... Istovremeno otvara pitanja oko značajnog razlikovanja gay/lezbijskog od queer diskursa, te njihovih velikih razlika u angažmanu u društvu. Ratković dalje konstatira da se queer umjetnost na inače pasivnoj hrvatskoj umjetničkoj sceni (slabi kustoski-kritičarski krugovi, skoro nema teoretičara i mecenarstva, pa ni interakcije) i ne može etablirati u svoj svojoj kompleksnoj prirodi. Tako Ratković zaključuje da se umjetnici mogu sami identificirati kao queer, no ne postoji specifičan hrvatski oblik/obrazac, a produkcija je zbog sveprisutne homofobije potrebna i predodređena na subverzivnost u lokalnom kontekstu.

Mlađa kustosica MSU-a Jasna Jakšić i suautorica prve izložbe festivala Queer Zagreb kaže da je kuriranje queera za nju bilo ispitivanje čudnosti (od intimnog do javnog, seksualnog do socijalnog identiteta)… Jakšić ističe sustavniji rad Silvija Vujčića (posebno projekt exposed to virus and fashion, ali i under the daisies i queer zebra), Helene Janečić i Ane Opalić te Kristijana Kožula (kroz formalne karakteristike rada u široj interpretaciji queera) i povremene, ali izvrsne radove Damira Očka. Stoga Jakšić zaključuje da je scena malobrojna, ali kvalitetna..

Umjetnička praksa...

Među intervjuiranim kreativcima umjetnik Damir Očko misli da je umjetnički sustav, scena i društvo netransparentno te da se stvari intencionalno drže izdvojeno i intimno van malograđanske javnosti. Podsjeća da se tek 1976. briše zakon o kažnjavanju homoseksualnog ponašanja među muškarcima (žene nisu postojale kao kategorija) te da utoliko kasni i razvoj diskursa u institucionalnom dijelu društva, te ga taj sudar svjetova najviše zanima. Tako za Queer Zagreb festival 2004. s London Gay Symphony Orchestra priređuje djelo ozbiljne glazbe u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski pomičući privremeno granice tog prostora. Instalacijom s klavirom i žiletima u tipkama Love me back please pak evocira svoju fazu intimnog razvoja.

Slaven Tolj, umjetnik i voditelj Art Radionice Lazareti u Dubrovniku, govori o queer poziciji kao polazištu suvremenog umjetnika za sve ozbiljnije, "drugačije" umjetničke prakse koje kvalitetno problematiziraju norme, kao i o autorima koji osviješteno i usmjereno problematiziraju tu poziciju. Dalje naglašava da su iskustva i stavovi prvih suradnika i simpatizera (poput Maria Kopića) ugrađeni u prvotne koncepte ARL-a te njegove kasnije programe i aktivnosti. No, pri tome zaključuje da je nažalost mali broj kulturnih djelatnika integriralo svoj identitet u rad i diskurs, dok je veliki dio odabrao u sebe integrirati norme sredine (mimikrija u javnom), što znači da se javni identitet nije problematizirao...

Mlada umjetnica Helena Janečić, govori o svom radu Helenin pekmez iz 2006., kao o potrebi za eksplicitnom izjavom homoseksualnosti iz prvog lica. Rad se temeljio na samoidentificiranju kroz etiketu tradicionalnog proizvoda domaće radinosti (produciran je za Slavonsko bijenale). Janečićin Le-zz-Be rad na seriji autoportreta umjetnica na jumbo plakatima bio je prvo snažnije suočavanje sa širom javnosti van umjetničkog konteksta (komentari od preko 30 stranica web foruma). Njen skupni projekt s kolegicama s nogometa BURA Band je pop-sport-cover band koji je proizašao iz kreativnih potreba da se bave i glazbom, ali na način koji eksplicitno afirmira njihov lezbijsko-feministički identitet u homofobnoj sredini.

Grafički dizajner i scenograf Željko Serdarević, svoja osobna iskustva (prepoznat kao queer dok je bio klinac u osnovnoj školi u Velikoj Britaniji) stavlja u središte pitanja oko izbora pojma s kojim se pojedinac ili njegovo djelo identificira. Tako mu je bliži identitet osobe bez mjesta (Atopos – što je bio Sokrat za svoje učenike... citira Rolanda Barthesa) nego gay ili queer. Također prepoznaje rane pozicije T. Maroševića i V. Stojisavljevića za koje smatra da su u 80-tim bili izuzeci tadašnje scene, jer su se proaktivno bavili gay tematikom.

Kritički rakursi...

Spisateljica, kritičarka i aktivistikinja Mima Simić govori o perspektivi autorice koja ima malo izbora oko medijske afirmacije svog kompleksnog identiteta umjetnice i queer aktivistkinje, pa razumije iako ne odobrava auto-cenzuriranje među umjetnicima koji ne žele biti prepoznati kroz diskurs seksualne manjine. Za nju je queer i etička kategorija zauzimanja stava i proaktivnog traženja prostora i prava.

Novinar, filmski kritičar i odnedavno pisac, Dražen Ilinčić, misli da je općenito malo eksplicitnih queer umjetničkih radova, citirajući istraživanje Dina Vuletića iz Gordogana. Istovremeno konstatira da postoji opće zaziranje od širine i slobode koja je na neki način povijesno (Austro-ugarska)-kulturološko (provincijalni modernizam) socijalna (lažnost male sredine) uvjetovanost... što predstavlja trajni problem vidljivosti/izražavanja/emancipacije identiteta i iskrenosti izričaja. O svom autobiografskom romanu Berlinski ručnik koji je interpretiran u medijima prvenstveno kao pornografski i gay, govori kao o pokušaju posredovanja razočaravajućih iskustava (koja imaju i eksplicitne erotske momente). Ipak očekuje da će se situacija sa slobodama i produkcijom queer umjetnosti u skoro vrijeme popraviti.

Dramaturg Sergej Pristaš konstatira da u hrvatskom kazalištu dominira normalizirani diskurs unutar tradicionalne formalne prakse travestije i karnevalizacije te zaključuje da recentna produkcija u Hrvatskoj tek počinje artikulirati suvremeni queer diskurs. Pozivajući se na Galilea Bersannia smatra da queer kao globalni fenomen nije isključivo gay i lezbijska umjetnost već prvenstveno fokusiranost i uvjetovanost vlastitog identiteta seksualnošću. Radikalna subjektivizacija queera i seksualnosti potencijalno proizvodi nove socijalne odnose te je to pitanje za suvremenu produkciju, a ne normativno pitanje što je queer umjetnost i treba li je imati. Pristaš smatra da je danas adekvatnije fokusirati se na to što se da naučiti od queer diskursa nego normativno tražiti queer.

Umjesto zaključka...

Na temelju ovih izjava moguće je zaključiti da sistematično i istovremeno problematiziranje pojma i lokalne produkcije izmiče velikom broju čak i ovih probranih sugovornika, te da je ono izrazito determinirano osobnim saznanjima, pozicijama i direktnim iskustvima. Proces šireg artikuliranja ove teme tek započinje...

Sasvim je izvjesno da se ostvario bitan pomak u medijskoj i institucionalnoj vidljivosti queer tematike s obzirom na godine prije festivala QueerZagreb (koji uspješno djeluje na tom planu). Queer "kreativnost" je u vremenu prije 2003. bila uglavnom dio neformalne underground scene klubova (zagrebačkih Bad Boya i Gjure II, manje Globala i riječkog Palacha) otkud je u međuvremenu u svom neformalnom obliku uglavnom iščezla... Je li zbog procesa institucionalnog etabliranja i medijskog promoviranja izgubljen prostor spontanosti/kreativnosti lokalne queer zajednice teško je reći. No, ako emancipiranje "hrvatskih queer umjetnica/ka" potencijalno vodi u tom smjeru, važno bi bilo u artikulaciji uzeti u obzir i subverzivnost i socijalni angažman koji queer određuje bar koliko i njegov estetski i ne-heteronormativni aspekt.

Kratki intervju s umjetnicom Anom Opalić možete pročitati ovdje

Objavio/la admin [at] kulturpunkt.hr 01.04.2008